VUK BAČANOVIĆ: U odbranu partizana, a protiv bjedništva narednika Smita

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

The Man in The High Castle (Čovjek u visokom dvorcu) je definitivno jedan od najboljih unhronijskih serijala američke kinematografije. Unhronija znači alternativna istorija. To jest “istorija” konstruisana na osnovu promišljanja “šta bi bilo kad bi bilo”. U Čovjeku u visokom dvorcu, nacistička Njemačka je prva uspjela proizvesti nuklearno oružje i njime sravniti sa zemljom Vašington. 

Unosna ponuda

Amerika je izgubila rat i podijeljena je između Japanskog carstva i Velikog njemačkog rajha, koji je tako stekao novu provinciju Američki rajh. Scenario prati više karaktera od kojih je glavni, narednik američke vojske Džon Smit koji prihvata ponudu novih vlasti, postaje SS-ovac I rapidno napreduje u službi. Razlog? Preživljavanje i briga za vlastitu porodicu. 

I to je pamet, etika i logika koja nam se danas, pogotovo u mizernim pamfletićima  Hoareovih epigona, nudi kao alternativa “komunističkom radikalizmu”, kao nešto na čemu treba temeljiti vrijednosti društava u kojima živimo. Demonične laži, poluistine i izgovori, poput: Takvo je to vrijeme bilo. Morali smo jer su oni htjeli nas. Taj i taj okupator je nudio dobre uslove da prođemo bolje od “njih”

U najpotresnijoj sceni cijelog serijala, njegov najbolji prijatelj David, Jevrej, zatočen u kamionu sa ostalim oficirima “niže rase”, čija je odrednica logor smrti, moli i kumi dojučerašnjeg brata da skine zaštitni lanac i omogući im minimalnu šansu za bijeg i preživljavanje. Moli, kumi, preklinje… “Bio si moj brat Džone!” Ali, oficir Džon Smit, iako teška srca, okreće glavu. Logika je poznata: Više ti niko ne može pomoći i nema ti spasa, pa zašto bih ja, još dodatno, ugrožavao svoju karijeru i svoju porodicu. Jednom pregažena, savjest polako umire i sve postaje dopušteno.

LOGIKA DŽONA SMITA: Dojučerašnje drugove šaljemo u logore jer “tako mora”

Pa je to i takvo razmišljanje postalo dopušteno i vrlo prihvatljivo u zemljama bivše Jugoslavije, gotovo 30 godina. Kolaboracija sa nacistima je bila dobra, žmiriti na Holokaust i potpomagati ga je savršeno normalna rekacija na objektivne okolnosti (pa nisu li svi “napredni” narodi Evrope učinili upravo to), svi ti ljudi, koji su glancali nacističke čizme su samo stavljali na prvo mjesto svoju porodicu i svoj narod. Ne bi li baš, baš, svako tako učinio? 

Pobjeći iz džonsmitovskih okvira

Pa i ne bi. Imali smo takve koji, uprkos hiljadama fatalnih pogrešaka i budalaština, nisu. Isprva malobrojne, a onda sve brojnije. Zvali su se Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Ono jeste da nisu nalikovali na same sebe iz partizanskih filmova, serije Otpisani ili stripova o Mirku i Slavku, ili slikovnice u kojoj drug Tito skida zavoj sa svoje ruke da previje krilo ranjenoj ptičici. Ali je sasvim dovoljno da su se razlikovali od nakaradne logike narednika Džona Smita da učine civilizacijsku razliku od ostalih. Prvenstveno ostalih vođa i ideologa jer je malom čovjeku u NOB-u, u ma koju od kvislinških formacija da je, silom prilika, zapao, redovno pružana šansa da prebjegne iz tih džonsmitovskih okvira. Čak i ako je okrvavio ruke. 

Ali danas se sve to predstavlja kao nešto potpuno pogrešno. Partizani su oni koji su krivi za sve, a kvislinzi su oni mudri, odgovorni, razboriti. Koji su, ako po strani stavimo Ustaše koje nisu bile sluge okupatora, već sami okupatori, mudro, odgovorno i razborito odlučili da sa njima sarađuju protiv partizana. Da, riječ je o Ravnogorskom pokretu. 

Kolaboracija sa nacistima je bila dobra, žmiriti na Holokaust i potpomagati ga je savršeno normalna rekacija na objektivne okolnosti (pa nisu li svi “napredni” narodi Evrope učinili upravo to), svi ti ljudi, koji su glancali nacističke čizme su samo stavljali na prvo mjesto svoju porodicu i svoj narod. Ne bi li baš, baš, svako tako učinio? 

A izgovora je bezbroj. Oni su samo htjeli da sačuvaju biološku supstancu naroda za razliku od nedogovornih, besametnih, nerazboritih i suludih revolucionara koji su goloruki jurišali na njemačku silu, misleći samo na komunizam, ali ne i tu svetinju zvanu narod. Koliko je ova logika nakaradna, ne svjedoči samo da je uglavnom propovijedaju oni koji se diče junaštvom Crnogoraca i Karađorđevih ustanika protiv goleme osmanske sile, zatim epopejom Prvog svjetskog rata, stotinama hiljada žrtava za slobodu. Svjedoči i to da je propovijedaju uglavnom oni koji dobro znaju šta je imperijalizam, a šta nacistička ideologija. 

To jest na koji način imperijalizam uvijek kooptira koga i gdje može kako bi narod ili narodi teritorije nad kojom se ostvaruje dominacija međusobno krvarili kako bi njemu bilo lakše dotući onog koji preostane. Da ne govorimo u nacizmu, koji nije bio ništa slično ni starim gospodstvima Osmanlija i Austrijanaca, već režim koji je slovenskim narodima, što kratkoročno, što dugoročno, planirao ili genocidno uništenje ili ropski položaj u budućoj “novoj Evropi”.

Sa takvim neprijateljem nema ni taktizirnja (osim za zavaravanje), a kamoli saradnje u borbi sa vojskom koja se također bori za otadžbinu. Možda otadžbinu drugačijeg poretka, ali i dalje otadžbinu živog i slobodnog, a ne porobljenog naroda, a čijem se porobljivaču radi nedostatka časti, vizije, sposobnosti i autoriteta neprestano prinosi čaša vode. Kolika je to, najzad, bila izdaja i poniženje za sve one koji su svoju zakletvu kralju i monarhiji zaista ozbiljno shvatali, kao i za sve one koji su istinski vjerovali u liberalna i humanistička načela jugoslovenskog monarhizma, ne treba posebno ni objašnjavati. 

Dostojni i nedostojni okupatori i njihove nedostojne sluge

Dovoljno je samo baciti pogled na jednu od stotina njemačkih pribilješki sa sastanaka sa generalom Mihailovićem i njegovim predstavnicima, npr. sa onog iz Topole 11.8.1944. a na kojem su prisustvovali  Ritmajster princ Vrede (Fürst von Wrede)  Ritmajster fon Hervart (von Herwarth) Sonderfirer vođa Horah (Sonderführer Horak)  Vodnik Fidler »Egon« (Fiedler »Egon«), Major Račić (Racic), kapetan Neško Nedić  (Nesko Nedic) i kapetan Kalabić (Kalabić), a na kojem je sa četničke strane izneseno sljedeće:  “Bugari nisu nikakvi dostojni okupatori, Nemci su dali oružje Albancima, Hrvatima itd. jer oni umeju da laskaju Nemcima. Danas su Nemci od njihove strane prevareni. Nemci nisu pravilno procenili ove ljude. Srbi koje vi niste poznavali, ipak se bore za vas. Mi se obavezujemo našom časnom oficirskom rečju da ćemo biti verni. Pokret Draže Mihailovića je spreman da da sve garancije koje Nemci budu zahtevali. Naše smrtno neprijateljstvo protiv komunizma je najbolja garancija naše vernosti. Nas ne interesuje budućnost, svejedno kako će se rat završiti, mi smo odlučili, ako tako mora biti, da viteški propadamo.«

A izgovora je bezbroj. Oni su samo htjeli da sačuvaju biološku supstancu naroda za razliku od nedogovornih, besametnih, nerazboritih i suludih revolucionara koji su goloruki jurišali na njemačku silu, misleći samo na komunizam, ali ne i tu svetinju zvanu narod. Koliko je ova logika nakaradna, ne svjedoči samo da je uglavnom propovijedaju oni koji se diče junaštvom Crnogoraca i Karađorđevih ustanika protiv goleme osmanske sile, zatim epopejom Prvog svjetskog rata, stotinama hiljada žrtava za slobodu

Nema nikakve sumnje da su primjedbe o dostojnim i nedostojnim okupatorima i zakletve na vjernost nacistima u sebi sadržavale određenu dozu divljenja i strahopoštovanja prema njima i njihovoj ideologiji, ma koliko se Draža Mihailović u svojoj Završnoj riječi na suđenju 1946. trudio da dokaže suprotno. Ukoliko svaki segment tog njegovog izlaganja usporedimo sa primarnim njemačkim ili italijanskim arhivskim dokumentima, utvrđujemo da je gotovo sve izrečeno ili poluistina ili potpuna laž.

LOGIKA KOLABORATORA: Ono što će Mihailovićevi apologeti često istaći jeste i to da pokreta sa takvom ideologijom ne bi bilo da nije bilo NDH. Što je tačno i uvijek treba naglašavati. Kao i to da se protiv NDH i nacizma generalno ne bori postajući nalik na nju i nastojeći uništiti oni koji se, svim silama, bore da stvore društvo koje će joj biti čista vrjednostna suprotnost.

A jedna od najgorih će biti ona o biološkom istrjebljivanju muslimanskog civilnog stanovništva, izvršavanom potpuno u duhu Hitlerovog savjeta Paveliću da etnički čiste države nisu stabilne i dugoročne države. U naređenju Pavla Đurišića kapetanu Nikoli Bojoviću [komandantu Durmitorske brigade JVuO]od 8. februara piše: ’Skrenuti pažnju starešinama na obezbeđenje od r. Drine, a izdati pored toga naređenje pojedinim odeljenjima da prokrstare okolni teren i unište sav muslimanski živalj na koji naiđu. I komandant Pljevaljske brigade Jovan Jelovac upozorava 10. februara jednog svog komandanta bataljona: ’Sve ubijajte, to je naređenje naših najviših starešina i to moramo izvršavati.” Što je u potpunoj suglasnosti sa ranijim izvještajima Đurišića samom generalu Mihailoviću da se “za vreme operacija… pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti.” Tvrdnje da su genocidne akcije vršene mimo Mihailovićevih oficijelnih naređenja, ne osporava samo njegovo nesankconisanje ovakve prakse, već i činjenica da je u Završnoj riječi na svome suđenju, Đurišića nazivao ne samo “hrabrim oficirom”, “hrabrim nacionalnim vojskovođom”, “svojom crnogorskom uzdanicom”, “krupnom figurom rodoljubivog otadžbinskog četničkog pokreta”, već i “svojim nesuđenim nasljednikom”.

Ono što će Mihailovićevi apologeti često istaći jeste i to da pokreta sa takvom ideologijom ne bi bilo da nije bilo NDH. Što je tačno i uvijek treba naglašavati. Kao i to da se protiv NDH i nacizma generalno ne bori postajući nalik na nju i nastojeći uništiti oni koji se, svim silama, bore da stvore društvo koje će joj biti čista vrjednostna suprotnost.

Isto tako, ono što se često zaboravlja istaći prilikom čitanja optužnice ravnogorcima jeste i činjenica kolaboracije muslimanskih vjerskih i političkih vodstava ne samo sa nacistima, nego i sa NDH, kako u Sarajevu, tako i u Novom Pazaru, koje je išlo čak dotle da se u maju 1941. zagovara pripajanje Sandžaka NDH i poziva ustaška vojnica da u njemu “zavede red”, kao i činjenica da su i muslimanske milicije kako u BiH, tako i Sandžaku najčešće bile produžena ruka bilo Ustaša, bilo Nijemaca, pa i u vršenju masovnih zločina nad Srbima.

Najveća tragedija ovog međubratskog i međukomšijskog otuđenja je i ta da su sve jedinice odgovorne za teror nad civilima i istrjebljivačke poduhvate, u isto vrijeme, na ovaj ili onaj način kolaborirale sa okupatorom i time mu, krvarenjem vlastitog sveukupnog naroda i zemlje, ostvarivali lakšu dominaciju. Naroda, koji u ove krvave igre bio doslovno uvučen sljepilom, pokvarenošću  i kukavičlukom svojih vodstava.

Sarajevska sveta krava i njena nesveta telad

Ali za sarajevske revizioniste koji su svoju “svetu kravu” našli u britanskom istoričaru Marku Atili Hoareu, muslimanski kolaboratori nisu to što jesu, već “drugi pokret otpora” nacizmu. Argument? 

Nije im se baš kolaboriralo direktno sa Ustašama, već direktno sa Wermachtom, što implicira da su se željeli uzdići na nivo Milana Nedića i Dimitrija Ljotića u Srbiji. Ustaška nadzorna služba, Zaštitno redarstvo za grad Sarajevo, obavjestili su svoje pretpostavljene u Zagrebu, 23. augusta 1942. godine, informacijama koja glasi: “Juče popodne u 17 sati otpremljeni su preostali Židovi sa područja grada Sarajeva u sabirni logor Loborgrad”. Prije toga su iz mjeseca u mjesec lišavani imovine, izbacivani iz stanova i postepeno transportovani u različite koncentracione logore, dok je muslimanski “pokret otpora”, izuzimajući par internih pisamaca, u potpunosti, neko voljno, a neko nevoljno, ali svejedno kolaborirao sa ustaškom fašističkom vlašću. Trebalo je svaki dan, do augusta 1942., mirno gledati kako nestaje gotovo 500 godina stara zajednica, trebalo je hladno i čudovišno ignorisati njihove pozive za pomoć, za bilo kakvu šansu bijega, uz SS džonsmitovsku konstataciju da ni njima ni Srbima niko ne može pomoći, pa se valja starati za sebe i svoje u okvirima nacističko-ustaške milosti. 

Najveća tragedija ovog međubratskog i međukomšijskog otuđenja je i ta da su sve jedinice odgovorne za teror nad civilima i istrjebljivačke poduhvate, u isto vrijeme, na ovaj ili onaj način kolaborirale sa okupatorom i time mu, krvarenjem vlastitog sveukupnog naroda i zemlje, ostvarivali lakšu dominaciju. Naroda, koji u ove krvave igre bio doslovno uvučen sljepilom, pokvarenošću  i kukavičlukom svojih vodstava

Izgovor? Neki uticajni ljudi su pisali uopštene rezolucije o tome kako su ustaški zločini loši i ne bi trebalo da se dešavaju. Rezultat takvog “otpora”?  Baš kao što je zaključio Derviš Sušić “Sarajevska rezolucija donesena je 12. oktobra 1941. U novembarskom broju ‘Glasnika IZ’ ni riječi o rezoluciji. Nego na naslovnoj strani – Pavelić u fesu, s ustaškim oznakama, iako su sve rezolucije muslimanske protestovale što su ustaše nemuslimani nosili fesove prilikom masovnih pokolja, želeći time da na muslimane svale odgovornost i na to… Samo na analizi 4. tačke ove rezolucije mogla bi se sačiniti podebela studija o ponašanju ovog dijela rukovodstva muslimanskog sveštenstva u toj strašnoj 1941. godini, dijela koji, eto, rezolucijom, ustanak pod rukovodstvom KPJ označava nemirima ‘koji se ovih dana mjestimično događaju’, samo ‘muslimanske žrtve’ smatra nevinim, vjerovatno imajući u vidu nedjela koja je dio pročetnički nahuškane stihije u ustanku dotle počinio, a učešće izroda iz redova muslimanskog naroda u pokušajima istrjebljenja srpskog, jevrejskog i ostalih naroda opisuje samo kao pojedince ‘koji su na svoju ruku… eventualno napravili bilo kakav ispad…! Nije! To su bili organizovani zločini…” 

Jedna od najmorbidnijih konstrukcija koju je istoričar Hoare ponudio sarajevskoj čaršiji jeste ona prema kojoj Narodnooslobodilačka borba u BiH ne bi uspjela da, vremenom, nije dobila podršku muslimanskih prvaka koji su prethodno kolaborirali sa nacistima. Sve da je tačno da je ova grupacija političkih kolaboratora i kalkulanata i bila u poziciji da nešto uslovljava, šta joj je bila alternativa u političkoj trgovini? Ostanak NDH? Pripajanje Njemačkoj? Transformacija u jedan od zadnjih pronacističkih ostrva u Evropi? Pomirenje sa Dražom Mihailovićem?

Neoprostivi partizanski krimen

Da ovo nije bila neozbilja opcija svjedoči ne samo ponuda Draže Mihailovića kako će Sarajevo nakon rata postati evropski islamski centar, već i to da se trupe lojalne Mihailoviću i 13. SS brdska divizija (Handžar) nikada nisu sukobile, već neprestano bile u zajedničkom dejstvu protiv Narodnooslobodilačke vojske, a pogotovo u Semberiji i na Majevici gdje su zajednički palili srpska partizanska sela. Koliko, uzimajući u obzir ove činjenice, smiješno zvuči optužba na partizanski račun da su u svoje redove primali „četnike“ i „handžarovce“. Baš kao da je pridobijanje neprijatelja i njegovo kooptiranje u vlastiti vrjednosni sistem i njihovo udaljavanje od izopačenih ideologija nezapamćeni i neoprostivi krimen.

I to je pamet, etika i logika koja nam se danas, pogotovo u mizernim pamfletićima  Hoareovih epigona, nudi kao alternativa “komunističkom radikalizmu”, kao nešto na čemu treba temeljiti vrijednosti društava u kojima živimo. Demonične laži, poluistine i izgovori, poput: Takvo je to vrijeme bilo. Morali smo jer su oni htjeli nas. Taj i taj okupator je nudio dobre uslove da prođemo bolje od “njih”. Komunisti i partizani su krivi jer su previše pucali na okupatora, inače bi on bio bolji prema nama. Nijemci su imali lijepe uniforme. Disciplina je to i civilizacija! Partizani su htjeli komunizam, a ne demokratiju i kapitalizam. Htjeli su da ukinu privatno vlasništvo. Oni su više voljeli naše vjekovne neprijatelje nego nas. “Oni” su prvi počeli u našem kraju…

Jedna od najmorbidnijih konstrukcija koju je istoričar Hoare ponudio sarajevskoj čaršiji jeste ona prema kojoj Narodnooslobodilačka borba u BiH ne bi uspjela da, vremenom, nije dobila podršku muslimanskih prvaka koji su prethodno kolaboriralli sa nacistima. Sve da je tačno da je ova grupacija političkih kolaboratora i kalkulanata i bila u poziciji da nešto uslovljava, šta joj je bila alternativa u političkoj trgovini?

Partizanima i komunističkoj vlasti u Jugoslaviji se, za razliku od ovih bijedničkih i izmišljenih, zaista mogu naći i brojni istinski prigovori koji su tema za neki zaseban tekst. Ali ne i taj da u moru bijedničkih opcija nisu učinili ključnu razliku. A to je da se nisu vodili primalnom mržnjom i najkukavičkijim oportunizmom. Oni nisu bili SS narednik Džon Smit sa početka ove priče koji okreće leđa prijatelju i saborcu, jer mu ne može pomoći. Oni su morali pomoći i pomagali su, griješeći nekada grozno i previše ljudski. Ali oni to ipak jesu učinili. Ma koliko to džonsmitovska stvarnost koju živimo pokušala omalovažiti.

Piše: Vuk Bačanović, Preokret, Ilustracije: Vikipedija, Preokret

Share.

2 Comments

  1. Zaharije i Džon Smit on

    Hvala, Vuče, na izvanrednoj analizi.
    Sjećam se TV emisiju u kojoj je, sada upokojeni, Zaharije Trnavčević svjedočio kako ga je samo njegovo maloljetništvo spasilo od mobilizacije, dok su njegovi punoljetni školski drugovi mobilisani od strane kvislinških vlasti i mahom izginuli kao posljednja odbrana Beograda od partizana i crvenoarmejaca. Sedamdeset godina kasnije četnički vojvoda, uz prisustvo Putina, organizuje paradu “korak pobednika” povodom 70 godina od oslobođenja Beograda, iako su „njegovi“ bili „branitelji“ Beograda od „crvene pošasti“
    Statistika je, nažalost, neumoljiva. Pripadnici svih jugoslavenskih naroda u II svjetskom ratu nisu većinski bili angažovani u antifašističkim već u kvislinškim formacijama i zato su potomci i poštovaoci kvislinga u „play off-u“ II svjetskog rata poznatom pod nazivom „prvi demokratski izbori“ pobjedili potomke i poštovaoce partizana.
    Zbog toga su stvari danas takve kakve jesu i ne možemo mnogo toga promijeniti.
    Kako npr. u BiH ukinuti nazive ulica imenovane po saradnicima okupatora kada su četnici i u Srbiji i u Srpskoj pravno izjednačeni sa partizanima, kada su njihovi poštovaoci na vlasti ka i kada iza njih stoji njihov „duhovni sponzor“ SPC, koja je svecima proglasila i Hitlerovog poštovaoca Nikolaja Velimirovića i popa „Macu“ Vukojičića?

  2. Ivan, Anton i Miljenko on

    Tema je odlično obrađena u filmu Antona Vrdoljaka “U gori raste zelen bor” snimljenog po fragmentu iz “Ratnog dnevnika” Ivana Šibla, a analizu istog dao je Miljenko Jergović https://www.jergovic.com/subotnja-matineja/antun-vrdoljak-grob-do-groba/, pa preporučujem i da se pogleda film (koga bi “domoljubno” transformisani autor najvjerovatnije želio izbaciti iz svog opusa, iako mu je to najbolje djelo) i da se pročita Jergovićeva analiza.

Leave A Reply