NIKOLA STANKOVIĆ: Crkva ili sistem Velikog inkvizitora

Pitanje odnosa Crkve i vlasti je uvek aktuelno pitanje i svaki put zahteva novu potragu za onim srednjim putem, ali se ne mogu i ne smeju prepisati i samo preneti modeli iz prošlosti, ma kako oni bili dobri nekada. No, izgleda da je uvek bilo teško pronaći tu zdravu i dobru sredinu. U potrazi za srednjim putem najodgovornija je, pre svega, jerarhija Crkve Božije, ali i sav verni narod koji čine Crkvu.

Servis za zadovoljenje religijskih potreba

Društvena odgovornost Crkve se ogleda u stanju u društvu, jer ako ona ne preobražava narod i ako nije zajednica novog čoveka u Hristu, onda je ona samo jedan društveni servis za zadovoljenje određenih religijskih potreba.

Jedan od ne malo važnih problema je pitanje poimanja same vlasti. Naime, veoma često nam se pod vidom dobre vlasti servira politički apsolutizam. To podrazumeva da se politička suverenost temelji na Božijoj suverenosti i kao što je Bog iznad zakona prirode, tako je i vlast iznad zakona. Mislim da se ovakav princip vlasti upravo demonstrira u našem društvu, jer koliko god nešto loše dolazilo od vlasti, ono se opravdava jer je iznad svih zakona. Važno je održati se na vrhu, držati se ustanovljenog sistema, pa makar sa njim kasnije i potonuo.

Istorija Crkve nam svedoči da je najbolji odnos prema vlasti blagi konflikt. Ona ne sme da pristane na pomirenje sa datim stanjem i uljuljkanošću, koju joj svet predlaže. Ako mora da bira, Crkva je uvek bivala i treba da bude na strani onih obespravljenih i potlačenih

Politički apsolutizam ne dozvoljava da mu se protivite jer kao da ustajete na samoga Boga, a to je neoprostiva drskost. Svaki dobar gest vlasti prema Crkvi, posmatra se kao milost i dar sviše, a često je to samo kupovanje lojalnosti u ustanovljenom sistemu političkog apsolutizma. Ovo je posebno očigledno na našim prostorima, koji su se tek nedavno oslobodili od komunističkog režima. Veliki deo naših arhijereja pamti kakav je odnos komunistička vlast imala prema Crkvi, pa se sada kao dete slatkišu raduje svakom dobrom gestu koji od države dolazi. Međutim, mislim da nisu svesni da time sami sebi vezuju ruke i jezik, postajući dobre reklame za razne savremene interpretacije simfonije Crkve i države.

Izgubiti živog brata i čoveka pored sebe

Danas Crkva živi u komplikovanom spletu okolnosti, a koje ponekad ni sama ne razume. Sekularna država, sistem koji za božanstvo ima lični interes, ekonomsku dobit i napredak koji je vidljiv jedino na papiru je realnost sa kojom se treba nositi. Živih ljudi u tom sistemu nema, a slobode možda još manje.

Zar neće tako ponoviti greške iz odnosa raznih hrišćanskih predstavnika i nacista iz Drugog Svetskog rata? Zar Crkva ne slavi mučenike, a ne one koji su ih mučili? Ukoliko pristane da joj budu vezane ruke i zatvorena usta, postaće samo još jedno oruđe u sistemu vlasti, bez onog kvasca kojim treba da zakiseli celo testo.

U lancu interesa i ekonomskog boljitka možete biti samo rob, ali savremeni rob – vezan kreditima, opterećen fantazmom uspeha i boljeg sutra, samo ako si pokoran ustanovljenom poretku. Možemo se praviti da ne vidimo ili da ne čujemo, ali ovo je svakodnevna realnost prosečnog čoveka. Ako pokrijemo oči kao dete, misleći da tako postaje nevidljivo, onda ćemo otvoriti vrata mnogim vucima u jagnjećim kožama. Budemo li realnost delili na ”svetovnu i duhovnu”, baveći se samo nekim pitanjima izvan jedinstvene realnosti u kojoj je i Hristos prisutan, izgubićemo živoga brata i čoveka pored sebe, a sebe svesti na nivo religioznih filosofa.

Istorija Crkve nam svedoči da je najbolji odnos prema vlasti blagi konflikt. Ona ne sme da pristane na pomirenje sa datim stanjem i uljuljkanošću, koju joj svet predlaže. Ako mora da bira, Crkva je uvek bivala i treba da bude na strani onih obespravljenih i potlačenih. Ako tako ne bude, onda se stavlja na stranu onih drugih i, ako ne aktivno, onda ih nemo opravdava. Zar neće tako ponoviti greške iz odnosa raznih hrišćanskih predstavnika i nacista iz Drugog Svetskog rata? Zar Crkva ne slavi mučenike, a ne one koji su ih mučili? Ukoliko pristane da joj budu vezane ruke i zatvorena usta, postaće samo još jedno oruđe u sistemu vlasti, bez onog kvasca kojim treba da zakiseli celo testo.

Bljutava sol

U takvom sistemu Raspeti Hristos nije potreban, baš kao što to saopštava Veliki Inkvizitor u romanu Dostjevskog. Ne može se opravdati ni jedan sistem, ma koliko on bio od koristi. Još manje se sme podržavati ukoliko je prisutno nasilje, jer ako Crkva opravda nasilje nad drugim, to znači da opravdava nasilje nad samim Hristom. U ovom blagom konfliktu sa svakom vlašću i silom, proističe onaj istinski glas Crkve koji je korektivan u društvu.

Da, Crkva mora da reaguje na pojave u društvu i mora da slobodno iznosi svoj zdravi i korektivni stav, ne pravdajući nikakvu vlast i silu. Politički apsolutizam će to uvek videti kao napad na vlast, a narod kao glas majke koja umiruje decu.

Za vlast će svaki takav glas biti nedozvoljeno uplitanje u politiku, koja je za njih svetinja i nedodirljiva je za svakog njenog ”protivnika”, pa makar bio i iz Crkve. Zato će rado kroz medije provući svakoga ko na njihovu ”svetinju” udari. Međutim, ako glas Crkve ne proističe iz blagog konflikta, već iz nekih obostrano korisnih odnosa za pojedince, biće to samo bljutava so, osuđena da se baci/odbaci. Hristos tu nije potreban!

Izvor: Sabornik, Foto: Medium

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top