MUHAREM BAZDULJ ZA PREOKRET: Da su Bošnjaci pingvini, a ne muslimani, Srbi bi mrzili led?

U vrijeme dok se mnogo priča o biografiji Ive Andrića („U požaru svjetova“) koju je napisao Mihael Martens, razmišljam nešto o tome kako je uslov za zanimljivu biografsku knjigu o nekom piscu ne samo važnost njegovog opusa, nego i uzbudljiv te nesvakidašnji životni put. Ima sjajnih pisaca čije bi biografije bile dosadne, a opet ima i nekih ne tako dobrih čiji su životi dostojni filma.

Od Boga i od đavola…

Nedžad Ibrišimović je po opštem mišljenju jedan od najvažnijih bosanskohercegovačkih pisaca iz generacije koja je došla poslije Andrića i Selimovića, a život mu je bio neobično intrigantan. U mladosti i srednjoj dobi bio je poznat po (blago rečeno) boemskom životu, a onda je počeo da živi po islamskim pravilima i bio je u tome, reklo bi se, jako striktan. Kao najautentničniji trag te promjene u njegovoj bibliografiji, ostaje esejističko-publicistička knjiga „Ruhani i šejtani inspiracija“. Prva inspiracija, je li, dolazi od Boga, a druga od đavola.

Ima u toj knjizi jedna rečenica koju je Ibrišimović zapisao u martu mjesecu 1993. godine, a koja mi u posljednje vrijeme, dok pratim odjeke „rata za interpretaciju rata“ često padne na pamet. Piše on tu ovako: “Zato što u Bosni žive muslimani, četnici mrze islam, a da u Bosni žive pingvini, mrzili bi led.”

U ratu i neposredno poslije rata, ova rečenica je, čini mi se, dosta često citirana, dok je danas malo ko pominje. A pamtljiva je rečenica i efektna, nezavisno od toga slagao se čitalac s njom ili ne.

Da probamo najprije na najjednostavniji mogući način da izanaliziramo „šta je pisac htio da kaže“. U tim prvim ratnim danima i mjesecima, često se govorilo da oficijelno priznata vlast nezavisne i suvremene, međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine brani zapravo „ideju Bosnu“, multikulturni koncept „jedinstva u različitostima“. Na tom tragu je bila i većina zapadnih umjetnika i intelektualaca koji su u to vrijeme pružali snažnu podršku opsjednutom Sarajevu i napadnutoj mladoj državi. U isto vrijeme, na paralelnoj montaži, zemlje islamskog svijeta su rat u BiH vidjeli primarno kroz prizmu ataka na muslimane, pa je u tom pravcu i iz Sarajeva odašiljana takva slika.

I Antarktik bi otopili…

Čini se, međutim, a i citirana Ibrišomovićeva rečenica je tek jedna od mnogih ilustracija toga, da je u (samo)razumijevanju rata od strane bošnjačke elite, fokus ipak manje bio na napadu na islam, a više na napadu na Bosnu, možda i zbog potrebe da se nebošnjaci lojalni Sarajevu simbolički jače i dublje inkorporiraju u zajednički front. Bosna je u tom smislu lakše mogla da bude zajednički sadržilac, nego islam.

Nakon završetka rata, međutim, a paralelno sa povećanim akademskim interesom za koncept islamofobije, kao i sa faktičkim odustajanjem od skoro metafizičke „ideje Bosne“, narativ o ratu u Bosni i Hercegovini, u bošnjačkom medijskom i akademskom mejnstrimu, sve se više kontekstualizuje i mapira u suprotnosti sa navedenim Ibrišimovićevim iskazom. Današnja „lozinka“ bila bi zapravo suprotna i mogla bi da glasi ovako: „Ne mrze četnici Bosnu nego muslimane, da su pingvini muslimani, otopili bi Antarktik.“

Na tragu toga širi se i stereotip o Srbima kao narodu koji tobože gaji naročit animozitet prema muslimanima. A kao dio toga ne preza se ni od notornih istorijskih falsifikata. Prije koju godinu svjedočili smo jednom naročito ilustrativnom primjeru.

Krajem aprila 2016. godine, sa dosta velikom pompom, čije je tragove i danas relativno lako pronaći po bespućima interneta,  u Zagrebu je obilježena stota godišnjica priznavanja islama kao jedne od ravnopravnih religija u Hrvatskoj. Evo isječaka iz onovremenog priopćenja iz Ureda predsjednika Sabora: „Danas je u Hrvatskome saboru u dvorani Josipa Šokčevića održano svečano obilježavanje 100. obljetnice pravnoga institucionaliziranog islama u Republici Hrvatskoj.

Na svečanosti su osim predsjednika Hrvatskoga sabora akademika Željka Reinera bili nazočni i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, predsjednik Vlade Tihomir Orešković, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj i zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović te brojni drugi ugledni gosti.

Na svečanoj sjednici prisjetilo se na sjednicu Sabora održanu prije sto godina na kojoj je islam priznat i izjednačen sa svim drugim religijskim zajednicama u Hrvatskoj, kao i na Zakon koji je Sabor Kraljevine Hrvatske i Slavonije usvojio 27. travnja 1916.“

Austro-kroatofilija

U dosta medija, što u Hrvatskoj, što u Bosni i Hercegovini, objavljeno je tada kako samo jedna zemlja u Evropi ima dužu tradiciju priznavanja islama kao ravnopravne religije te da je riječ o Austriji. Nekritička kroatofilija dobrog dijela bošnjačke elite vidjela se i u papagajskom ponavljanju ove drske i providne laži.

Jer ta teza bi mogla biti istinita jedino ako bismo računali kako Srbija nije u Evropi, pošto je u Srbiji skoro pola vijeka ranije, 18. maja 1868. godine ukazom Mihaila Obrenovića priznata sloboda ispovjedanja islama i njegova ravnopravnost sa ostalim religijama u Kneževni Srbiji. To je potvrđeno i deset godina kasnije članom 77 Zakona o uređenju oslobođenih predela.

Zapravo je Srbija prva evropska zemlja koja je priznala ravnopravnost islama. Samo je to nepopularno reći u lice ideologiji prema kojoj je upravo Srbija navodno kriva za deset ili koliko već genocida nad islamizovanim balkanskim Slovenima koji se u posljednje vrijeme u bošnjačkoj publicistici, a sve više i u akademskoj historiografiji, bilo da su živjeli u šesnaestom ili devetnaestom stoljeću, bilo u Smederevu ili u Užicu, bez izuzetka nazivaju Bošnjacima.

I europofilija…

Bez ikakve komparativne analize u kontekstu tretmana islamizovanog stanovništva od strane Rumuna, Bugara i Grka, bez svijesti o tome da je islamofobija zapravo stvorena i razvijena na (katoličkom i protestantskom) Zapadu, bez poznavanja činjenice da je jedini period kad, recimo, beogradska Bajrakli džamija nije bila džamija zapravo kratki interval austrijske okupacije Beograda u osamnaestom vijeku kad je bila pretvorena u katoličku crkvu, Bošnjacima se ispire mozak da ih njihove komšije Srbi nikad neće zaista prihvatiti kao muslimane.

S druge strane, kad neki među srpskim ekstremnim nacionalistima uzvikuju antiislamske slogane i nose takve transparente, oni su takođe nesvjesni da pristaju uz ideologiju onog istog Zapada koji navodno preziru. Uostalom, čak je i na personalnom nivou lako dokazivo da su nosioci najvirulentnije islamofobije u današnjem srpskom društvu često upravo oni koji najfanatičnije zastupaju politiku kako „Evropska unija nema alternativu“.

U vrijeme kad zbog Erdoganove političke kratkovidosti i skoro patološkog manjka empatije rastu tenzije između balkanskih muslimana i pravoslavaca, važno je podsjetiti da njihova zajednička istorija sadrži i svjetle i mračne strane i da samo od savremenika zavisi koju će tradiciju izabrati da slijede. 

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret
Foto: SandzakLive

3 thoughts on “MUHAREM BAZDULJ ZA PREOKRET: Da su Bošnjaci pingvini, a ne muslimani, Srbi bi mrzili led?”

  1. Srbi ili četnici?

    Muharem je kao lajtmotiv za svoju analizu uzeo zapis iz knjige Nedžada Ibrišimovića koja glasi:
    “Zato što u Bosni žive muslimani, četnici mrze islam, a da u Bosni žive pingvini, mrzili bi led.”
    Nije mi jasno kako se umjesto ovog očigledno šovinističkog Nedžadovom zapisa u naslovu kolumne pojavila još šovinističkija izjava u kojoj se ulogu “četnika” preuzeli Srbi:
    “Muharem Bazdulj: Da su Bošnjaci pingvini a ne muslimani, Srbi bi mrzili led?”
    Naslov ne odgovara sadržaju Muharemove analize, kao ni njegovim dobro poznatim stavovima, tako da ću ovo smatrati grubom greškom ADMIN-a ukoliko me ne uvjerite u suprotno.

  2. Pingback: ANTONIJE KOVAČEVIĆ: Šta će biti sa Kosovskom ulicom u gradu koji se odriče Sarajeva i Mostara -

  3. Pingback: OPTUŽEN ZA ETNIČKO ČIŠĆENJE I PRISILNO ZATVARANJE BOŠNJAČKIH CIVILA, ŽENA I DJECE: Ko je general HVO-a kojeg će odlikovati Zoran Milanović? -

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top