Dok se svakodnevno, gotovo pa trijumfalno, bproje novozaraženi od COVID-19, a javne i virtuelne političke prepirke koplja lome oko ustaljenih tema – ekonomski odnosi sa kojima je globalna javnost već odavno zabrinuta u našem je kontekstu tek stvar sporednih, sekundarnih rasprava.
Rubna pitanja
Dio tog razloga ne leži samo u akterima gorepomenutih rasprava i njihove glasnosti da ih se čuje, koliko su zapravo tihi i uplašeni radnici da govore o problemima s kojima se svakodnevno suočavaju, a koje je pandemija samo dodatno ogolila. U takvom jednom rascjepu (p)ostala je vidljiva njihova otuđenost i nemogućnost adekvatnog političkog djelovanja. Ovdje ću se usredotočiti na dva fenomena – međusobno isprepletenih jednako koliko i dovoljno kompleksnih da ih se uopće može kvalitetno obraditi i zahvatiti u jednom analitičko-polemičkom osvrtu poput ovoga.
Sprega između vlasti i poslodavaca produbljuje i kroz usvajanje tzv. korona zakona na Federalnoj razini koji je, na ionako sporni MMF-ov Zakon o radu iz 2015. godine dodatno pogodovao poslodavcima nauštrb radnika
Njihov odnos ipak ću linkovati u kontekstu potrebe za politizacijom novih oblika društvenih borbi: radničkih i ekoloških. Težnja za sticanjem što većeg profita u rukama privatnika nauštrb javnog i općeg interesa leže u korijenu oba ova problema, a upravo su ovi posljednji – poput Neretvice, Trgovske gore, ili ne tako davno Kruščice ili Hastahane, dokazi kako bez politizacije „rubnih pitanja“ neće biti moguće zamišljati nikakve političke i društvene promjene.
Privatizacija – javnih dobara
Prema istraživanju Fokusa objavljenom u subotu, 25.07.2020. godine – samo u FBiH vlasnicima mini hidrocentrala, solarnih i vjetroelektrana uplaćeno je 37,7 miliona KM u prvih pet mjeseci ove godine, a poticaji za mini hidroelektrane nastavit će da rastu, pa će se poticaj po MWh plaćati i do 100 eura – najviše u regiji, vidljivo iz dokumenta pod nazivom „Finalni izvještaj institucija BiH o reformi poticaja za obnovljive izvore energije“ kojeg potpisuju resorna državna i entitetska ministarstva, državne i entitetske regulatorne komisije za električnu energiju, te entitetski operatori za obnovljive izvore energije. Tehničko mišljenje koje nalaže njihovu izgradnju često je derogirano i podliježe političkom utjecaju, ne reflektirajući stvarne mogućnosti i potrebe. Potreba njihovog subvencioniranja, očito, krije se u potrebi kupovine političkog utjecaja s onu stranu demokratskih procedura – u tjesnacima nepotističke i koruptivne mašinerije kojom se vlast hrani i preljeva sa svih razina.
Interesantan je podatak da se svaka treća mini hidroelektrana u Bosni i Hercegovini nalazi na području Srednjobosanskog kantona, zahvaljujući kantonalnom Zakonu o prostornom uređenju iz 2014. godine kojeg zajednički potpisuju SDA, SDP i HDZ, njime stavljajući postojeći prostorni plan FBiH van snage. Dakako, protuzakonito. Stoga, sablasna i brutalna scena specijalnih jedinica policije koja, radeći u interesu privatnika da prisvoji javno dobro, tuče nenaoružane žene Kruščice koje smo mogli gledati prije dvije godine mogle bi postati sve češće u vremenu koje dolazi. Za napomenuti je da sukobi mještana i policije nisu ništa novo – vidjeli smo ih i ranije protiv samoorganiziranih akcija radnica i radnika tuzlanske Dite ili Aide, jablaničkog Granita, zeničke Željezare…
Pitanje rijeka nije samo ekološko pitanje – ono je umnogome osiromašenom stanovništvu ujedno i egzistencijalno pitanje – pored toga što im omogućavaju nesmetano vodosnadbjevanje, flora i fauna oko rijeke omogućava im i bavljenje nekim granama zemljoradnje od koje mogu da sastave kraj s krajem – snadbiju se za zimu, odškoluju djecu, plate račune. I dok smo za vrijeme pandemije mogli čuti žalopojke od strane poduzetnika, o stanju radnika rijetko da se govorilo odvojeno od poduzetničkih muka. Kao da se zaboravilo da novu vrijednost koju se proizvodi – bilo da se radi o pecivu, kamenu, naftnoj prerađevini ili uslužnoj djelatnosti – zapravo proizvodi ljudski rad, radnici čijom eksploatacijom poduzetnici ubiru višak vrijednosti.
Derogacija ljudskih prava
Sprega između vlasti i poslodavaca produbljuje i kroz usvajanje tzv. korona zakona na Federalnoj razini koji je, na ionako sporni MMF-ov Zakon o radu iz 2015. godine dodatno pogodovao poslodavcima nauštrb radnika. Davajući poslodavcima doprinose, oni ne obavezuju poslodavca da daju platu radnicima – uplata doprinosa nije uslovljena isplatom plata. U međuvremenu, prema podacima Saveza samostalnih sindikata BiH – samo u FBiH je više od 35 000 radnika dobilo otkaze, 20 puta više nego u Republici Srpskoj.
Derogacija radničkih prava tu ne staje – već se najavljuju i nove izmjene i nadopune pomenutog Zakona o radu kojima će se radnik u potpunosti podrediti volji poslodavca. Tako bi se, prema ovim prijedlozima, radnik prećutno učinio odgovornim za ekonomsku krizu – šireći prava poslodavaca čak i iznad važećih odredbi i kolektivnih ugovora, pri tome u većini firmi teško izborenih, poslodavac se stavlja iznad zakona – on svojom odlukom može izvršiti umanjenje plaće radnicima, skratiti radno vrijeme – pa time i plaće, izvršiti preraspodjelu radnog vremena na način da radnici mogu raditi i 72 sata sedmično (6×12) – derogirajući pravo na sedmični odmor, ili pak uputiti radnike na rade od kuće ili na čekanje. Uz pristanak radnika, poslodavac radnike može poslati i na neplaćeno odsustvo – a taj „pristanak“ ne samo da će da se ostvaruje uz brojne pritiske, prijetnje i mobing, već je na ranijim i postojećim primjerima nekih firmi pokazao svu širinu manevarskog prostora kojima se služi.
Interesantan je podatak da se svaka treća mini hidroelektrana u Bosni i Hercegovini nalazi na području Srednjobosanskog kantona, zahvaljujući kantonalnom Zakonu o prostornom uređenju iz 2014. godine kojeg zajednički potpisuju SDA, SDP i HDZ, njime stavljajući postojeći prostorni plan FBiH van snage
Zanimljivo je kako se Zakon o radu nikada nije mijenjao iz ugla potrebe radnika, već naprotiv, iz ugla poslodavca, njihove navodne nemogućnosti ispunjavanja uslova spram radnika – dok se težak položaj radnika poput učestalog mobinga, utjecaja poslodavca i onemogućavanja ostvarivanja osnovnih radničkih prava, poput onih na radničko organiziranje, pitanje zaštite na radu, godišnjih odmora, plata, naknada, staža i tome slično ostaju marginaliziranim.
Primjer toga jeste i neravnopravan tretman svih aktera socijalnog dijaloga kada zahtjev dolazi sa radničke, tj. sindikalne strane, najbolje vidljivo po pitanju definiranja i povećanja iznosa minimalne plate.
Umjesto teoretiziranja općepoznatog mjesta o tome da elite vlastite interese predstavljaju kao interese društva u cjelini – navest ću jedan drugi primjer – za vrijeme pandemije, osim blage inicijative SDP BiH za korona zakon II koji bi se fokusirao na radnike, nismo imali ni jedan jedini slučaj kojim bi se zaštitila pitanja radnika prouzrokovana pandemijom.
Desubjektivizacija radnika
Sve ovo ukazuje na problem da radnice i radnici nemaju glasa kojim mogu da iskažu svoje interese, niti postoji mogućnost kroz koju bi ih se valjano artikuliralo. Radnička pitanja su svedena na rubna pitanja – a unutar takvih rubnosti, oni su svedeni na golu radnu snagu koja svoju egzistenciju trampi lojalnošću, veoma se često skrivajući ispod sopstvene etničke, religijske ili stranačke pripadnosti, čime se osiguravajući egzistenciju svojom daljom eksploatacijom osigurava i socijalni mir. Jedina istinska subjektivizacija radnika jeste u njihovom solidarnom djelovanju i politizaciji interesa kroz organizaciono djelovanje.
Uz pristanak radnika, poslodavac radnike može poslati i na neplaćeno odsustvo – a taj „pristanak“ ne samo da će da se ostvaruje uz brojne pritiske, prijetnje i mobing, već je na ranijim i postojećim primjerima nekih firmi pokazao svu širinu manevarskog prostora kojima se služi
Kao posljedicu toga, nezakonita otpuštanja radnica i radnika, njihovo zastrašivanje i stavljanje na čekanje – dodatno ih pasivizirajući i desubjektivizirajući kroz rezervnu armiju rada – realnosti su koje se dešavaju kraj nas, a o kojoj se mnogo i ne govori niti je popularno govoriti. Radnički strah koji postoji bitno je transferirati sa vertikalne na horizontalnu razinu. Tako, radnice i radnici radije egzistiraući u virtuelnosti mržnji i strahova kroz bivanje Bošnjacima, Srbima ili Hrvatima zapravo ne osiguravaju svoj politički subjektivitet – već ih oni, upravo suprotno – do kraja desubjektiviziraju, ne nudeći im borbu u stvarnom egzistencijalnom prostoru, prostoru njihovog rada, već njihovu borbu podređujući interesima njima nadređenih.
Kompromitiranost sindikata i percepcija sindikalnog rukovodstva u kritičnom su stanju za radnike. Njihova otuđenost u profesionalizmu, međusobno frakcionaštvo i elitizam te česta spona sa vlasti za posljedicu ima potpunu razjedinjenost sindikalnog djelovanja na prostoru BiH i oba entiteta, doprinoseći u prvom redu općem stavu o njegovoj nefunkcionalnosti i nepovjerenju.
Iako sindikati, nerijetko ceremonijalni i/li žuti, većinom postoje unutar javnih preduzeća – u brojnim privatnim firmama oni su tek misaona imenica, a nastojanje njihovog formiranja dovodilo je radnice i radnike u neugodne situacije koje su se nerijetko znale okončati i otkazima. S druge strane, neki novi oblici rada uopće i ne poznaju niti razumiju svijest kolektivne potrebe za ostvarivanje bilo kakvih radničkih prava – niti ih tradicionalno pojmljen sindikat, bar organizaciono, može zadovoljiti.
Radnička pitanja su svedena na rubna pitanja – a unutar takvih rubnosti, oni su svedeni na golu radnu snagu koja svoju egzistenciju trampi lojalnošću, veoma se često skrivajući ispod sopstvene etničke, religijske ili stranačke pripadnosti, čime se osiguravajući egzistenciju svojom daljom eksploatacijom osigurava i socijalni mir
Naposljetku, teren pokazuje tegobnu arhitekturu gole egzistencije koja je dovela do međusobnog nepovjerenja između samih radnika – ne samo na razini države, entiteta ili etničke zajednice, već unutar istog preduzeća. Sve to omogućilo je mnogim sindikatima da manipuliraju i uzurpiraju prava radnika, što pogoduje poslodavcima u saradnji sa vlastima.
Nefunkcionalan sindikat najlojalniji je saradnik vlasti. Okolnosti u kojima se nalazimo zasigurno da moraju nagnati nove oblike kolektivnog djelovanja jednako koliko i politizirati sindikate na način da ih se oslobodi od utjecaja moći odozgo u korist artikulirane moći odozdo prema gore – da ih se preusmjeri na političku borbu za radnička prava.
Politizacija solidarnosti
Odbijanje izmjena i dopuna Zakona o radu FBiH u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH značajni su iz više razloga. Oni bi u široj slici bili tek početni korak i vrh ledenog brijega, ali ujedno i nužan korak koji na bi političku agendu i u Bosni i Hercegovini morao vratiti radnička pitanja, te s njima aktuelizirati mogućnosti izmjena pomenutog Zakona na razini oba entiteta.
I tako, dok Vlada FBiH za primjenu Zakona o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica (tj. korona zakona) izdvaja 500 miliona KM budžetskog (čitaj – građanskog) novca u bosanskohercegovačkim se komercijalnim bankama nalazi 12,89 milijardi KM ušteđevine!
Dalje, to bi otvorilo prostor za povratak politike u okvire institucija države, a ne u izvaninstitucionalne rukavce u kojima se, kriptokratski, politika godinama stvara – u privatnim aranžmanima etnoklasnih predstavnika čiju spregu sa privatnim sektorom, kao i kontrolu javnog sektora i nije potrebno osvjetljavati. S druge strane, cijela ova priča može pasti u zaborav prije nego što je počela.
Nesrazmjernost prosječnih radničkih plata sa visinom dobiti najvećih kompanija u Bosni i Hercegovini vlasti uz podatke Centralne banke Bosne i Hercegovine s kraja septembra 2019. godine o povećanju štednje, samo kod komercijalnih banaka u Bosni i Hercegovini u iznosu od 12,89 milijardi KM, pokazuje da bogata manjina drži značajan udio novca u svojim rukama. I to su samo oni javnosti dostupni podaci – bez da se uzme u obzir mogućnost poslovanja sa sumnjivim offshore kompanijama. Privrednim kriminalom održavaju se strukture bosanskohercegovačke vlasti dok se radnicama i radnicima prodaju jeftine priče o patriotizmu i ugroženosti od etničkog i religijskog Drugog,
Nefunkcionalan sindikat najlojalniji je saradnik vlasti. Okolnosti u kojima se nalazimo zasigurno da moraju nagnati nove oblike kolektivnog djelovanja jednako koliko i politizirati sindikate na način da ih se oslobodi od utjecaja moći odozgo u korist artikulirane moći odozdo prema gore – da ih se preusmjeri na političku borbu za radnička prava
Zato, borba protiv eksploatacije mora biti zajednička borba. Ona je, isključivo kao takva jedino i moguća – solidarne akcije studentkinja i studenata – koji i sami dolaze, većinom, iz radničkih porodica, akademske zajednice, intelektualaca, brojnih društvenih pokreta (od ekoloških pa sve do LGBTQ) prostor su koji mora biti mobiliziran protiv desničarskih politika koje svoju vlast legitimiraju upravo kroz neraskidivu sponu sa privatnim kapitalom i partitokratskim posjedovanjem javnih institucija koje ne služe u interesu javnog dobra, već etnopartijskog održavanja moći čiji su izvori u prvobitnom akumuliranju kapitala koje je otpočelo disolucijom bivše državne zajednice i kriminalnom pretvorbom društvenog vlasništva u državno, a potom privatno.
Neosporno je – bogati moraju da snose troškove krize. Progresivno oporezivanje, tako, nije samo vlažni san „radikalne ljevice“, već su i najglasniji zagovornici slobodnotržišnog kapitalizma na Zapadu shvatili da prepuštanje oporavka logici tržišta i njegovim procesima u praksi baš i neće funkcionirati na najbolji način, upućujući jasne zahtjeve za većim oporezivanjem bogatih.
I tako, dok Vlada FBiH za primjenu Zakona o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica (tj. korona zakona) izdvaja 500 miliona KM budžetskog (čitaj – građanskog) novca u bosanskohercegovačkim se komercijalnim bankama nalazi 12,89 milijardi KM ušteđevine! Jednako tako, budžetski novac potrebno je preraspodijeliti i srezati ga s onih namjera i stavki koje, decenijama, služe za kupovinu socijalnog mira kroz „programe lojalnosti“ udruženjima produženih ruku vlasti, kao i onim budžetskim stavkama koje godinama ostaju prazne i neiskorištene, a koriste se, isključivo, za vlastite novčane manipulacije na kraju budžetske godine. Rigidna desnica, pa i liberali smatrat će ovakve mjere nerealnim – međutim, realnost jeste da – ako se okolnosti zadrže na istome – kriza ne samo da se već sada prelama na radnicima, nego će oslabiti i kupovnu moć do te mjere da će se i priče o nacionalizmu teže kupovati.
Privrednim kriminalom održavaju se strukture bosanskohercegovačke vlasti dok se radnicama i radnicima prodaju jeftine priče o patriotizmu i ugroženosti od etničkog i religijskog Drugog
U tome je vidljivo zašto je bitno održati simboličko naslijeđe neprijateljstva, sukoba i rata kao nužnim elementom zahvaljujući kojem će i Bošnjak i Hrvat i Srbin svoju egzistenciju jedino osigurati vlastitom eksploatacijom. A ako se slučajno omakne vjerskim i etničkim autoritetima da izgube moć ubjeđivanja – ne smijemo zaboraviti da je, primjerice, Vlada Kantona Sarajevo mislila na sve – pa i na nabavku vodenog topa za razbijanje nasilnih demonstracija.
Naravno, to ne znači da konstruirane etničke tenzije nisu jednako realne, opasne i prijeteće, niti da ih se zarad ekonomskih i klasnih odnosa treba potcijeniti. Naprotiv – one funkcioniraju zajednički, stvarne su i nažalost, itekako realne. Prakse će pokazati da li takve, radničke i klasne borbe prvobitno moraju da se dese unutar vlastitog etničkog korpusa, ili ih je moguće sinhronizirano provoditi na etničkoj i transetničkoj razini. Brojna pitanja od egzistencijalnog značaja, pitanja su javnog dobra – od nužnosti da se voda proglasi i ozakoni kao javno dobro, utvrđivanjem ekološkog minimuma unutar kojeg bi se uslovi za dobijanje ekološke dozvole pooštrili, do osiguranja radničkih prava i kriminalizacije brojnih praksi koje su činjene pod sumnjivim zakonskim okvirima (ili i bez njih). Drugim riječima, ovo su „opasna pitanja“ koja vode ka politizaciji solidarnosti.
Piše: Jasmin Hasanović/Preokret
Pingback: PAUL MASON: Vreme za novi univerzalni dohodak? -
Pingback: JASMIN HASANOVIĆ: Sveopšta partitokratija i mit o Goraždu kao privrednom čudu -