San nije dolazio na oči. Odavno ga ne pohodi. Ležao je u uniformi na krevetu u pustoj kući i mislio kako su samoća i gluva tišina ubojitije od puščanih hitaca i parčadi granate. Zna to, sva je stradanja osjetio, samoća je najgora. Onaj osjećaj napuštenosti koji ga stalno prati ubija gore od metka. Geleri su ga zasuli na Širokom Brijegu. Jurišao je predvodeći jedinicu na ustaško uporište u mitraljeskim gnijezdima načičkanom samostanu.
Te rane su bile sitnica…
Krv mu je vrela, bijes bubnjao u ušima, osvetničko ludilo pomračilo um. Onda ga je nešto podiglo u vazduh. Činilo mu se da leti, da je iznenada ovladao tom ptičijom vještinom. Mislio je, to je od mržnje. A onda snažna eksplozija, potom tišina, gluva tišina i snažan tresak od zemlju rastrgaše njegove utopije o letenju. Bol nije osjećao, samo vrućinu i pod jagodicama prstiju svukuda po sebi nešto vrelo ljepljivo.
Zalupao je jako na vrata samostanai na lice navukao onu svoju staru oznašku masku. Otvorila mu je omanja i starija časna sestra pitomog i blagog izgleda. Objasnio je zašto je tu. Časna je klimnula glavom i pokazala mu da ide za njom. Izvela je pred njega dvije djevojčice u bijelom. Uredno počešljane i u rep svezane kose
Nije vidio, jer i oči sumu bile prekriveno ljepljivom i vrelom vlagom. Znao je da je to krv. Brzo se oporavio, geleri su ga izbušili kao sito, ali začudo nijedan nije povrijedio ništa bitno. Ponovo se pridružio jedinici i negdje pred Ljubljanom osjetio vrelo gvožđe od mitraljeskog taneta u butini. Narednih mjeseci osjećao je zatezanje prilikom hoda ali boli od rane je bilo malo ili nimalo. Te su rane bile sitnica, nešto prolazno kao ljetna kišica, tek smetnja sprem samoće koja odistinski živo boli.
Vratio se u Hercegovinu kao najmlađi oficir OZNE divlji i opijen ohološću kao što pobjednik često zna biti, te žedan osvete i još žedniji krvi. Tada je pred pustim selom i zapaljenom kućom osjetio prvi put veliku bol. Bol koja razara i od čovjeka pravi ruševinu. Bol najgore vrste, bol od čamotinje i neimanja nigdje nikog svog. Bol tako intezivnu da je nekada mislio da mu neko…neki nevidljivi dušmanin užareni bajonet zabada u želudac. Uzalud je mjesecima posle rata čekao da se neko vrati. Uzalud, niko se nije vraćao niti će se vratiti. Gubio je voljene još od početka rata. Oca Milana i starijeg brata Jovana ubile su ustaše još 1941. On je s majkom Darinkom i malim sestricama Cvijetom i Neđeljkom nekako preživio sve do avgusta 1944. Bili su izbjegli u susjednu Dalmaciju i spas našli u jednom srpskom selu čijem su stanovništvu lokalne ustaše garantovale bezbjednost. Tamo su bili mirni sve do toga jutra kada je neko panično povikao:
“Opkoljeni smo”
Obuzeo ga je silni strah od smrti te je pobjegao prema brdu. U od straha pomračenom srcu nije bilo mjesta ni za sestrice Cvijetu i Neđeljku, ni za majku Darinku. Ostavio ih je sve i samo sebi našao spasa. Nabasao je na dvojicu njemačkih vojnika u šarenim uniformama, Skamenio se a jedan od Vermahtovih vojnika na savršenom srpskom je rekao:
“ Bježi mali, okrenućemo glavu!”
Tada nije znao da su to banatski Nijemci i bio je sebe ubjedio da je to bio samo san.Tri dana kasnije, izmučenog i iznemoglog pronašli su ga popovopoljski partizani.
“Koliko ti je godina i čiji si?” pitao ga je komadant Lazo
Jedva se sjetio.
Vjerovatno u Jasenovac ili Staru Gradišku
Poveli su ga sa sobom i tek nekoliko dana kasnije mu rekli da je iz opkoljenog sela samo on pretekao. Ostali su vozom nekuda otpremljeni
“Vjerovatno u logor, Jasenovac ili Staru Gradišku” blagokolikoje mogao biti blag reče mu komadant Lazo
Veliku bol nije osjećao, primio je te užasne vijesti sa nekim naizgled fatalnim mirom. Unutar sebe je osjećao vulkan koji samo što ne eruptira…i sramotu, veliku sramotu što je ostao živ i ništa nije učinio da pomogne majci i sestricama. Kajanje i osjećaj stida donijeli su mu hrabrost u borbi. Brzo se istakao,napredovao od običnog borca preko podoficira sve do oficirskog čina i komandira čete u Desetoj hercegovačkoj brigadi.
Proslavio se u mnogim borbama a njegova hrabrost i junaštvo pominjani su često u Biltenima Glavnog štaba NOVJPosle rata postao je strah i trepet za ustaške porodice a iz odmetnute križare koje je uporno progonio i surovo i hladno likvidirao.
Krv mu je vrela, bijes bubnjao u ušima, osvetničko ludilo pomračilo um. Onda ga je nešto podiglo u vazduh. Činilo mu se da leti, da je iznenada ovladao tom ptičijom vještinom. Mislio je, to je od mržnje. A onda snažna eksplozija, potom tišina, gluva tišina i snažan tresak od zemlju rastrgaše njegove utopije o letenju
Nadjenuli su mu i ime Surovi, koje je sa bijesom prihvatio i ponosno ga nosio, Bol je osjećao stalno i nesnosnu grižu savijest. Malo olakšanja donosile su samo uspješne potjere za ustaškim križarima. Vremeno su i te potjere bile rjeđe jer križara je bilo manje, pa je i osvetničkog zadovoljstvo bivalo malo, nedovoljno za njegove unutrašnje razdore i patnje.
U razmišljanju ga prekinu lupanje na vratima
“Komandire Surovi! Komandire Surovi!” začu glas vodnika Ante Vukasovića“
“Gdje gori Ante?”
Ustao je i otvorio vrata. Spazi oniskog vodnika Antu, Dalmatinca i nasmija se hladno.
“Govori” ledeno mu naredi glasom koji nije ostavljao mjesta neposluhu
“Druže komandire, predao se Pavo Vukorep”
Zar niste umlatili pseto?
Ako ga je pomen ustaškog zlikovca Vukorepa nečim uznemirio, Surovi to nije pokazivao. Pavo Vukorep je gotovo dvije godine izbjegavao partizanskim potjerama. Bio je to okorjeli ustaša, zvijer u ljudskom obliku. Jedan od kolovođa krvavih ustaških zločina. Uspio je da se vrati sa Blajburga i nastavio da operiše po terenima donje Hercegovine.
“Zašto niste smlatili pseto?”
“Tražio je da vidi tebe”odgovori preplašeno vodnik Ante
“Čekaj tu” naredi Surovi.
Pavo Vukorep je bio među onima koje su likvidirale njegovog oca i brata. Kasnije je saznao da je on komandovao ustašama koje su sa Njemcima opkolili selo u koje se bio sklonio sa ostatkom porodice. Opak zlikovac, opak i prepreden, znao je Surovi. Uzeo je revolver koji je oduzeo Marku Curiću ustaši koji se vratio sa Staljingrada i sa Blajburga. Njemu nije utekao. Pogleda u revolver
“Ruski Nagan”pomisli.
Ko zna sa koga ruskog oficira ga je skinuo Curić na Staljingradu. Zavrti burence i reče naglas onako za sebe
“Ovo će ti sudit’ Pavo Vukorepu”
Stavio je pištolj u futrolu , navukao samo preko ramena kožni mantil i krenuo. Anti je očima pokazao da ga prati. ovaj ga revnosno posluša i krenu žurnim korakom za njim.
Kajanje i osjećaj stida donijeli su mu hrabrost u borbi. Brzo se istakao,napredovao od običnog borca preko podoficira sve do oficirskog čina i komandira čete u Desetoj hercegovačkoj brigadi. Proslavio se u mnogim borbama a njegova hrabrost i junaštvo pominjani su često u Biltenima Glavnog štaba NOVJPosle rata postao je strah i trepet za ustaške porodice a iz odmetnute križare koje je uporno progonio i surovo i hladno likvidirao
Osjećao je kako mu se bol u želucu pojačava. Osjećao je kao da mu neko vrelim žaračem ili bajonetom rije po utrobi. Nervozno se nakašlja i otpljunu.
“Ante!”viknu
“Izvolte druže komandire!”
“ Reci mi Ante bili i ti otišao u ustaše da vas Dalmatince ne prodade Pavelić Musoliniju?”
Ante zastade, nervozno se promeškolji pa zamuckujući reče
“ Druže komandire….Ovaj….Iz mog mista niko nije otiša u ustaše…. Većina u partizane…Jesu neki bili u vojvode Đujića….Ali to su bili samo orjunaši…Niko u ustašama” Nervozno se zamuckujući pravdao Ante
“ Dobro, dobro” ljutito reče Surovi te ostatak puta do kancelarije narodne milicije pređoše ćuteći
Korota Vukorepa
Prizor Pave Vukorepa zaprepastio je i obično hladnog Surovog. Zarastao u bradu i kosu odjeven u rite, bosonog, sa mnoštvom crvenih krasta po šakama i čelu odavao je prije utisak čovjeka na samrti nego li opakog ustaše i odmetnika
Surovi se ledeno nasmija
“Šta je Vukorepu? Jeste to i vi križari počeli nositi bradu ko znak koreote za izgubljenom državom ko što su činjeli četnici?”
Vukorep se slabo nasmija i kroz osmijeh kaza
“Uteče nam za zlo naše Surovi. Dobro si nas ojadio”
“ Ni deseti dio ko vi mene, pseto!”
“Ajde, ajde… s mirom. Kasno je više za kajanje. Učinjeno je šta je učinjeno. Sudit će te mi vi a dobri Bog na nebu je milostiv”
“Od nas milost ne očekuj, nego zbori što si me zvao!”
Vukorep obori glavu i začu se nešto kao režanje ili cinični osmijeh
“Kad smo vas opkolili, ono kad nam ti uteče” započe priču Vukorep.
Pavo Vukorep je bio među onima koje su likvidirale njegovog oca i brata. Kasnije je saznao da je on komandovao ustašama koje su sa Njemcima opkolili selo u koje se bio sklonio sa ostatkom porodice. Opak zlikovac, opak i prepreden, znao je Surovi. Uzeo je revolver koji je oduzeo Marku Curiću ustaši koji se vratio sa Staljingrada i sa Blajburga. Njemu nije utekao
“Sve smo sproveli u Metkoviće na voz da ih spratimo znaš ti đe da ne pominjem. Silan narod iskupili a čeko voz na stanici. Trpamo šizmatike u vagone, kad naiđoše dvije časne sestre. Jedna mlađa, dobra sve joj sise igraju pod košuljom. Jedna starija sva sasušena, pravi đavo. Napade ova starija, kakav je to način, tako činiti s narodom. Ja krenuh da je udarim ne dade mi satnik Šimić. Gdje na časnu! opomenu me. Ja se povukoh a u tom ona mlađa,.. kakva je pusta bila, zgrabi dvoje djece i odvuče od vagona. Neko poteče za njom, vrati ga satnik Šimić. Nek ih vodi reče”
Ne kajem se ni zbog čega…
Surovi je osjetio nalet bijesa ali i nalet nade
“Lažeš li psu” povika ljutito
“Što bi lagao, meni života nema. Ne kajem se ni zbog čega, ovo ti govorim ne da bi spasio glavu na ramenima, meni glave nema, znam to odavno, već da ti znaš da vašu đecu negdje odgajaju časne sestre da budu uzoriti katolici”
Surovi izvadi revolver i uperi ga Vukorepu u glavu. U ušima mu je tutnjalo bijes je narastao, a u želucu žarila je bol.
“ Ne znam jesu li bili muški ili ženskadija, nije me zanimalo tad, gledao sam samo mlađu časnu kako njiše bokovima”
Gotovo namah, Surovi vrati revolver u futrolu i reče
“Vodite ga u Metkoviće u zatvor ovaj metka nije zaslužio, nek omasti konop”
Žurno je napustio kancelariju narodne milicije i otišao prema pustom selu i praznoj kući da tamo odboluje.
“Sve smo sproveli u Metkoviće na voz da ih spratimo znaš ti đe da ne pominjem. Silan narod iskupili a čeko voz na stanici. Trpamo šizmatike u vagone, kad naiđoše dvije časne sestre. Jedna mlađa, dobra sve joj sise igraju pod košuljom. Jedna starija sva sasušena, pravi đavo. Napade ova starija, kakav je to način, tako činiti s narodom”
Prošle su dvije godine koje su Surovog potpuno promjenile. Iako u ranim dvadesetim izgledao je kao da mu je 50 godina. Mršav i ispijen počeo je i sjediti. Niko se u Metkovićima nije sjećao tih časnih sestara. Obilazio je samostane i sirotišta koje su vodile sestre milosrdnice, a djecu nije našao. Bilo je razne djece ali nijedno ne bijaše iz opkoljenog sela ili iz metkovačke kompozicije. U nekom trenu pomislio bi da je to uzaludna rabota. Djece u opkoljenom selu je bilo dostako zna jesu li mu bila rod. Na svoje sestrice Cvijetu i Neđeljku samo ponekad je mislio, bojao se uzaludne nade, koja bi ga kad se sruši, još više boljela.
Oznaška maska na vratima samostana
Zalupao je jako na vrata samostanai na lice navukao onu svoju staru oznašku masku. Otvorila mu je omanja i starija časna sestra pitomog i blagog izgleda. Objasnio je zašto je tu. Časna je klimnula glavom i pokazala mu da ide za njom. Izvela je pred njega dvije djevojčice u bijelom. Uredno počešljane i u rep svezane kose.
“Dovela ih je nekad posle rata sestra Franciska odnekud, ne znam otkud.”
“Gdje je sada ta sestra Franciska?”upita Surovi
“Sam Gospod zna! Dovela ih i otišla, nikada o njoj više nismo čuli. Takva su vremena bila. Ljudi su dolazili i odlazili, ljudi su i nestajali” reče i pogleda ga kao da mu hoće reći da je sestra Franciska možda i mrtva.
Prošle su dvije godine koje su Surovog potpuno promjenile. Iako u ranim dvadesetim izgledao je kao da mu je 50 godina. Mršav i ispijen počeo je i sjediti. Niko se u Metkovićima nije sjećao tih časnih sestara. Obilazio je samostane i sirotišta koje su vodile sestre milosrdnice, a djecu nije našao
Gledao je djevojčice i u njihovim likovima pokušavao naći svoje setrice. Shvati tada da više ne zna ni kako su izgledale. Bile su dosta mlađe od njega i njihovi su likovi blijedili u njegovim sjećanjima.
“Hajde ljepotice moje recite drugu kako se zovete.” blago im zapovjedi časna
Starija djevojčica istupi učtivo se nakloni te izusti svoje ime:
“Ja sam Flora”
Mlađa je slijedila pa i ona istupi te poput starije učini naklon i reče:
“A, ja sam Dominika”
Imena ko i imena, mislio je. Tipična katolička imena
.“Ko vam je dao ta imena?” iznenada ih upita Surovi jer mu nešto odjednom prostruji kroz glavu
Malo su šutile a onda starija reče
“Setra Franciska je rekla da su nam ta imena dali roditelji i da će nas po njima naći naš rođaci ako iko preživi od njih.
“Hm” pomisli. Nisu ni ovo djeca iz našeg sela. Ko bi u srpskom selu davao takva imena.
A onda osjeti kako ga nešto hvata za nogu. Bila je to starija djevojčica. Pogledala je ga je pravo u oči a on je u tim očima vidio suze. Zaustila je i samo rekla
“Bato Petre”
On je Surovi, nije Petar. Ako je nekad i bio, to je davno prošlo.Tada je osjetio kako se čitav samostan okreće oko njega. Posrnu, uhvati se za glavu a onda mu sinu
“Flora i Dominika”
“Flora je Cvijeta a Dominika je Neđeljka.”
Sestra Franciska je samo njihova vlastita imena prevela na latinski, znao je da to rade katolički sveštenici u hercegovačkim župama
.Pade na koljena i privi u zagrljaj dvije djevojčice. Njihovi radosni jecaji i suze se izmješaše a kroz njegova prsa prvi put posle dugu vremena prostruji radosna toplina a onaj rđavi bol što ga samoća stvara samo isčeznu kao da ga nikada nije bilo.
Izvor: nasahercegovina.info/Preokret, Foto: https://afremov.com
Pingback: RADE LIKIĆ: Nazifin tepih i Harisov daidža -