INTERVJU, SEAD ĐULIĆ: To što nekome u Sarajevu 2020 smeta pomen ustaških zločina je pitanje koje još nije kako treba postavljeno

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Sead Đulić, predsjednik SABNORA-a BiH i poznati mostarski pozorišni režiser pozvan je sa drugim organizatorima protesta protiv Mise za Blajburg u Sarajevu na informativni razgovor u sarajevsku policiju, a zbog navodnih kršenja zakonskih odredbi o okupljanju. Radi li se o pritisku na SABNOR BiH i ko ga, zapravo, vrši?

Nakon što su se prividno smirile tenzije poslije mise koja je održana u Sarajevu za žrtve sa Bleiburga, elementi čije su provokacije, subverzivne tendencije, amortizirane antifašističkom mirnom šetnjom, koju su, da se prisjetimo, prenjele kroz svoje vijesti, analize i osvrte sve vodeće svjetske medijske kuće, uslijedio je poziv iz policije. Kako ste gospodine Đulić primili taj poziv? Da li ste mogli vjerovati da idete na saslušanje zbog organiziranja mirne šetnje?

Poziv za davanje izjave u policiji bio je očekivan nakon brojnih medijskih pritisaka plasiranih iz stranačkih i pojedinim strankama bliskih medija, te brojnih neutemeljenih i tendenciozno plasiranih izjava i upita za poslaničkim govornicama na raznim nivoima. Brojne neistine su na taj način plasirane da sam se i sam pitao jesam li ja učestvovao na događaju o kojem govore i pišu te osobe. U tim okolnostima, policija je popustila, što je bilo očekivano, jer takva je praksa i stigao je taj poziv. Ja sam na davanje izjave otišao ponosan na sve što smo napravili, kako od načina i sadržaja, tako i same provedbe i odziva građana.

Taj događaj mi je vratio nadu da u Bosni i Hercegovini postoji ozbiljna supstanca koja nije podlegla zavodljivoj šarenoj laži nacionalizma koji u svojoj srži djeluje sa neofašističkih pozicija. Kada sa takvim stavom idete dati izjavu, onda ste ponosni i idete uzdignute glave. Uz to kad još znate ko je sve sa vama u tom ešalonu mirnih šetača bio onda samo mislite, vrijedilo je. U protivnom, niti bi me zvali da dam izjavu, niti bi bila ovolika panična uznemirenost neistomišljenika. Očito je da smo pogodili u sridu.

Možete li nam otkriti šta je tačno zanimalo inspektore koji su vas ispitivali? Da li se načinom ophodnje, vrstom pitanja, mogla otkriti atmosfera agende koja je stvarni krivac što je ikako i došlo do ovog, složiti ćemo se, bizarnog saslušavanja organizatora mirne šetnje protiv akta revizionističkog rituala?

U policiji u Mostaru inspektori su bili vrlo profesionalni i korektni, ljubazni koliko u ovakvim okolnostima mogu biti. Tu nemam niti jedne primjedbe. Oni su zamoljeni od svojih kolega iz Sarajeva da uzmu izjavu u Mostaru kako ja ne bih zbog toga išao u Sarajevo. U suštini policija sumnja da nismo ispoštovali sve mjere propisane od Kriznog štaba za ponašanje u vrijeme pandemije izazvane covid 19. Pri tome slijede napise i izjave u parlamentima o nepoštivanju mjera u Titovoj ulici u Sarajevu itd.

Poziv za davanje izjave u policiji bio je očekivan nakon brojnih medijskih pritisaka plasiranih iz stranačkih i pojedinim strankama bliskih medija, te brojnih neutemeljenih i tendenciozno plasiranih izjava i upita za poslaničkim govornicama na raznim nivoima

Međutim SABNOR BiH, kao organizator komemorativne šetnje sa tim događajima nema ništa. Mi smo građane pozvali na šetnju ispred Filozofskog fakulteta gdje se nalazi spomenik za 55 obješenih antifašista marta 1945. godine. Prostor za šetnju bio je ograđen, angađovana zaštitarska agencija za kontrolisanje reda, bio tu brojan tim aktivista Crvenog križa koji su dijelili zaštitna sredstva onima koji ih nisu imali itd. Bila je i policija. Sve je bilo tiho i uz zvuke Baha, bez govora, zastava, transparenata i slične ikonografije.

“”Fašizam je oblik radikalnog autoritarnog nacionalizma”. Ako to jeste tako, a jeste, kao što jeste i istina da u velikom broju država u regiji, ali i u Evropi  imamo na vlasti stranke koje su i autorativne, i radikalne i nacionalističke, onda mi, antifašisti nemamo pravo na reduciranje istine, a reduciranje istine je svako nazivanje takvih stranaka i takvih režima nacionalističkim.”

Muk i šetnja, te cvijeće na spomeniku. Kud su građani otišli nakon šetnje na Marijin dvoru i šta su radili treba svakog od njih pojedinačno pitati. Mi sa tim nemamo nikakve veze. Najavili smo šetnju na Marijin dvoru, najavili smo tišinu, te odavanje pošte žrtvama ustaškog terora u Sarajevu u periodu 1941.-1945. godine. Što nekom smeta 2020. godine pominjanje ustaških zločina je zapravo jedino pravo pitanje koje još nije postavljeno.

Da li ste osjetili da postoji problem sa vrstom vašeg djelovanja. Da li je antifašizam problem u ovoj državi? Ko pravi, konkretno, klimu kompariranja fašizma i antifašizma? Koliko smo daleko od toga da fašizam i antifašizam budu izjednačeni u javnom prostoru?

Nedavno sam istražujući na googlu zapazio da sve Vikipedije kad ukucate riječ fašizam imaju veliki broj objašnjenja, ali ono u čemu se sve slažu i što sve stavljaju na prvo mjesto je slijedeće objašnjenje pojma fašizam, citiram: “Fašizam je oblik radikalnog autoritarnog nacionalizma”. Ako to jeste tako, a jeste, kao što jeste i istina da u velikom broju država u regiji, ali i u Evropi  imamo na vlasti stranke koje su i autorativne, i radikalne i nacionalističke, onda mi, antifašisti nemamo pravo na reduciranje istine, a reduciranje istine je svako nazivanje takvih stranaka i takvih režima nacionalističkim. Krajnje je vrijeme da te stranke i takve režime, analogno ranijem tumačenju fašizma nazovemo pravim imenom, a to je fašističke stranke i fašistički režimi. Kad to učinimo i naša borba će biti jasnija, određenija i od društava u kojima živimo konkretnije prepoznata. A kada se to desi, prostor za reafirmaciju antifašističke misli biće otvoreniji.

Prostor za šetnju bio je ograđen, angađovana zaštitarska agencija za kontrolisanje reda, bio tu brojan tim aktivista Crvenog križa koji su dijelili zaštitna sredstva onima koji ih nisu imali itd. Bila je i policija. Sve je bilo tiho i uz zvuke Baha, bez govora, zastava, transparenata i slične ikonografije. Muk i šetnja, te cvijeće na spomeniku. Kud su građani otišli nakon šetnje na Marijin dvoru i šta su radili treba svakog od njih pojedinačno pitati

Ovo je posebno važno zbog činjenice koja ukazuje da je antifašizam praktično izbačen iz školskog sistema i nastavnih programa. Brojne generacije su odškolovane u posljednjih tridesetak godina a da ne znaju ništa o antifašističkom pokretu na prostoru ex Jugoslavije, a onda to stvara vakum u kojem je moguće institucionalno i neinstitucionalno praviti reviziju prošlosti. Tom revizijom potomci poraženih 1945. godine, a koji su danas uglavnom u vlasti, pobjednike, dakle antifašiste, proglašavaju zločincima, te tim falcifikatima prošlosti odgajaju nove generacije. Mi se sa tim činjenicama moramo suočiti i preći u ofanzivu borbe za istinu.

Hoću reći da mi živimo fašističko okruženje i brojne pojave neofašističkog djelovanja na koje su se naša društva navikla i ne reagiraju na to. Ako su to okolnosti u kojima mi, antifašisti, djelujemo, a jesu, onda je na nama ogromna odgovornost, ali i zadatak da iznađemo načine za promjenu djelovanja i prelazak u mnogo proaktivniji, ja bih rekao “borbeni” antifašizam. Toga su se ovi što nas napadaju prepali, jer su osjetili snagu i jedinstvo građana. Zato su krenuli ovako agresivno. Trpili su nas dok smo se sjećali prošlosti i obilježavali značajne događaje i ličnosti iz prošlosti. Gledali su na to kao zanemarljiv folklor komunističkog naslijeđa. Međutim, sada smo odgovorili na ozbiljnu društvenu pojavu ozbiljno i snažno. Svijet je to vidio, zabilježio i stao na našu stranu. Prepali su se. Iskoristiće sve što im stoji na raspolaganju da nas pokušaju zaustaviti. No, narod niko ne može zaustaviti. Oni, neofašisti, mnogo su glasniji od nas, uistinu dobro su organizirani, pa se stiče dojam da ih je mnogo više nego nas. Oni su borbeniji, često agresivni, a i u velikom broju slučajeva podržani, otvoreno ili indirektno, od predstavnika vlasti ili u nekim slučajevima i vlasti pod okriljem prava na slobodu organiziranja i različitog mišljenja.

To je suština problema. Mi, antifašisti, ojačali smo organizaciono i vrlo ozbiljno krenuli u stvaranje svenarodnog antifašističkog fronta koji će imati snagu suprotstaviti se svim nasrtajima neofašista na našu slobodu, na naše zajedništvo, na našu solidarnost, na naša ljudska prava. Mi danas u dvadeset i prvom stoljeću ne govorimo o fašizmu i antifašizmu iz prošlog stoljeća, mi govorimo o pojavama, idejama, akcijama danas i ovdje. Naravno, nadahnjujemo se najpozitivnijim primjerima antifašista iz naše prošlosti, ali smo zagledani u budućnost. To je temeljna razlika između nas. Oni pričaju o četnicima i ustašama, veličaju Dražu i Pavelića, a mi se nadahnjujemo žrtvama malih ljudi, antifašista, koji su ginuli za slobodu i sanjali budućnost i zato imamo slične snove.

Nedvojbeno, riječ je o činu represije, da li ćete prihvatiti poruku koju vam šalje nacionalistička hobotnica, ili ćete nastaviti sa propagiranjem antifašističkih vrijednosti? Da li možemo očekivati od SABNOR-a da će uvijek reagovati na slične revizionističe pokušaje, kojih će, sasvim sigurno još biti u Bosni i Hercegovini?

Kada živite u ovako skrojenoj državi i ovako koncipiranoj vlasti onda je neki vid represije zagarantovan i svakodnevan. Svaka represija može se u konačnici podvesti pod pojam neofašizma i naša je programska zadaća ukazivati na te pojave, iznalaziti načine za njihovo sankcionisanje i uklanjanje i suprotstavljanje svim demokratskim sredstvima. SABNOR nije komemorativno udruženje koje samo priča o prošlosti, a nije ni antifašistička turistička agencija koja članove i simpatizere vodi od istorijskog do istorijskog mjesta.

Onda to stvara vakum u kojem je moguće institucionalno i neinstitucionalno praviti reviziju prošlosti. Tom revizijom potomci poraženih 1945. godine, a koji su danas uglavnom u vlasti, pobjednike, dakle antifašiste, proglašavaju zločincima, te tim falcifikatima prošlosti odgajaju nove generacije

Naravno, radićemo i to kao dio kulture sjećanaja, ali moram ponovo podsjetiti SABNOR zbog svoje istorijske prošlosti, zbog brojnih pojedinaca koji su ga stvarali i na čijim djelima je osmišljen ima obavezu i odgovornost da progovori o svim društvenim pojavama, ali i da poduzima razne društvene akcije kako bi ukazivao na sve nerihvatljive pojave i dešavanja u našem društvu. U tom smislu smo se organizovali, kadrovski ojačali i u budućem vremenu bićemo mnogo prisutniji u javnom prostoru.

“Mnogo je opasnije što su brojne neofašističke ideje ušle u organe vlasti, što čak i najviši državni dužnosnici koriste i propagiraju te ideje, što su te ideje ušle u obrazovni sistem, što se polako čitavo naše društvo sistemski priprema da tu neofašističku ideologiju prihvati kao normalan slijed razvoja i našeg primicanja Evropskim vrijednostima.”

Ne smijemo zaboraviti da je jedina koheziona snaga koja Bosnu i Hercegovinu može držati i održati na okupu njeno antifašističko naslijeđe. Zato je na nas tako žestok udar, zati se ruše antifašistički spomenici, zato se negiraju odluke ZAVNOBiH-a, zato se revidira istorija. Kad to učine, vjeruju, biće lako podijeliti BiH. NO PASARAN. Ima nas i svakim danom nas je više. Naša je odgovornost suprotstaviti im se. Zato nas očekujte svakodnevno negdje širom Bosne i Hercegovine.

Da li smatrate da je ovo upozorenje na vaš sve progresivniji glas? Bojite li se? Koliko sam shvatio, ovaj čin represivnog saslušanja je prijetnja da se ne pokuša sa promijenom naziva ulica po fašističkim propovijednicima u Sarajevu?

Naravno da je ovo prijetnja. Bilo ih je i do sada. Ne bojimo se jer znamo da smo u pravu i da radimo ispravnu stvar. Biće prijetnji i u vremenu pred nama. Biće teško, sigurno, ali naša borba nema alternative. U ovoj borbi oni su pored sve sile kojom raspolažu u strahu. Mi se ne bojimo. Nazivi ulica su najmanji problem.

Trpili su nas dok smo se sjećali prošlosti i obilježavali značajne događaje i ličnosti iz prošlosti. Gledali su na to kao zanemarljiv folklor komunističkog naslijeđa. Međutim, sada smo odgovorili na ozbiljnu društvenu pojavu ozbiljno i snažno. Svijet je to vidio, zabilježio i stao na našu stranu. Prepali su se. Iskoristiće sve što im stoji na raspolaganju da nas pokušaju zaustaviti

Vide se, uočljivi su svima, pa onda mnogo nas reaguje. Mnogo je opasnije što su brojne neofašističke ideje ušle u organe vlasti, što čak i najviši državni dužnosnici koriste i propagiraju te ideje, što su te ideje ušle u obrazovni sistem, što se polako čitavo naše društvo sistemski priprema da tu neofašističku ideologiju prihvati kao normalan slijed razvoja i našeg primicanja Evropskim vrijednostima.

Ako ovo sve jeste ovako, a ja mislim da jeste, onda i djelovanje antifašističkog pokreta u BiH mora biti još progresivnije, glasnije, odlučnije i na kraju krajeva borbenije, u zakonom dozvoljenim okvirima.

Razgovarao: Semir Behram, Foto: YouTube

Share.

Leave A Reply