INTERVJU, DEJAN JOVIĆ: Kad se spoje predrasude prema muslimanima sa stigmatizacijom Srba, dobije se „rampa“ na granici EU-e prema BiH i Srbiji

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Dejana Jovića nije potrebno posebno predstavljati. Politolog, doktor političkih nauka, analitičar, autor kultne knjige “Jugoslavija, država koja je odumrla”, jedan od najprominentnijih i najistaknutijih intelektualaca u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, glavni i odgovorni urednik politološkog časopisa Politička misao. Boljoj osobi se nismo mogli obratiti da nam prokomentira rezultate izbora u Hrvatskoj, ali i o implikacijama tih izbora i generalno hrvatske i evropske politike na najbliže susjedstvo, odnosno zemlje bivše Jugoslavije koje su ostale van Evropske unije.

Poštovani gospodine Joviću, prvi utisci oko izbora su se slegli, od uspoređivanja Plenkovića sa Aleksandrom Vučićem, pa do toga da se već sugeriše da će imati priliku da Hrvatsku ili učini pristojnom zemljom, ili da je u potpunosti uništi. Sve su to krajnosti. Šta se, zapravo, realno može prognozirati za Hrvatsku, barem u narednim mjesecima?

Hrvatska je na ovim izborima skrenula ulijevo, iako je izabrala HDZ. Međutim, taj HDZ je sada prvi put jasno distanciran u odnosu na radikalnu desnicu. Predsjednik HDZ-a, Andrej Plenković, u zadnje je četiri godine sistematski marginalizirao utjecaj radikalne desnice u partiji i u vladi. Raskinuo je koaliciju s Mostom a iz njegove partije su izašli ljudi kao što je Zlatko Hasanbegović i jedan broj drugih.

“Tuđman, kao uostalom i „domovinski rat“ tom sveopćom upotrebom postaje više stvar rituala bez značenja nego neka smislena poruka”

Ti koji su izašli jer su nezadovoljni njegovim koaliranjem sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom Milorada Pupovca su formirali Domovinski pokret, kojeg je HDZ ozbiljno porazio na ovim izborima. Domovinski pokret Miroslava Škore nadao se da će imati barem takav utjecaj da će moći biti veto akteri, a glavna stvar koju bi uvjetovali HDZ-u je da ne idu u koaliciju s Pupovcem. Svoju popularnost su procjenjivali toliko nerealno da su poručili Andreju Plenkoviću da bi možda mogao biti ministar vanjskih poslova u vladi koju će oni formirati. No, nije im uspjelo. Birači HDZ-a očigledno žele da njihova stranka ide prema centru, što dalje od desnice, i ne smeta im koalicija sa liberalima kao što je bila Hrvatska narodna stranka ili Srbima.

Vrhunac tuđmaniziranja SDP-a bila je deklaracija o domovinskom ratu iz 2000., koja je na jedno mjesto i pod državni pečat smjestila sve elemente onoga što u svojoj zadnjoj knjizi nazivam mitom o „domovinskom ratu“. Ta je rezolucija donijeta pod vladom Ivice Račana

Istodobno, ni glasačima Milorada Pupovca ne smeta koalicija s HDZ-om. Kad se radi o SDP-u, glavnoj i dosad jedinoj stranci ljevice koja je osvajala mandate u Saboru, ona je prošla lošije nego što je očekivala, možda i zato što su mnogi s centra koji su ranije glasali za njih smatrali da je najvažnije onemogućiti Škoru nego Plenkovića. Ne bih se iznenadio da su neki s centra glasali prvi put za HDZ, premda je broj takvih vjerojatno bio mali. U Hrvatskoj politici se još uvijek rijetko prelaze granice koje su povučene po identitetskim pitanjima koja duboko dijele hrvatsko društvo. S druge strane, pojavio se novi progresivni pokret lijevo od SDP-a, u okviru platforme Možemo!, u kojoj su ljudi i organizacije koje su se uporno protivile komercijalizaciji javnih prostora u Zagrebu i drugim gradovima, i koji su uspješno mobilizirali građane protiv Milana Bandića u Zagrebu.

Bandić je bio izvorno SDP-ov gradonačelnik, sve dok nije izašao iz te stranke i formirao svoju. Ali, donedavni lider SDP-a, Davor Bernardić nikada nije uspio u potpunosti promijeniti sliku o sebi, da je „politički potomak“ Milana Bandića. Na pitanje – što se može prognozirati za Hrvatsku – rekao bih: brzo formiranje vlade, a onda ozbiljan udar krize, prije svega ekonomske. Neće biti mnogo vremena za lagodne teme. Hrvatska je izložena krizi više od drugih zemalja, jer je turistički sektor jako pogođen. Vjerojatno je jedan broj birača zaključio da u situaciji takve neizvjesnosti nema smisla eksperimentirati s nepoznatim. Opozicija će biti oštrija nego što je bila dosad, ali ideološki i generacijski fragmentirana.

Vlast se formira sa manjinama i HNS-om, a ne sa Domovinskim pokretom koji se već raspao ili Mostom koji je vidno izgubio podršku. No, opet tu je neizbježno pozivanje na Tuđmana i vraćanje njegovim vrijednostima, koliko je to samo retorika, a koliko ipak poruka da se i dalje znati ko je gazda?

Logično je da se HDZ poziva na Tuđmana. Nelogično je kad to čini SDP, pa po Tuđmanu nazove zagrebački aerodrom. Premda, SDP je prema Tuđmanu počeo skretati onog trenutka kad je HDZ formiran a posebno kad je dobio izbore. Bili su mu slaba opozicija, pa su jedno vrijeme bili na rubu nestanka, a njihovu ulogu glavne opozicije preuzele su neke druge stranke, recimo Hrvatska socijalno-liberalna stranka u devedesetim godinama. Vrhunac tuđmaniziranja SDP-a bila je deklaracija o domovinskom ratu iz 2000., koja je na jedno mjesto i pod državni pečat smjestila sve elemente onoga što u svojoj zadnjoj knjizi nazivam mitom o „domovinskom ratu“. Ta je rezolucija donijeta pod vladom Ivice Račana.

Ovih dana ih se podsjećalo i da su – bilo previdom ili namjerno – dozvolili da HOS koristi u svom amblemu pozdrav „za dom spremni“. To se dogodilo u vrijeme njihove vlade. Potom su razvijali narativ o tome da su domovinski rat i narodno-oslobodilačka borba istovjetni događaji, a Franjo Tuđman je bio osoba koja je sudjelovala u oba i stoga je logično da je postala neka vrsta personifikacije tog navodnog „kontinuiteta“ – kojeg u stvarnosti uopće nije bilo. Tuđman je, inače, u Hrvatskoj postao jedna vrsta sveopćeg, ali „praznog“ mjesta: svatko ga interpretira kako misli da treba.

Kad se radi o SDP-u, glavnoj i dosad jedinoj stranci ljevice koja je osvajala mandate u Saboru, ona je prošla lošije nego što je očekivala, možda i zato što su mnogi s centra koji su ranije glasali za njih smatrali da je najvažnije onemogućiti Škoru nego Plenkovića. Ne bih se iznenadio da su neki s centra glasali prvi put za HDZ, premda je broj takvih vjerojatno bio mali

Andrej Plenković ga je u pobjedničkom govoru spomenuo i rekao da je Tuđman zamišljao HDZ upravo ovakvim kakvim ga je on stvorio: kao centralnu, najjaču, nepobjedivu stranku, koja nije ideološki desno nego je desni centar. To je, što bi se reklo na engleskom, interpretacija koja je as good as any. Da su pobijedili njegovi protivnici, bilo u Domovinskom pokretu ili na unutarstranačkim izborima, i oni bi rekli to isto. Tuđman, kao uostalom i „domovinski rat“ tom sveopćom upotrebom postaje više stvar rituala bez značenja nego neka smislena poruka. Ako je SDP to htio kad je i sam „kontaminirao“ pojam tuđmanizma, u tome je i uspio.

A šta je sa sadašnjim SDP-om? Da li mu je, išta moglo pomoći? Pa čak i izabrani predsjednik iz njegovih redova, koji se svako malo zaleti sa nekom radikalnom antiustaškom izjavom, da bi se sutra pravdao… Je li takav ljigavi nastup zaista budućnost hrvatske socijaldemokratije i da li će i dalje propadati radi toga?

SDP je u ovoj kampanji bio vrlo jasan oko zabrane upotrebe „za dom spremni“, i tražio je od Andreja Plenkovića da nedvosmisleno odbaci ikakvu javnu upotrebu tog pojma, što on nije htio učiniti. U odgovoru na pitanje tko mu je bliži – Tito ili Tuđman – Davor Bernardić, lider SDP-a rekao je da je to Tito. Ideološki su se jasno odredili kao nasljednici antifašističke tradicije, tako da mi se čini da su i oni skrenuli ulijevo u odnosu na svoje prethodne vođe, a posebno Račana.

Ali, Bosna i Hercegovina za Hrvatsku ostaje teško pitanje – i, iskreno rečeno – u jednom trenutku kad sam bio savjetnik Ive Josipovića sam čak predlagao da se Hrvatska od njega odmakne što dalje. Ali, to je nemoguće, iz čitavog niza razloga koji ograničavaju slobodnu volju u formuliranju te politike

No, nema odgovora o tome što zapravo učiniti u vezi s grafitima na zidovima, porukama mržnje na ulicama, govoru mržnje i atmosferi koja je i dalje problematična. Nedavno je objavljeno istraživanje po kojem čak 60 posto djece u osnovnim školama čiji su roditelji Srbi ima osjećaj straha i krivnje zato što su Srbi – a to je posljedica atmosfere u kojoj se o Srbima govori i uči kao o zločincima, okupatorima i agresorima, kao o onima koji su gosti u Hrvatskoj i koji je nikad nisu željeli. U ovoj kampanji je takve poruke slao prije svega Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara.

Tuđman je, inače, u Hrvatskoj postao jedna vrsta sveopćeg, ali „praznog“ mjesta: svatko ga interpretira kako misli da treba

U tom gradu, koji sad nije ni pod kontrolom HDZ-a, ni SDP-a ni SDSS-a, nego Domovinskog pokreta u koji je Penava prešao tokom ove kampanje, u zadnjih godinu dana se povećava broj incidenata, tučnjava koje nam se predstavljaju kao „sukobi huligana“, a zapravo imaju potencijal da prerastu u nacionalistički inspirirano nasilje.

“Milorad Pupovac dosad nije prihvaćao da bude ministar, ni kad mu je ranije (2007.) to nudio Ivo Sanader. Ali u drugom Sanaderovom mandatu jedan kandidat SDSS-a, Slobodan Uzelac, bio je potpredsjednik vlade s odgovornošću za razvojne programe i za društvene djelatnosti bez ministarstva”

Nažalost, bojim se da se situacija neće smiriti nego vjerojatno dodatno zaoštravati jer nakon izbora, sljedeće godine, slijede lokalni izbori i slijedi popis stanovništva. Na te situacije nijedna od dvije velike stranke nemaju izravnog odgovora. Ali, ruku na srce, teško je naći odgovor koji bi riješio stvar u društvu koje i dalje prečesto glorificira rat umjesto da o ratu govori kao o najgoroj epizodi vlastite prošlosti. Nadam se da imamo bar malo razloga za optimizam nakon što je Zoran Milanović pobijedio nakon što je rekao da je rat završen.

S druge strane blok “Možemo” je jedno golemo i prijatno iznenađenje. Ne samo zato jer su prva otvoreno antikapitalistička stranka, već i ljevica bez dlake na jeziku. Da li očekujete da će Sabor biti puno zabavnije mjesto nego u vrijeme Živog zida?

Mislim da oni neće doprinijeti zabavnosti Sabora, nego njegovoj ozbiljnosti. Oni su u zagrebačkoj skupštini bili vrlo studiozni, uporni i aktivni, tako da od njih očekujem da od početka predlažu nove zakone, da organiziraju građanske akcije koje bi radile pritisak na parlament i da koriste Sabor kao govornicu i platformu za javne istupe kojima bi povećavali svoj utjecaj u zemlji. Njihov glavni cilj su izbori u Zagrebu sljedeće godine, gdje Tomislav Tomašević, lider Možemo! ima realne izglede da pobijedi i postane gradonačelnik. Oni smatraju da bi osvajanje Zagreba mogao pokazati da se isto može učiniti na sljedećim izborima, 2024. godine i u cijeloj zemlji.

SDSS je odbio ministarsko mjesto, kako shvatam. Je li to Plenković preko Pupovca želio poniziti Škoru, a Pupovac ipak ne želi da bude dio tih, hm hrvatskih međudesničarskih igara? Kako ocjenjujete daljnji razvoj srpske manjinske politike u Hrvatskoj?

Milorad Pupovac dosad nije prihvaćao da bude ministar, ni kad mu je ranije (2007.) to nudio Ivo Sanader. Ali u drugom Sanaderovom mandatu jedan kandidat SDSS-a, Slobodan Uzelac, bio je potpredsjednik vlade s odgovornošću za razvojne programe i za društvene djelatnosti bez ministarstva. Razgovori o sastavu vlade još traju, tako da ćemo vidjeti hoće li SDSS – ili neki drugi predstavnik manjina, jer Srbi nisu jedini predstavnici manjina u Saboru – preuzeti neko ministarstvo. Ohrabruje da je ta mogućnost ponuđena, kao i da su reakcije na nju uglavnom pozitivne.

SDP je u ovoj kampanji bio vrlo jasan oko zabrane upotrebe „za dom spremni“, i tražio je od Andreja Plenkovića da nedvosmisleno odbaci ikakvu javnu upotrebu tog pojma, što on nije htio učiniti. U odgovoru na pitanje tko mu je bliži – Tito ili Tuđman – Davor Bernardić, lider SDP-a rekao je da je to Tito

Ne mislim da je to izraz nekih igara, nego izraz iskrenog uvjerenja Andreja Plenkovića, koji je i u pobjedničkom govoru rekao da želi unaprijediti manjinska prava u Hrvatskoj. On nije nikakav ekstremist, a ako mu je doista pošlo za rukom da na tom programu za sobom konsolidira cijeli HDZ to bi za sve manjine, a posebno srpsku, bilo od velike važnosti i vrlo pozitivno. Što se tiče drugog dijela Vašeg pitanja – o budućnosti srpske zajednice u Hrvatskoj – treba krenuti od katastrofe koja ju je zadesila najprije 1991. a onda i 1995. Od tada nadalje, oni Srbi koji su ostali u Hrvatskoj – i koji se uglavnom nisu slagali sa separatističkim i ekstremističkim idejama vođa Krajine – uporno pokušavaju očuvati i spasiti što se da. Ali, uz to, treba i graditi novo. To novo se ne može više oslanjati na brojnost, odnosno veličinu te zajednice, jer povratka nema, niti volje za njim kod onih koji su otišli.

Nemojmo se lagati, čak i oni izbjegli Srbi koji imaju hrvatske dokumente, zapravo ne žele sudjelovati u hrvatskoj politici ni društvu. Oni bi mogli, recimo, izaći na izbore za dijasporu i izabrati jednog svog predstavnika u Saboru, ali to im ne uopće ne pada napamet da urade. Mi smo prošle godine, na evropskim izborima uspjeli dobiti 1,700 glasova za SDSS-ovu listu u Srbiji, ali što je to u odnosu na oko 30 hiljada onih sa aktivnim hrvatskim državljanstvom i oko 200 hiljada ili koliko onih koji su 1995. došli u Srbiju iz Hrvatske? Umjesto na nostalgiju za nekadašnjim vremenima, srpska zajednica u Hrvatskoj treba sebe graditi kao malu ali u svemu izvrsnu zajednicu. Ona mora pokazati da Srbi nisu samo stariji ljudi, koji traže socijalnu pomoć i žive u bijedi, nego i da ta zajednica ima budućnost jer ima mlade, obrazovane, stručne ljude, koji prednjače u promoviranju demokratskih vrijednosti i koji su u svemu spremni preuzeti odgovornost za razvoj i hrvatskog društva i srpske zajednice u njemu.

Razgovori o sastavu vlade još traju, tako da ćemo vidjeti hoće li SDSS – ili neki drugi predstavnik manjina, jer Srbi nisu jedini predstavnici manjina u Saboru – preuzeti neko ministarstvo.

Kampanje za evropske i ove parlamentarne izbore, koje su bile veoma primijećene imale su upravo tu svrhu: da se pokaže da su Srbi u Hrvatskoj duhoviti, odvažni, da razvijaju humor unatoč teškom iskustvu kroz koje je njihova zajednica prošla, da imaju i sposobnosti i vještina da idu korak ispred svih.

Nije lako voditi politiku prema zemlji u kojoj mi se čini da nekad čak i kad kažete „dobar dan“ uvijek netko pita: „što si rekao dobar dan kad pada kiša?“.

Ta promjena slike o Srbima se postiže i kroz knjige koje objavljujemo, časopis Tragovi kojemu sam glavni urednik, tjednik Novosti, akademiju za mlade lidere SNV-a koju vodim već osam godina, kroz aktivnosti Arhiva Srba u Hrvatskoj, kroz udruženje mladih akademskih građana „Josif Runjanin“ iz Vukovara, kroz izbor saborskih zastupnika koji prednjače po mnogo čemu itd. Budućnost srpske zajednice ovisi i o karakteru hrvatskog društva, pa nam je stalo da se ono liberalizira i da se odmakne od ekstremizma, ali i o potpunom preokretu kad se radi o imidžu same zajednice.

Kada govorimo o hrvatskoj politici, ne može se zaobići ni politika prema BiH u kojoj Hrvatskoj, ruku na srce, odgovara haos između dva veća konstitutivna naroda. No, nedavno je Misa za Blajburg dovela do zaprepašćujuće konsolidacije onih koji su se zgrozili tim hrvatskim potezom prebacivanjem radikalnog desničarstva i ustaštva u BiH, od Milorada Dodika do sarajevskih antifašista. Teško da se mogu gajiti iluzije da će se, trijumfom HDZ-a prestati sa prenošenjem ovakvih sadržaja preko granice, je li tako? U pogledu BiH možemo očekivati samo kontinuitet sadašnje politike?

Da, izgleda mi da će u odnosu prema Bosni i Hercegovini hrvatska politika ostati manje-više ista. Čujem, doduše, da ima najava za neka drukčija rješenja kad se radi o izborima članova Predsjedništva BiH iz redova bošnjačkog i hrvatskog naroda, pa ako se tu dogodi neki kompromis koji bi zadovoljio obje strane, moguće je da će se odnosi popraviti.

Ali, Bosna i Hercegovina za Hrvatsku ostaje teško pitanje – i, iskreno rečeno – u jednom trenutku kad sam bio savjetnik Ive Josipovića sam čak predlagao da se Hrvatska od njega odmakne što dalje. Ali, to je nemoguće, iz čitavog niza razloga koji ograničavaju slobodnu volju u formuliranju te politike. Nije lako voditi politiku prema zemlji u kojoj mi se čini da nekad čak i kad kažete „dobar dan“ uvijek netko pita: „što si rekao dobar dan kad pada kiša?“.

Zanimljivo da su se na listama Mosta kandidovali i neki hercegovački Hrvati sa zagrebačkim adresama koji smatraju da je HDZ-ova politika u BiH isuviše mlaka, te su je željeli daljnje radikalizovati? Da li će takvo nešto biti moguće i na koju će se priču sada ići? Ponovo će se plasirati priča o hiljadama mudžahedina na hrvatskim granicama?

Stvarno ne znam ništa o Mostovim kandidatima iz Hercegovine. No, Most neće biti faktor koji oblikuje, ili čak i značajnije utječe, na politiku Hrvatske prema BiH.

S tim u vezi, Tea Vidović, ispred Centra za mirovne studije je za Preokret izjavila da se nasilje prema izbjeglicama i drugim migrantima na hrvatskim granicama, koje su vanjska granica EU, provode svakodnevno i sistemski posljednje 4 godine. U to vrijeme, nasilje je postalo sve brutalnije te se proširilo i na one najranjivije ― djecu i djecu bez pratnje. Kaže se da policija migrantima ucrtava krstove na glavu i da je premijer Plenković u svakom slučaju upoznat sa ovim. Koliko je ovaj skandal dio veće EU agende prema migrantima?

Primijetio sam tekstove u stranoj štampi o tome, i nekoliko demantija iz same Hrvatske. U jednom slučaju vidio sam i priznanje da se doista dogodilo nešto nelegalno, i da je povedena istraga. Ljudi oko platforme Možemo! će biti dobro upućeni u to, jer su kroz svoj aktivizam mnogi dolazili u dodir s problemima migranata i upozoravali su na kršenje njihovih prava. Širi, politički, okvir treba tražiti u namjeri Hrvatske da se što prije uključi u Šengenski sistem.

No, nema odgovora o tome što zapravo učiniti u vezi s grafitima na zidovima, porukama mržnje na ulicama, govoru mržnje i atmosferi koja je i dalje problematična. Nedavno je objavljeno istraživanje po kojem čak 60 posto djece u osnovnim školama čiji su roditelji Srbi ima osjećaj straha i krivnje zato što su Srbi

U tu svrhu treba pokazati da može efikasno čuvati granice, a to u hrvatskom slučaju, s obzirom na veličinu i razvučenost granice, nije uopće jednostavno. Hrvatska je trenutno neka vrsta „vojne krajine“ Brisela, i jedino ulaskom u Šengen, a potom i ulaskom Bosne i Hercegovine i Srbije u EU i Šengen to može prestati biti. Zato mislim da je interesu svih onih koji se protive militarizaciji i sekuritizaciji Hrvatske da zagovaraju da EU odmah primi sve zemlje Zapadnog Balkana, uključujući istovremeno i BiH i Srbiju, bez obzira što svi znamo da su one u mnogočemu nedovršene ili nefunkcionirajuće države.

Ali, što ih duže EU ostavlja izvan svog prostora, to je više problema ili potencijalnih problema u njima i sa njima. Da je EU primila Srbiju u članstvo za vrijeme Zorana Đinđića ili Borisa Tadića, ne bi joj se dogodio Aleksandar Vučić. A ako je ne primi za vrijeme Vučića, dogodit će joj se netko tko će biti još manje prihvatljiv s obzirom na proklamirane kriterije. Dugo čekanje pred vratima Evropske unije čini zemlje sve lošijima. No, EU neće promijeniti smjer svoje politike prema proširenju, tako da će se ovo stanje nastaviti. Nažalost. Dodatno, unutar same EU i mnogo predrasuda i stereotipa, posebno kad se radi o muslimanima općenito i prema Srbima. Kad se spoje predrasude prema muslimanima sa stigmatizacijom Srba, dobije se tvrda „rampa“ na granici EU-e prema Bosni i Hercegovini i Srbiji, a tu rampu trenutno čuva Hrvatska.

Razgovarao: Vuk Bačanović, Foto: YouTube, Vikipedija, narod.hr

Share.

Leave A Reply