Britanski list “The Guardian” objavio je ovog vikenda članak u kojem su analiziran izvjestan broj deklasificiranih dokumenata vezanih za rat u Bosni i Hercegovini i odnos administracije Sjedinjenih Američkih Država prema njemu. Autor teksta Julian Borger, vrstan poznatelj prilika u Bosni i Hercegovini i međunarodnim odnosima, imao je uvid, pored ostalog i u telefonske razgovore koje je tadašnji predsjednik SAD Bill Clinton vodio sa svjetskim državnicima tokom ljeta 1995. godine u nastojanju da pronađu zajedničko rješenje za okončanje rata u BiH.
Također se navodi da unutar same američke administracije nije postojalo jedinstveno stajalište o odnosu prema budućnosti BiH, te da su ideje i planovi u vezi s ratom u BiH predsjednika Clintona imale protivnike kakva je bila Madeleine Albright, državna sekretarka, koja je smatrala da je strategija koja je nazvana “Plan igre za demokratski proboj u 1995.” pogrešna i nepravedna.
Šta nakon pada Srebrenice?
“Srbi su već uzeli veliki dio teritorije kroz etničko čiščenje, a mi bismo održali demokratski referendum kako bi to potvrdili”, reagirala je Albright na prijedlog iz Strategije da se “prisile probosanske snage na pristanak da Srbi nakon 2-3 godine održe referendum o otcjepljenju od Bosne i Hercegovine”.
Šta smo novo saznali iz teksta u “Guardianu” i povjerljivih dokumeneta na koje se on poziva? Ne previše, što nikako ne znači da ovaj novinski članak nije dobrodošao kako bi se razbristrile neke ovdašnje, stare i nove neodumice, stereotipi, politizirane i ideologizirane “svoje istine” o tom dramatičnom periodu povijesti ovih prostora.
Zajednička deklaracija nastala je 16. septembra 1993.godine u Ženevi i koliko se može vidjeti iz uvodnih napomena, preambule, na njenom su sadržaju radili (abecednim redom ) Momir Bulatović, Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Slobodan Milošević
Tvrdnje iznesene u članku u “Guardianu” prema kojima je američka administracija namjeravala uvjeriti “probosanske snage” da pristanu i da omoguće Srbima da nakon 2-3 godine na referendumu odluče žele li i dalje živjeti u Bosni i Hercegovini komentirao je za Televiziju N1 Mirza Hajrić, ambasador BiH u Australiji i nekadašnji savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića.
“Od 1992.godine kada su počeli pregovori o BiH, delegacija Republike Srpske uvijek je zastupala kategorički zahtjev o referendumu za odcjepljenje. Jedostavno, na te pritiske predsjednik Alija Izetbegović je odgovarao odlučnim-ne“, kazao je Hajrić.
On je kazao i kako “o tome nije bilo ozbiljnih pregovora, to je stav delegacije Republike Srpske za kojeg je Bh. Vlada imalo odlučno “Ne”. Stranci su izvagali, i onda kad je bila mogućnost nekog dogovora vidjelo se da bi svako insistiranje na referendumu bilo potpuni čorsokak…pa su jednostavno vidjeli tu realnost i odustali od tog zahtjeva”.
Pa, hajde da pogledamo koliko je zaista bilo snažno i glasno Izebegovićevo “odlučno Ne”, i koliko je nesalomljiv bio “kategorički stav koji se nikada nije mijenjao” čime je iz međunarodnog pregovaračkog “opticaja” izbačen referendum na kojem bi se građani Republike Srpske izdvojili iz mrske im Bosne i Hercegovine.
Hajrićeve tvrdnje “kategorički”, odnosno u cjelosti, demantira jedan dokument nastao u septembru 1993. godine u Ženevi (kada on, istina, nije bio Izetbegovićev savjetnik, nego novinarski freelancer u Londonu) i objavljen u knjizi “Preživljena zemlja“, bivšeg člana Predsjedništva BiH dr. Ive Komšića. Taj dokument, nazvan “Zajednička deklaracija” baca nešto drugačije, ozbiljnije svjetlo na Izetbegovićevo “Ne” od deklarativnih lauda njegovog savjetnika Hajrića.
Zajednička deklaracija nastala je 16. septembra 1993.godine u Ženevi i koliko se može vidjeti iz uvodnih napomena, preambule, na njenom su sadržaju radili (abecednim redom ) Momir Bulatović, Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Slobodan Milošević.
Autori Deklaracije napisane na ekavici navode da prihvataju “principe Londonske konferencije“, te da “uzimaju u obzir rešenja predložena na Ženevskoj mirovnoj konferenciji koja se odnose na sporazum o konstituciji buduće Unije Bosne i Hercegovine”.
Srbi su već uzeli veliki dio teritorije kroz etničko čiščenje, a mi bismo održali demokratski referendum kako bi to potvrdili”, reagirala je Albright na prijedlog iz Strategije da se “prisile probosanske snage na pristanak da Srbi nakon 2-3 godine održe referendum o otcjepljenju od Bosne i Hercegovine”
U ovoj dvopartitnoj, bošnjačko-srpskoj Deklaraciji se navodi da su njeni autori “spremni da odmah pristupimo normalizaciji odnosa sa hrvatskim narodom u svetlu rešenja na mirovnoj konferenciji u Ženevi”.
U Deklaracije se strane potpisnice obavezuju na bezuslovan prekid vatre, potom i na oslobađanje zarobljenika. Pominje se da će do 21. septembra biti oslobođeno 207 srpskih zarobljenika iz Tarčina i isti broj bošnjačkih zatvorenika iz zatvora Kula. (Na žalost, i jedni i drugi će još dvije i pol godine sačekati svoj izlazak na slobodu)
Predviđeno je i formiranje radne grupe za praćenje poštivaja manjina na teritorijama pod kontrolom Armije BiH i vojske bosanskih Srba.
U tački 5. Deklaracije predviđa se formiranje Radne grupe za, kako se kaže “posebna pitanja koja se odnose na teritorijalno razgraničenje dviju Republika u budućoj Uniji Bosna i Hercegovina, uključujući i oblast Brčko, Bosanska Krajina, dolina Neretve, Istočna Bosna i planina Ozren, a također uključujući prirodno pravo dve Republike na prilaz moru. “.
Potom je slijedio dio Deklaracije koju njeni autori nazivaju “dodatak obavezama o kojima smo se već sporazumeli da se tokom sledeće dve godine pronađe trajno rešenje upravljanja sarajevskim okrugom”. Potom dolazimo do sljedećeg dijela Deklaracije koji potpuno opovrgava i obesmišljava tvrdnje koji se posljednjih dana serijski ispaljuju na društvenim mrežama gdje se američkom predsjedniku Billu Clintonu nezasluženo pripisuje autorstvo nad idejom o “referendumu” bosanskih Srba i prijedlog da se na BiH primijeni rješenje kakvo je razdružilo Češku i Slovačku. Taj je model i to je rješenje dvije godine ranije razrađeno, ovjereno potpisima domaćih aktera bosanskohercegovčke ratne drame.
Kratka deklaracija za dugo rastajanje
Dakle, “po postizanju zajedničkog prihvatljivog rešenja teritorijalnog razgraničenja tri Republike u okviru Unije i tokom prve dve godine postojanja Unije “, piše negdje pri kraju srpsko-bošnjačke Deklaracije iz Ženeve, ” postojaće odredba o referendumu koji će se održati na zajednički dogovoreni datum u okviru Republika Unije po pitanju da li se građani bilo koje od republika slažu da ostanu u Uniji, ili da je napuste”.
U Deklaraciji je precizirano i kakva će biti sudbina, ustavno-pravna perspektiva Unije (Bosne i Hercegovine), ukoliko se ona raspadne, odnosno ukoliko se jedna od republika na referendumu izjasni za izlazak. “U slučaju raspada Unije, sva prava Unije Reublike Bosne i Hercegovine, uključujući i članstvo u Ujedinjenim nacijama, automatski se prenosi na Republiku sa dominirajućom većinom muslimanskog stanovništva”.
Autori Deklaracije napisane na ekavici navode da prihvataju “principe Londonske konferencije“, te da “uzimaju u obzir rešenja predložena na Ženevskoj mirovnoj konferenciji koja se odnose na sporazum o konstituciji buduće Unije Bosne i Hercegovine”.
Na kraju Deklaracije njeni potpisnici su odlučili “da imenuju svoje poverenike sa punim ovlaštenjima i odgovornošću za celokupnu provedbu sporazuma predviđenih ovom Deklaracijom“.
Alija Izetbegović je kao svog povjerenika imenovao Haria Silajdžića, dok je Momčilo Krajišnik postavljen za povjerenika Radovana Karadžića.
Profesor Ivo Komšić je u svojoj knjizi komentirajući ovaj dokument napisao: “Ovu Deklaraciju je potpisao Izetbegović sa Krajišnikom samo dan nakon što je potpisao Deklaraciju sa Tuđmanom. To se saznalo tek 16. rujna 1993. godine”. Tadašnji član Predsjedništva BiH piše i da je “prvi put Izetbegović faktički legalizirao “Republiku Srpsku” i omogućuje joj odcjepljenje od BiH putem referenduma”. Komšić, također, pojašnjava da “iako su u preambuli kao potpisnici Bulatović, Karadžić i Milošević, Deklaraciju je sa “srpske strane” potpisao Krajšnik”.
A sa bošnjačko-muslimanske strane, Deklaraciju je, naravno, potpisao Alija Izetbegović, o čemu njegov nekadašnji savjetnik Mirza Hajrić današnji ambasador kojeg je postavio mlađi Izetbegović nema pojma, ali ga to ne ograničava u izmišljanju bolje prošlosti svojih poslodavaca.
Šta se desilo za ovom Deklaracijom i zašto nije realizirana njena osnovna ideja “razgraničenja tri Republike” i izlazak bilo koje od njih na referendum. Nakraće rečeno, desio se Bošnjački Sabor, koji je održan deset dana. 26-27. septembra, nakon potpisivanja Deklaracije Izetbegović-Krajišnik. Iako je održavanje Bošnjačkog Sabora bilo sporno sa stajališta njegovog legaliteta i legitimiteta, selekcije učesnika i govornika, ipak je njegova uloga, gledana iz aktuelne perspektive po mnogo čemu bila povijesna. Bilo je to prvi put da bošnjački pregovarači sa međunardnom zajedincom u koliko-toliko demokratskom prostoru i dijalogu provjeravaju ispravnost svojih pozicija za koje godinu i pol dana nikom nisu odgovarali, niti polagali račune, jer su sve demokratske insitucije bila razorene, a one koji to nisu bile, svjesno su zaobilažene. Gotovo plebiscitarno je odbačena ideja podjele Bosne i Hercegovine koja je bila platforma sa kojom su na Sabora došli bošnjački lideri, Alija Izetbegović i Haris Silajdžić, preispoljno.
Šta je nudio Klinton?
Još jedan bitan događaj koji se veže sa Bošnjački sabor posredno se vezivao, ili imputirao tadašnjem američkog predsjedniku Billu Clintonu, a unekoliko korespondira sa tekstom u “The Guardianu”. Prema svjedočenju Hakije Meholjića, člana delegacije iz Srebenice koja je uz pomoć međunarodnih mirovnih snaga stigla na skup u Holiday Innu, (a njegove riječi su potvrdili još neki sudionici) njima je Alija Izetbegović tada predlagao da se Srebreničani kolektivno isele iz opkoljene enklave pod međunarodnom zaštitom i nastane se na teritoriji sarajevskih prigradskih općina – Vogošće i Ilidže. Bila je to Izetbegovićeva operacionalizacija srpsko-bošnjačke Deklaracije koju je deset dana ranije potpisao a Momčilom Krajišnikom u Ženevi, odnosno onog dijela koji se odnosio na razgraničenje među budćim republikama Unije BiH.
“Nudi mi Clinton da uđu četnici u Srebrenicu i izvrše pokolj pet hiljada Muslimana i biće intervencija NATO snaga na srpske položaje. Šta vi mislite o tome?“, pitao je Izetbegović delegaciju Srebreničana, prema Meholjićevom svjedočenju, a on mu je odogovorio: “Jesi li ti lud?! Ko će dati da ide na klanje, ti ne ideš“. Ovo Meholjćevo svjedočenje kasnije je na monstruozan način korišteno u srpskoj kampanji negiranja genocida u Srebrenici; njime se “dokazivalo” da su, bezmalo, Mladić i drugi zločinci samo “ispunjavali” želje i planove Clintona i Izetbegovića i prizivali udare NATO snaga!?
Očajan zbog grozne činjenice
Nepunih dvije godine kasnije, u julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice u ruke Mladićeve vojske, američki predsjednik, ne samo da ne razmatra vojnu intervenciju, nego je prema dokumentima koje je konsultirao novinar “Guardian”, gotovo očajan zbog te grozne činjenice.
“U telefonskim razgovorima sa dugim stranim liderima, dok su trajale masovne egzekucije, Clinton je stalno iskazivao razočaranje činjenicom da Armija Bosne i Hercegovine nije uspjela odbraniti Srebrenicu…“, piše Julian Borger. On citira Clintona koji francuskom predsjedniku Jacquesu Chiracku govori da je Armija BiH iz Srebrenice “pobjegla umjesto da se bori protiv Srba. “U Srebrenici je bilo oko 3 hiljade bosanskih vojnika, ali oni su otišli bez borbe. Razgovarat ću sa svojim vojnim savjetnicima, ali oni su veoma skeptični prema ideji dopreme trupa helikopterima, naročito ako se Bosanci ne žele boriti”, kazao je Clinton.
Govori li ovako čovjek, državnik najmoćnije zemlje, koji je samo dvije godine ranije, navodno, zazivao pokolj Bošnjaka u Srebrenici kao povod da vojno napadne Vojsku Republike Srpske? Definitivno ne, nikako ne.
Da li je američki predsjednik, kao i drugi državnici sa kojim je razgovarao tih kritičnih dana, znao da je Srebrenica demilitarizirana zona pod zaštitom Ujedinjenih naroda? Naravno, da jeste, ali zacijelo se znalo i to i da demilitarizacija u Srebrenici nikada nije bila ozbiljno sprovedena. Zato Clinton rezignirano konstatira da se Armija BiH, odnosno, kako je rekao, “Bosanci ne žele da se bore”.
To, međutim, otvara jednu sasvim drugu, za mnoge u Sarajevu i dalje neugodnu, tabuiziranu temu, od koje se već dvije i po decenije bježi unutar bošnjačkog poltičkog i vojnog vrha: kako je (to je pitanje koje se nikada nije ozbiljno otvorilo), Armija BiH tri i po godine nakon početka rata, u trenutku kada je brajala, službeno 300 hiljada vojnika, kada je, između ostalog i uz pomoć, odnosno prećutno suglasnost SAD, nabavljala i dobijala ozbiljno teško naoružanje, kada je imala taktičko-operativna i manevarska znanja i iskustva (što su potvrdile oslobodilačke akcije Petog, a kasnije i Sedmog Korpusa Armije BiH), kako je dakle ta vojska dopustila da se 28. divizija u Srebrenici, koja nije bila tehnički bespomoćna, ali jeste kadrovski i personalno obezglavljrna, moralno ispražnjena, sama suprotstavi Mladićevoj krvoločnoj soldateski?!
I kako to da tokom cijelog trajanja srpske vojne operacije “Krivaja 95” vojni vrh u Sarajevu i njegova civilna komanda nisu poduzeli skoro ništa, odnosno jesu tek nekoliko pojedinačnih, simboličkih akcija, da zaštiti borce i stanovništvo od Mladićevog genocidnog uragana?!
Zvuči nestvarno da je o tome u ljeto 1995.godine u Bijeloj Kući razmišljao Bill Clinton, dok je vrh Stranke demokratske akcije, koji je isto vrijeme imao nekakav plenum u Zenici, prema stenogramu kojeg je u knjigu uobličio rahmetli kolega novinar Esad Hećimović, o tragediji Srebrenice infomirao vojni komandant Armije BiH riječima: “Predsjedniče pala je Srebrenica”!
I onda teški muk. I onda veliko, ogromno nikom ništa…
Izvor: Slobodna Bosna
Foto: Wikimedia Creative Commons