LJUBOMIR POPOVIĆ: Antifašizam i svetosavlje u rukama beogradsko-podgoričkog klana

Crnogorski premijer Duško Marković uputio je Mitropoliji crnogorsko-primorskoj poziv za nastavak pregovora u vezi sa spornim Zakonom o slobodi veroispovesti. Ovo je, svakako, dobra vest. No, ono što baca senku na ovaj njegov čin sigurno je stav iznesen u autorskom tekstu u podgoričkoj Pobjedi u kojem on otvoreno suprotstavlja, verovali ili ne, svetosavlje i antifašizam. Odnosno, izjednačava svetosavlje i fašizam.

Odakle preti najveća opasnost Crnoj Gori?

Ma koliko ova izjava predstavnika vlasti, koja, pod plaštom borbe za nekakvu suverenost, u javnosti već godinama plasira i otvoreno zastupa najopskurnije neoustaške ideje, bila perfidna i licemerna, ona nepogrešivo precizno pogađa u centar kada je jedna stvar u pitanju. Naime, upravo ovaj Markovićev zlonamerni stav ukazuje na to sa koje strane pravednoj borbi pravoslavnog sveštenstva i vernika u Crnoj Gori, ali i svih njenih slobodno mislećih građana, preti najveća opasnost.

Evo šta imam na umu.

Svakome ko makar malo politički misli jasno je kako je kriza koju je Đukanovićeva vlast izazvala donošenjem spornog Zakona o slobodi veroispovesti plod koordinirane akcije beogradskih i podgoričkih vlastodržaca, te da podizanje tenzija, kao i uvek, za cilj ima obostrano očuvanje vlasti. Iz toga sledi da svako ko radi na podizanju tenzija, ma koliko to ponekad na prvi pogled paradoksalno zvučalo, radi u interesu beogradsko-podgoričkog klana, svesno ili nesvesno. Uglavnom svesno, po svemu sudeći.

Sve ono što treba da rade pravoslavni narod i sveštenstvo koje ga vodi u Crnoj Gori, kao i svi oni koji ih dobronamerno podržavaju, jeste da postupaju suprotno od onoga na šta ih navodi beogradsko-podgorički klan i njegovi operativci

Da je to upravo tako pokazuje orkestrirana kampanja koju protiv ljudi koji su simbol uspeha crnogorskih molitvenih protesta vode kojekakvi profesionalni nacionalni dušebrižnici u Srbiji. Najskoriji primer su napadi na protu Gojka Perovića.

Tako je nedavno u nedeljniku Pečat, pod poetičnim naslovom Sumorne nacionalne slutnje, objavljen tekst Dragomira Anđelkovića, istoričara i analitičara. Anđelkovićev tekst obiluje opštim mestima i pisan je pamfletski. Jasno je da ovakvim jezikom autor nastoji da prikrije elementarno neznanje o stvarima o kojima piše, ali i zlu nameru koja je posledica već pomenutih veoma konkretnih interesa.

Rad beogradske agenture

Ukratko rečeno, Anđelković Perovića optužuje da, zato što pokazuje bratsko razumevanje za one koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, izdaje srpske nacionalne interese. Perovića, koji kaže: „Kako mogu da kažu da će se zavaditi Srbi i Crnogorci, kad ja to ne umijem ni da odvojim. Da mi neko sva blaga svijeta nudi, pa da kaže hajde odvoji u sebi Srbina od Crnogorca, ja bih rekao: Hvala ti, ja to ne znam. To je kod mene sve spojeno. Ima ljudi kod kojih se odvojilo i ja kažem – neka je odvojeno i možemo živjeti jedni pored drugih. U crkvu nećemo ići zbog toga što je neko Srbin, a neko Crnogorac. U crkvu idemo zbog toga kako vjerujemo u Boga“.

Neko bi možda i pomislio kako je Anđelković uistinu zabrinuti branilac srpskih nacionalnih interesa, premda malo zbunjen i ograničen (kada je teologija u pitanju, potpuni analfabeta – što po sebi nije baš greh, ali jeste ozbiljna svinjarija ukoliko želite da se bavite teološkim pitanjima, kakvo je, primera tadi, pitanje šta je to crkva i kakav je smisao njenog postojanja, te kako jedna pomesna pravoslavna crkva treba da se zove). Neko bi možda pomislio, da njegov tekst nisu prenele, gle čuda, Dnevne novine, s pravom okarakterisane kao bilten MUP Crne Gore, a potom i gotovo svi režimski mediji u Crnoj Gori. Neko bi možda i pomislio, da njegovom tekstu nije prethodila ozbiljna kampanja protiv prote Gojka iza koje stoji njegov prijatelj i saradnik Branko Radun.

Svakome ko makar malo politički misli jasno je kako je kriza koju je Đukanovićeva vlast izazvala donošenjem spornog Zakona o slobodi veroispovesti plod koordinirane akcije beogradskih i podgoričkih vlastodržaca, te da podizanje tenzija, kao i uvek, za cilj ima obostrano očuvanje vlasti

Ovaj Radun je, preko opskurnog nacionalističkog portala Vidovdan.org čiji je vlasnik, plasirao tekstove po sadržaju veoma slične Anđelkovićevom (naposletku je preneo i njegov). Neke od ovih tekstova je, opet: gle čuda, prenosila podgorička režimska Pobjeda (u kojoj je upravo premijer Marković objavio svoj stav), uz konstataciju da je Vidovdan.org „blizak samom vrhu Srpske pravoslavne crkve i patrijarhu Irineju“.   

Radun je, inače, vlasnik savršene biografije nižerazrednog operativca. Jer on je dugogodišnji radnik obezbeđenja NIS, pa onda istoričar i analitičar, te profesionalni tehničar u IT sektoru Opšte bolnice u Subotici (sa srednjom školom, sic!). On i njegovi, uglavnom bezimeni, saradnici, pored Vidovdana.org, stoje i iza niza portala originalnih za nacionalne interese zabrinutih imena (patriot.co.rs, nacionalist.rs…), ali i još originalnijih lažnih Twitter ili Facebook profila (zanimljivo, često su avatari starije tinejdžerke, kojekakve marine, kristine itd; no, ovde nema dovoljno prostora za analizu izbora ovakvog identiteta).

A ko nije na liniji…

I svi oni imaju isti zadatak: ekstremno desna tabloidna kritika onih koji, iz bilo kojeg razloga, nisu na liniji beogradskog režima, a naročito onih unutar SPC.

No, umalo da zaboravim najvažnije: Radun je, pored svega (ili zbog svega), upravo na predlog notornog Anđelkovića (?!), postao i član UO vašepravodaznatesve RTS. Ako ste zaboravili, to je ona javna TV kuća, Džeki Čen i to… Sapienti sat.

A onog trenutka kada poreknemo da smo braća, ma kako se ko izjašnjavao, bratoubistvo postaje naša izvesnost. Ako nekome nije jasno, neka pogleda na ne tako davnu istoriju srpsko-bošnjačkih odnosa i zasluženu, nažalost, katastrofu srpskih nacionalnih interesa u tom pogledu. Ipak, molitveni protesti u Crnoj Gori i podrška koju im je pružio ne mali broj muslimana pokazali su, između ostalog, da postoji nada da se i ta rana ipak može isceliti

Pre poentiranja, da zatvorim bezbednosni krug: glavni patron Raduna i ekipe u SPC je i glavni operativac aktuelne vlasti u njoj, njena siva eminencija, episkop bački Irinej Bulović. Bulović je i redovni klijent i veliki prijatelj vlasnika Pečata Milorada Vučelića.

Njih dvojica u tom listu, uglavnom o najvećim hrišćanskim praznicima, časte Srbiju briljantnim jatebeserdaretimenevojvodo intervjuima u kojima se iznose jevanđelski stavovi à la Mila Štula. A na Milorada Vučelića ne treba trošiti reči. To vam je onaj levičar, lik sa tompusom i to… Onaj što nije dobio batine.      

Sada poenta.

Sve ono što treba da rade pravoslavni narod i sveštenstvo koje ga vodi u Crnoj Gori, kao i svi oni koji ih dobronamerno podržavaju, jeste da postupaju suprotno od onoga na šta ih navodi beogradsko-podgorički klan i njegovi operativci.

Najpre, sasvim u skladu sa postupanjem prote Gojka, treba po svaku cenu sprečiti da se produbi jaz između onih koji se u nacionalnom smislu izjašnjavaju kao Srbi i kao Crnogorci. Produbljivanje toga jaza svakako ne može biti srpski nacionalni interes. Jer taj je jaz ono što odvaja braću, u Crnoj Gori veoma često i u bukvalnom, rodbinskom smislu.

Radun je, inače, vlasnik savršene biografije nižerazrednog operativca. Jer on je dugogodišnji radnik obezbeđenja NIS, pa onda istoričar i analitičar, te profesionalni tehničar u IT sektoru Opšte bolnice u Subotici (sa srednjom školom, sic!). On i njegovi, uglavnom bezimeni, saradnici, pored Vidovdana.org, stoje i iza niza portala originalnih za nacionalne interese zabrinutih imena (patriot.co.rs, nacionalist.rs…), ali i još originalnijih lažnih Twitter ili Facebook profila (zanimljivo, često su avatari starije tinejdžerke, kojekakve marine, kristine itd

A onog trenutka kada poreknemo da smo braća, ma kako se ko izjašnjavao, bratoubistvo postaje naša izvesnost. Ako nekome nije jasno, neka pogleda na ne tako davnu istoriju srpsko-bošnjačkih odnosa i zasluženu, nažalost, katastrofu srpskih nacionalnih interesa u tom pogledu. Ipak, molitveni protesti u Crnoj Gori i podrška koju im je pružio ne mali broj muslimana pokazali su, između ostalog, da postoji nada da se i ta rana ipak može isceliti.

Takođe, sa ciljem da se ostvari već rečeno, potrebno je izbiti iz ruku „argument“ onima koji se, poput premijera Markovića, pozivaju na antifašizam sa ciljem da opravdaju neoustaški crkveni projekat aktuelnih crnogorskih vlasti. A kako bi to bilo moguće, potrebno je zauzeti jasan stav spram antifašizma. Jer konfuzan stav spram antifašizma je jedna od rak-rana SPC poslednjih nekoliko decenija.

Lepo je to što, recimo, mitropolit Amfilohije često govori o zlu, kako to on voli da kaže, naci-fašizma, ali je isto to u suprotnosti sa otvorenim ili prikrivenim veličanjem Đurišića, „sv.“ Vukojičića i inih njima sličnih. U suprotnosti je i sa skoro pa satanizacijom NOB koja je već decenijama deo javnog diskursa mnogih vodećih ljudi u SPC, i to uprkos činjenici da su brojni pravoslavni sveštenici i vernici, naročito u Crnoj Gori, otvoreno i aktivno podržavali ovaj pokret boreći se protiv ideja koje nastoji da povampiri aktuelni crnogorski režim.

U tom duhu, neka su nam srećni dani ustanka!

Preokret, Foto: Preokret

1 thought on “LJUBOMIR POPOVIĆ: Antifašizam i svetosavlje u rukama beogradsko-podgoričkog klana”

  1. Pingback: PREOKRETOVA HRONOLOGIJA 1990., ILI KAKO SMO SE POČELI RASPADATI (III dio): Suverenost Slovenije, najava proglašenja SAO Krajine, proglašenje Kosova republikom, afera Fočatrans, kolaps zajedničkog tržišta -

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top