VUK BAČANOVIĆ: Narod genocida

I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. (El Ma’ide, 28)

Srebrenica je ono ime koje je nas ratne i poratne generacije zauvijek označilo. Bez sumnje, najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata postao je simbolička međa poimanja ljudskosti i neljudskosti, odnosno jedna od dominantnih takvih međa u kolovratu bosanskih i hercegovačkih, srpskih i bošnjačkih, jugoslovenskih mračnih međa koje su se počele graditi 1941. Onomad kada nam je sa ondašnjim “europskim vrijednostima” uvezeno sve ono što je prevazilazilo vjekovne i svakom društvu prirođene konfesionalne razmirice, a to je koloplet genocida: rasizam, konc logori, jame, masovne grobnice, pomjeranje čitavih populacija, zavađanje dojučerašnjih komšija, kumova, braće, profanizacija svetoga i nedodirljivoga. Doslovno, đavolji pir do tada neviđen u maloj zemlji na rubu orijenta. Bliskoistočnoj zemlji, u najpozitivnijem značenju tog pojma.

Smisao genocida

I zaista, evropski fenomen genocida od 1941. pa nadalje kod nas prevazilazi svoje suhoparne pravne definicije, koje valja ostaviti budućim pokoljenjima pravnika, istoričara i sociologa da ih pravovaljano usklade i liše ideoloških i geo/ dnevnopolitičkih interpretativnih uslovljenosti i anomalija. Kopajući po nekim starim tekstovima, naletih na vrlo zanimljiv i sadržajan tekst pravoslavnog teologa Dimitrija Kalezića iz 1991., a koji nosi naslov “Smisao genocida”.

Zabilježio je te godine obnovljenog zla profesor Kalezić da ova strana riječ ne odražava samo svoju grčko latinsku etimologiju od “genos, gens, što znači rod, porodica, pleme, narod” i “caedere (ubiti, ubijati), odnosno cecidi (ubiti sam, lično) i odnosi se na radnju ubijanja, odnosno njenog izvršioca, i znači: onaj koji ubija, ubijajući, ubica”, već “mi moramo da primijetimo pogrom nad tekovinama kulture: direktno se uništavaju biblioteke, arhivi, djela umjetnosti uopšte, ruše se hramovi, raskopavaju groblja … preorava se istorijska baština u čistoj namjeri da se unište tragovi i dokazi nekadašnjega bitisanja jednog naroda na određenom prostoru i da za njim ostane samo prazna besadržajna pustoš. Ove akcije idu toliko daleko da predstavljaju direktno suprotstavljanje normalnome poretku života u njegovu prirodnom toku. U fenomenu genocida preokrenuto je sve: i pravac i smisao – uništava se lični oblik života, a onda i njegovi niži oblici, pa dođu najzad na red i materijalizovani oblici čovjekova stvaralaštva – ti autentični dokazi ličnoga djelovanja i stvaranja jednoga određenog naroda. U pitanju je istiskivanje iz oblasti duha, ukidanje umne sile, guranje u oblast stihije, a onda u ništa – prazno i pusto ništa.”

I zar nije to, zapravo, ono što nam se događa od 1941. do danas? Pogotovo ono što je “iz oblasti duha” istisnulo Jugoslaviju, bilo kraljevsku ili socijalističku kao najveći civilizacijski stepen, koji smo mimo raznih nesretnih podložništava doživjeli, da bismo ga zamijenili vječnom ‘41, koja je potom postala vječna 1991., 1992., vječni 11. juli 1995. Zaista mi je teško južne Slovene, a posebno još uvijek toliko izmješane i isprepletene Bošnjake i Srbe posmatrati, živjeti i doživljavati kao, međama genocida, vječno razdvojene narode. Ta pomisao i njen realitet, sam po sebi, je već genocidan. Jer narodi se ne ubijaju samo strijeljačkim vodovima, kamama, sjekirama, maljevima, konc logorima, nazadnim i umobolnim ideologijama, umišljanjima istorijskog svečistunstva i pravednosti, stravičnim oholostima i zlostima…

Kalendar strave i užasa

Oni se, barem u slučaju našega naroda, najprije ubijaju poricanjem ljudskog bratstva i upućenosti jednih na druge. Ubijaju se i svakim sitnim političkim računom koji hoće da nas ubjedi da je vezivanje za interes dalekih i tuđih preči od vezivanja za interes komšije, ubijaju se malim i zlim narcisoidnim i mrzilačkim, suštastveno paganskim, ideologijama koje se pozivaju na “prađedovsku vjeru”, a da u tom pozivanju nema ništa od prađedova, a kamoli od osnovnih postulata vjere.

Ubijaju se i zlim i podozrivim propovijedima o tome da nanesene rane ne mogu zacijeliti, o tome da “praštamo i ne zaboravljamo”, samo da ne bismo ni oprostili ni zaboravili, samo da bismo ostali jadni, mali mrzni ljudi. Treba li govoriti koliko se ubijaju opštom kulturom isključivog zlopamćenja? Naša stvarnost postao je kalendar strave i užasa, a naši intelektualci političari i samoproklamovani duhovnjaci, njegovi zakleti čuvari.

Dovoljno je analizirati uređivačku politiku, bilo kojeg entitetskog medija da se ustanovi da nema onoga u kojem nas se svakodnevno neće podsjećati na godišnjicu ovog ili onog pokolja, ovog ili onog masakra, zlostavljanja, silovanja, progona i ubistva, e da bi se nanovo utvrdila hinjena plemenitost o oprostu, ali nezaboravu zločina, a najprije genocida. Da stvar bude gora, ovo čine i mnogi histerični, tobože pravednički, dušebrižnici. Ne shvatajući da upravo tako naša svijest (p)ostaje genocidna. Do potpunog skrnavljenja te riječi same.

Zanimljivo je da je Kalezić prvi koji uvodi toliko raširenu sintagmu “genocidni narod”, pa piše da je sam genocid “tipičan naknadan parazit u kolektivnom organizmu jednoga naroda koji direktno razara njegovo sopstveno etnobiće.” Genocidni narod je, ustanovljuje Kalezić, “pokidao veze i isprovaljivao kanale svoje komunikacije sa određenim narodom, od njega se izolovao, pa je zadatu ljubav pretvorio, odnosno preokrenuo u agresiju koju je, zatim, maksimalno pojačao u plitkom i snažnom uvjerenju da čini dobro… U tom pogledu, to je puno odsustvo smisla – pravi besmisao. On je svojom psihologijom inata, aktivnom pažnjom na suženom polju, svojim kratkim dometom djelovanja i svojom zavisnošću…  ispunjen mržnjom, izolovan i isključiv, apsolutizuje ono što po sebi nije takvo, i uništava drugoga, misleći da time dobro čini.“

Koloplet krvavih tragova

Kalezić je te 1991., dakako pisao o događajima iz Drugog svjetskog rata, pa nije ni slutio kako i u kolikoj mjeri  ozlobljenje genocidom proizvodi genocidnost, ali i auto genocidnost. A šta tek onda reći za Srbe i Bošnjake, to jest njihova pokvarena vodstva, koji su u 20. vijeku, spolja galvanizovanim razmiricama, u samo 50 godina razmaka učinili genocid jedni nad drugima i sami nad sobom. Što je u slučaju ovih/ovoga naroda utoliko tragično, jer sve relevantne i utemeljene istorijske činjenice govore da je u njihovom slučaju „jedni nad drugima“ jednako „sami nad sobom“.

I zaista kada čovjek hodi mučenom Hercegovinom, Krajinom, Bosnom, Dalmacijom, Crnom Gorom i Sandžakom, nema mjesta gdje neće, ako gleda iskrenim, a ne očima zasljepljenim mržnjom i samo “vlastitim” jadom, naići na koloplet krvavih tragova, koji od 1941. i uvezenih “europskih vrijednosti” ne vode iz jame u jamu, iz pokolja u pokolj, iz genocida u genocid i ponovo ga prizivaju i čine trajnim stanjem uma.

U jezicima postoji čudna i mistična logika, pa je tako u staroslovenskom jeziku “jazik”, odnosno “jezik”, sinonim za narod i rod, jer se podrazumijevalo da su oni koji se međusobno razumiju isti narod, jer im je poimanje svijeta, pojava, procesa, tokova, vasione vrlo slično, čak i onda kada umišljaju da je toliko različito da je nepremostivo do neoprostivosti. Iako nam ne samo naša istorija, već i najtemeljniji i najplemenitiji postulati naših abrahamskih vjerovanja ne govore ništa drugo, nego da u svim mjestima jeze i užasa genocida ne ležimo mi i oni, nego samo naši ljudi, samo mi, naši mučenici – narod genocida. Pognuti glavu, danas i za sva vremena pred Srebrenicom, ujedno je i vječni poklon svima njima i molitva za njihove namučene duše bez razlike. 

P.S. Svjestan sam koliko će sam ovaj tekst mnogima biti neoprostiv i nepremostiv. Sam njegov autor prošao je kroz misaonu i intelektualnu fazu u kojoj je pomislio da su neke međe, ako ne neoprostive, a onda doista nepremostive. Srećom, bilo je to samo kratka faza malodušnosti. Zato će i samoga sebe tjerati da ga nanovo i nanovo čita.

Scroll to Top