MUHAREM BAZDULJ: Da Nole i Hanka nisu isti narod?

Volim da smaram na tu temu i često sam o tome već pisao, ali nema boljeg načina da počnem ovaj tekst. Nekad su, naime, greške istinitije od istine. Nema veze što niko nikad u „Kazablanci“ ne kaže „Sviraj to ponovo, Sem“, ipak je to najčuveniji citat iz tog filma. Nema veze što Šerlok Holms nikad ne kaže Votsonu da je nešto „elementarno“, kad svi znaju da je to simbol cijele njihove relacije.

Milić, Alija, gradovi i vremena

I Boris Dežulović je ovih dana efektno pokazao i dokazao da ni Gering ni Ždanov nisu izvorno „potezali pištolj kad čuju riječ ‘kultura’ “, ali jasno je da će i za stotinu godina ovu zgodnu konstrukciju prije pripisivati njima nego nekakvom Hansu Jostu.

Ima na internetu tragova da sam ja i godinama unazad ovu Hankinu pjesmu čitao u političkom kontekstu, ali mi se juče-prekjuče to sve vratilo. Možda ste to i vidjeli? Negdje kod Visokog valjda, stoje Novak Đoković, Semir Osmanagić i Hanka Paldum , pa Hanka navodi Novaka da zajedno zapjevaju „Crne kose“

I okej nije pjesmu „Crne kose“ napisao Milić Vukašinović, nego ju je napisao Alija Mustajbegović, ali u nekom višem smislu nije greška kad se kaže da je to Mićina pjesma. On je napisao toliku pjesama za Hanku da je ta inercija logična. Ja sam s jeseni 1996, kad sam tek upisao fakultet, svako jutro pio kafu u „Lori“ samo zato jer je tu sarajevsku kafanu „opjevao“ Semezdin Mehmedinović, koji je tada već bio u Americi.

Čini mi se da smo tih oktobarskih i novembarskih kasnih jutara dva najčešća gosta u kafani bili Mića Vukašinović i ja. U mom pamćenju, on je tu bio praktično svaki put kad bih ja tamo ušao. Evo smo obojica već godinama u Beogradu, a ovdje ga nikad nisam vidio u kafani, što možda govori i o nama i o gradovima i o vremenima.

Ako su to samo bile laži

Ali dobro, o tome više možda neki drugi put. Da vidimo šta je napisao Alija Mustajbegović, a kao da je napisao Mića Vukašinović:

Crne kose, raspletene bujne
mrsile su ruke tvoje
samo jedan dan
ljubio si usne moje rujne
ljubav prođe kao kratak san


Znam još uvijek crne kose sjaj
osjećaje probudi u tebi
možeš reći da je svemu kraj
nikada ti vjerovala ne bih

Crne kose, niko ne miluje
čekam tebe da ostvarim
jedan davni san
darivaću sve što se daruje
sve za ljubav, sve za jedan dan

Znam još uvijek crne kose sjaj
osjećaje probudi u tebi
možeš reći da je svemu kraj
nikada ti vjerovala ne bih

Ima ona poslijeratna pjesma Plavog orkestra „Ako su to samo bile laži“ koju su mnogi tumačili u političkom kontekstu. Ima na internetu tragova da sam ja i godinama unazad ovu Hankinu pjesmu čitao u političkom kontekstu, ali mi se juče-prekjuče to sve vratilo. Možda ste to i vidjeli? Negdje kod Visokog valjda, stoje Novak Đoković, Semir Osmanagić i Hanka Paldum , pa Hanka navodi Novaka da zajedno zapjevaju „Crne kose“.

Ima toliko toga dirljivog u tom snimku, da je zapravo teško to analizirati. To da je osnovna ideja Semira Osmanagića u vezi Visočice teška budalaština, o tome je autor ovog teksta pisao toliko puta, da veću frekvenciju tekstova na tu temu priznaje jedino uredniku „Preokreta“. A opet, prilično sam uvjeren da i urednik „Preokreta“ danas misli da na ovom našem nesretnom zajedničkom tlu ima mnogo važnijih stvari od toga je li neko brdo – brdo, ili je piramida.

Čini mi se da smo tih oktobarskih i novembarskih kasnih jutara dva najčešća gosta u kafani bili Mića Vukašinović i ja. U mom pamćenju, on je tu bio praktično svaki put kad bih ja tamo ušao. Evo smo obojica već godinama u Beogradu, a ovdje ga nikad nisam vidio u kafani, što možda govori i o nama i o gradovima i o vremenima

Kad pomislim kakvim su četničkim etiketama častili Đokovića sa zapadne strane Drine, odnosno kako su od Hanke Paldum maltene pravili upravnicu logora za Srbe u nekim tabloidima sa istočne strane Drine, još mi je miliji taj snimak.

Hankin album „Čežnja“ na kom je pjesma „Crne kose“ objavljen je 1980, dakle prije četrdeset godina. Pjesmu „Crne kose“ znaju svi profi kafanski bendovi svejedno da li sviraju u Leskovcu ili Bihaću, Novom Sadu ili Mostaru. O kulturnom modelu odnosno kulturnim modelima to govori više od bilo kakvih analiza školskih programa.

Na tragu sudbina o kakvima je riječ, mnogi ljudi, uglavnom čak pozitivni i dobronamjerni, odbijaju ideju da se ikad više o Srbima i Bošnjacima, o južnoslovenskim pravoslavcima i muslimanima istog jezika, koji žive zajedno od Kosovske Mitrovice do Velike Kladuše, može govoriti kao u suštinski istom narodu

Dok se u kafanama Bosne i Srbije, pjevaju iste pjesme, suštinski se još uvijek dijeli ista kultura. Ona na izvjestan način počiva na stihu „Darivaću sve što se daruje“. Uostalom, nije Alija Mustajbegović mogao napisati taj stih, a da nije participirao u kulturi u kojoj postoji narodna pjesma „Hajde, Jano.“

Ovog su zatočili ovi, ovog su ubili oni…

Prošlo je četrdeset godina otkad je Sarajevo Disk objavio „Čežnju“ Hanke Paldum. Pjesme su joj za taj album pisali, osim Alije Mustajbegovića i Milića Vukašinovića, i Rešad Hadrović i Irfan Ajanović i Enver Šadinlija i Mirsad Ibrić i Slobodan Kovačević i Slobodan Samardžić i Ibro Mangafić i još neki.

Nabrojana imena, međutim, kod koliko-toliko upućenih ljudi starijih od trideset i pet godina stvaraju takav asocijativni arhipelag da on u najmanju ruku priziva kompleksan esej. Neki od njih su bili u višegodišnjem zarobljeništvu tokom rata, neki su u ratu ubijeni. Što se tiče imena, scenariji se uklapaju u očekivanu šemu: ovog su zatočili oni, a onog su ubili ovi. Ali i sudbine izvan radikalnih ishoda nisu ni najmanje nezanimljive.

Ima toliko toga dirljivog u tom snimku, da je zapravo teško to analizirati. To da je osnovna ideja Semira Osmanagića u vezi Visočice teška budalaština, o tome je autor ovog teksta pisao toliko puta, da veću frekvenciju tekstova na tu temu priznaje jedino uredniku „Preokreta“. A opet, prilično sam uvjeren da i urednik „Preokreta“ danas misli da na ovom našem nesretnom zajedničkom tlu ima mnogo važnijih stvari od toga je li neko brdo – brdo, ili je piramida

Na tragu sudbina o kakvima je riječ, mnogi ljudi, uglavnom čak pozitivni i dobronamjerni, odbijaju ideju da se ikad više o Srbima i Bošnjacima, o južnoslovenskim pravoslavcima i muslimanima istog jezika, koji žive zajedno od Kosovske Mitrovice do Velike Kladuše, može govoriti kao u suštinski istom narodu. Oni kažu, sa izvjesnim pravom, da je previše krvi proliveno i da to više nema smisla.

I ima, bez ikakve ironije, nekakve težine u njihovoj argumentaciji.

Ali opet, da Milić Vukašinović i Hanka Paldum nisu isti narod?

I tu se meni vraća pjesma Alije Mustajbegovića.

U nekoj prigodnoj varijanti:

Znam još uvijek crnih dana sjaj

Osjećaje probudi u tebi

Možeš reći da je svemu kraj

Nikada vam vjerovao ne bih

Znam da je glupo i možda beznadežno i ima večeri kad i sam tako mislim, ali ovo pišem dok me još drži taj osjećaj dok gledam Novaka Đokovića, na koga se izdrkavaju bjelosvjetski konkvistadori političke korektnosti kako punih usta pjeva sa Hankom Paldum i mislim na sve moguće persone na svim mogućim stranama i frontovima kojima to smeta i koji su spremni rječito i elekventno da brane tezu kako to ne znači ništa i kako su zidovi između nas preveliki, i sve je to u redu, samo u ako u „fade outu“ čujemo Hankin glas kako pjeva:

Nikada ti vjerovala neeeee biiiiiii

Preokret, Foto: YouTube

2 thoughts on “MUHAREM BAZDULJ: Da Nole i Hanka nisu isti narod?”

  1. Srbi svako malo stradaju zbog toga što su. Malo je drugih spremno da sastradava sa Srbima, naročito ako im okretanje protiv Srba može doneti korist.

  2. Amir Čamdžić

    Koren je isti, isto etničko poreklo, ali religije i druge nesrećne oklnosti su “razdvojile” i od jednog izvora u određenom vremenu, “nastavile su teći”, dve reke, jedna “veća” a druga “manja”, baš kao što je Meša Selimović opisao.
    Znači dva različita naroda, sa jednog izvora? Dva izuzetno “etnički bliska naroda”, sa međusobno “izuzetno teškom krvavom prošlošću”. Dao bog, da je sve moglo ostati u jednom “rečnom koritu, kao jedna reka”, ali nažalost nije, iz raznoraznih razloga.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top