ELIS BEKTAŠ: Bakirova asistencija Vučiću u demonizaciji Grigorija

Politička i široka društvena gibanja u Srbiji imaju i imaće refleksije u susjednim zemljama. Nekoga to raduje, nekoga čini nesrećnim, ali takvi su po pravilu slijepi od emocija i ne razumijevaju ni uzroke ni posljedice pojava u balkanskom historijskom lavirintu. Nedavno okončani izbori u Srbiji mogu poslužiti kao udžbenički egzemplar sunovrata demokratije u nakaznu burlesku tamo gdje je društvo zapušteno i gdje se društvena svijest urušila pod teretom imperativa identiteta u njegovom okoštalom i vulgarnom obličju.

Sluškinja rulje

Demokratija, koja bi trebala da bude na usluzi pojedincu kao jedinom činjeničnom nosiocu političkog subjektiviteta, dovršila je svoju transformaciju u sluškinju rulje, uspjevši istovremeno svojim pristajanjem na teror interpretacije procedura i svojom indolentnošću pred korupcijom i potčinjavanjem legalizma stranačkoj volji, gurnuti društvenu svijest u rezignaciju i pasivnost, ostavljajući na političkom poprištu samo one koji bi da odmijene vladajuće strukture, ali da zadrže njihove metode i da zadrže građane udaljene od politike kao i do sada.

Vladika Grigorije nije svetac niti bezgriješnik i nesumnjivo je ponekad znao činiti kompromise od kojih je imao samo štetu. No, s druge strane, on je već godinama autentični glas razuma u Bosni i Hercegovini i šire, i ne samo glas razuma, već i glas hrabrosti, koji se usudio da progovori o bolnim tačkama ovdašnje stvarnosti i da osvijetli njene mračne strane

Javnost u Bosni i Hercegovini podijeljena je u gledanju na ishod srbijanskih izbora na one koji se zlurado vesele Vučićevom uspjehu u poslu političke pinkizacije Srbije, one koji su zabrinuti, pa i uplašeni za sudbinu Vučićevog parapsihološkog političkog vodvilja, vidjevši u njemu izvor vlastite snage, te na one koji su potpuno nezainteresovani za sve to i koji smatraju da ta dešavanja nemaju nikakve veze sa Bosnom i Hercegovinom i da ih stoga valja ignorisati. I jedni i drugi i treći se, bez imalo zazora, mogu nazvati društvenim slijepcima i političkim idiotima.

Već izanđala i pretjerano eksploatisana metafora sa spojenim posudama ipak nije potpuno izgubila svoje značenje i ona nas opominje da se nakaradni društveni procesi dosljedno kopiraju između nazadnjačkih i reakcionarnih političkih i ideoloških, pa i širih društvenih stuktura u Srbiji i BiH, ali i u drugim okolnim zemljama. Premda se tu i tamo desi da se u Srbiji oponašaju bilmezluci iz komšiluka, ipak je znatno češći slučaj da komšije oponašaju bilmezluke iz Srbije.

Srbija koja prva protraćuje

To je rezultat historijske činjenice da je Srbija jednostavno nešto ranije krenula sa uključivanjem u tada moderna politička gibanja i da je prva od jugoslovenskih država došla do samostalnosti i suvereniteta, pa stoga prva uspijeva i protraćiti svaku političku i društvenu vrijednost, postajući tako uzor reakcionarima u okolnim državama, koji svoj politički legitimitet, naizgled paradoksalno, grade na sve izraženijem odijumu prema Srbiji, nesposobni da barem taj odijum izgrade kao autentičnu pojavu, već je i on imitat.

Već izanđala i pretjerano eksploatisana metafora sa spojenim posudama ipak nije potpuno izgubila svoje značenje i ona nas opominje da se nakaradni društveni procesi dosljedno kopiraju između nazadnjačkih i reakcionarnih političkih i ideoloških, pa i širih društvenih stuktura u Srbiji i BiH, ali i u drugim okolnim zemljama

Kratko rečeno, bošnjačka nacionalna ideja, onako kako je doživljavaju i grade Izetbegovićeva SDA i njeni trabanti, sublimirana je na osjećanje zavisti Srbiji i Srbima na onome zbog čega mrze Srbiju i Srbe. Još kraće rečeno, ta se ideja svela na patnju i zavist što nemaju svog Dobricu Ćosića, svog Matiju Bećkovića, pa ni svog Milorada Dodika, za kojeg će Izetbegovićevi Bošnjaci često sa divljenjem kazati – eh, da je nama jedan takav koji umije šakom o sto.

Zbog toga, te zbog društvene zapuštenosti i neobrazovanosti, odnosno zbog atrofije društvene svijesti, Bosna i Hercegovina će i prije nego što misli dobiti svog Vučića, tačnije, svoje Vučiće, jer je ovdašnje društvo tako podešeno da ne može računati na homogenizaciju čak ni u zanosima stada i rulje. Riječ je o društvu koje je u Dejtonu legitimirano kao svojevrstan de facto protektorat i čije etničke poglavice čine sve da taj protektorat ne samo ojačaju već i da mu produže život, a oni među njima koji mu se protive, ponašaju se jednako kvislinški priželjkujući neki drugi protektorat. Ali opet – protektorat.

To je moguće tamo gdje najšire mase ljubomorno čuvaju svoju neobrazovanost i svoje mitove, proglašavajući ih neporecivim činjenicama, tamo gdje su te mase uplašene pred dinamičnošću i raznolikošću svijeta i života u njemu, tamo gdje su sistematski uništavane sve ljudske vrijednosti, da bi se na njihovo mjesto ustoločila shizofrena kombinacija klanjanja Molohu konzumerizma i Baalu mrtvih i skoro po pravilu izmišljenih tradicija, kao zamjeni za ljudsku duhovnost.

Zaglušiti svaki glas slobode i čovječnosti

Da bi takva pinkizacija društva, do kakve je dovedena današnja Srbija i kakva već sutra čeka Bosnu i Hercegovinu, bila potpuna, potrebno je zagušiti svaki glas razuma, svaki glas slobode i svaki glas čovječnosti. Ne stoga što takvi glasovi imaju stvarnu moć da društvo prenu iz hipnoze i da ga vrate na put civilizacije, već stoga što oni uznemiravaju idiličnu sliku i što predstavljaju smrtnu uvredu društvenom idiotluku kao ontološkoj odrednici vladajućih oligarhija.

Kratko rečeno, bošnjačka nacionalna ideja, onako kako je doživljavaju i grade Izetbegovićeva SDA i njeni trabanti, sublimirana je na osjećanje zavisti Srbiji i Srbima na onome zbog čega mrze Srbiju i Srbe. Još kraće rečeno, ta se ideja svela na patnju i zavist što nemaju svog Dobricu Ćosića, svog Matiju Bećkovića, pa ni svog Milorada Dodika, za kojeg će Izetbegovićevi Bošnjaci često sa divljenjem kazati – eh, da je nama jedan takav koji umije šakom o sto

Ako i možemo shvatiti zašto je srbijanski lumpenproleterijat prije trideset godina uskratio svoje povjerenje jednom Borislavu Pekiću, da bi umjesto njega u skupštinske klupe posjeo karikaturalno spadalo Vojislava Šešelja, razumu je teško pojmiti kakvim je krimenom Vladika Grigorije zaslužio da se na njega ostrve i vrh SPC i vrh Vučićevog političkog preduzeća.

Zastrašujuće optužbe na njegov račun do sada su bile rezervisane za izravno suprostavljene takmace u političkoj areni ili za lica kojima je sudski dokazana umješanost u kriminal, pa je to bilo donekle i razumljivo. Ali Vladika Grigorije nije počinio nikakav drugi grijeh izuzev pozivanja na razum, ne zahtijevajući pri tom od vjernika, pa čak ni od onih koji ne vjeruju, da se odreknu svojih ubjeđenja i onoga što doživljavaju kao svoj najdublji identitarni kod.

No očito da je glas razuma dovoljno strašan zločin da izazove bijes kod onih koji bi da se nametnu kao gospodari ne samo svakodnevnog života, već i mišljenja i vjerovanja. Ja nisam pravoslavni vjernik niti pripadam srpskom etničkom korpusu, pa ću se suzdržati od davanja studioznih ocjena lika i djela Vladike Grigorija, zadržavajući se samo na onome što je legitimno da tumačim, kao čovjek koji s njim, uslovno, dijeli isti društveni prostor.

Nebezgrješnik

Vladika Grigorije nije svetac niti bezgriješnik i nesumnjivo je ponekad znao činiti kompromise od kojih je imao samo štetu. No, s druge strane, on je već godinama autentični glas razuma u Bosni i Hercegovini i šire, i ne samo glas razuma, već i glas hrabrosti, koji se usudio da progovori o bolnim tačkama ovdašnje stvarnosti i da osvijetli njene mračne strane. Za tu hrabrost bio je nagrađen prijekorima sa svih strana, u društvu podijeljenom po granicama idiotskih maksimalizama jedni su ga napadali za ekumenizam, drugi za neiskrenost.

Ali Vladika Grigorije nije počinio nikakav drugi grijeh izuzev pozivanja na razum, ne zahtijevajući pri tom od vjernika, pa čak ni od onih koji ne vjeruju, da se odreknu svojih ubjeđenja i onoga što doživljavaju kao svoj najdublji identitarni kod

Oni prvi, koji ga optužuju kao ekumenistu i koji skoro isključivo dolaze iz srpskog etničkog korpusa, nastupaju kao svojevrsne vehabije ili talibani, koji bi da vjeru vrate u prošlost, jer takva vjera pred njih ne postavlja teška iskušenja, već samo zahtijeva slijepu i ropsku poslušnost. Pri tom su otužne neznalice, nesposobne da uoče razliku između ekumenizma kao političkog fenomena i jednostavnog poziva na dijalog i na međusobno razumijevanje, bez zahtjeva za odricanjem od identitarne ontologije vlastitog bića, i kao pojedinca i kao dijela kolektiva.

Ovi drugi, koji uglavnom dolaze iz drugih etničkih i konfesionalnih okvira i koji ga optužuju za neiskrenost i tvrde da Vladika Grigorije „jedno govori, a drugo misli“, samo svjedoče vlastitu logičku potkapaciranost, ne shvatajući da ni oni sami ne mogu ponuditi nikakav dokaz da odista misle ono što govore, a ujedno svjedoče i vlastiti maksimalizam, koji je ustvari apriorno i ucjenjivačko odbacivanje svakog dijaloga, pa i tog nesrećnog suživota. Kakve su misli Vladike Grigorija, to zna samo on, ali njegove riječi i njegova djela zadnjih godina predstavljaju itekako čvrst osnov da ga svaki misleći i dobronamjeran čovjek prihvati kao ne samo ozbiljnog, već i prijeko potrebnog sagovornika na spašavanju naše uništene stvarnosti.

Zanimljivo je uočiti kako Izetbegovićevi Bošnjaci diskretno asistiraju Vučićevim Srbima u demonizaciji Vladike Grigorija, tako što iz arhiva vade staru vijest o osveštanju četničkog parka u Bileći i serviraju je kao svježu. Ta epizoda sigurno nije trebala Vladiki Grigoriju, ali ne postoji nijedan razlog da se i ona ne tumači kao samo jedan u nizu kompromisa koje je on morao činiti sa nakaznošću ovdašnje stvarnosti.

“Nije bilo lako izboriti se s tim…”

Prije pet godina radio sam intervju s Vladikom Grigorijem, ovdje u Trebinju, a povodom obilježavanja godišnjice stradanja Srba u Prebilovcima u Drugom svjetskom ratu. Pišući ovaj tekst bio sam u iskušenju da ga ispunim dijelovima tog intervjua, koji je po mnogo čemu paradigmatičan i svojevrsna prekretnica u međureligijskom, pa i međuetničkom dijalogu, ali ću umjesto toga zamoliti uredništvo Preokreta da ovih dana ponovo objavi čitav taj intervju, za koji je vezano i jedno neugodno sjećanje.

Intervju je rađen za sarajevski magazin “Stav”, čiji je urednik iz sljedećih rečenica Vladike Grigorija: „Ne znam koliko toga ima kod Bošnjaka, ali pogledajte u Bleiburgu ljude u ustaškim uniformama, a ako ste gledali neka srpska obilježavanja, onda ste vidjeli četnička obilježja, mahanje zastavama, transparentima… Nije se bilo nimalo lako izboriti s tim, ali nakon što smo uspjeli, svi oni koji su bili tamo bili su, najblaže rečeno, zahvalni“, izvukao naslov – “Izborili smo se sa četničkim obilježjima”.

Zanimljivo je uočiti kako Izetbegovićevi Bošnjaci diskretno asistiraju Vučićevim Srbima u demonizaciji Vladike Grigorija, tako što iz arhiva vade staru vijest o osveštanju četničkog parka u Bileći i serviraju je kao svježu. Ta epizoda sigurno nije trebala Vladiki Grigoriju, ali ne postoji nijedan razlog da se i ona ne tumači kao samo jedan u nizu kompromisa koje je on morao činiti sa nakaznošću ovdašnje stvarnosti

To može izgledati kao irelevantno i kao legitimno upražnjavanje uredničkog prava, ali tu je riječ ne samo o uvredi na račun Vladike Grigorija, već i o bahatom i nadmenom pokušaju kreiranja incidenta čiji bi teret snosili malobrojni trebinjski povratnici i koji se nije desio samo zahvaljujući tome što je upravo Vladika Grigorije godinama oblikovao društvenu svijest ovog grada u granicama mogućeg. A taj sramni čin uredništva “Stava” ustvari je samo refleksija metode kojom su reakcionarne ideologije uspostavile dominaciju nad postjugoslovenskim društvima – gurni svoju manjinu na periferiji u nevolju, pa i u propast, da bi tako uspostavio apsolutnu vlast nad svojom većinom u metropoli. Taj je čin ujedno i dokaz duhovnog sabratstva Izetbegovićevih pudlica sa Vučićevim pudlicama.

Privodeći kraju ovaj tekst, ostaje da kažem kako se namjerno nisam želio baviti glasovima iz karikaturalnih ostataka srbijanske opozcije, koji pozivaju Vladiku Grigorija kao nekakvog spasioca i političkog lidera, jer oni time samo potvrđuju da su i sami dio pinkizacije političke scene u Srbiji i da njihovo govorenje ne dolazi iz razuma, već iz uvjerenja da njihova zamišljena publika od njih očekuje baš takve riječi. Takvi vapaji za očinskom i spasilačkom figurom uvijek su samo otužni dokaz vlastite nesposobnosti i manjka odvažnosti, te dokaz potrebe za opravdanjem vlastitih promašaja i vlastitih grešaka.

Umjesto divinizacije Vladike Grigorija i umjesto iščekivanja da on stane na čelo nezadovoljnih masa, korisnije bi bilo da čitavo ovdašnje društvo, a pogotovo njegov srpski i bošnjački segment, bez predrasuda saslušaju njegove riječi i da u sebi potraže riječi odgovora, kako bi se konačno započeo toliko žuđeni dijalog, umjesto ove navijačke kakofonije koja nas sve zajedno tjera u ludilo.

A Allah najbolje zna.

Piše: Elis Bektaš/Preokret Foto: Amra Arslanagić

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top