ELIS BEKTAŠ ZA PREOKRET: Prostitutka dalekih luka

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Strahovit tehnološki napredak čovječanstva tokom posljednjih stotinu godina možda bi bio i opštedruštveni, da ga nije obesmislio korporativistički i vulgarnomaterijalistički prezir prema svemu što izravno ne uvećava zalihe novca, a naročito prema onoj filozofiji, umjetnosti i nauci koje teže ka slobodi od izravnog političkog uticaja.

Preustrojenje svijeta

Stvar je dodatno usložnjena time što se vulgarnomaterijalistički korporativizam, preko svojih služinčadi u vrhovima vlasti, izdaje za zaštitnika duhovnih vrijednosti, nudeći pod tom etiketom bajate, izskrzane i izopačene tradicionalne koncepte, koji sa duhovnošću imaju veze koliko i nastup nekog folklornog društva.

Problem o kojem je ovdje riječ ne potresa samo mala i zatvorena društva poput ovih balkanskih, već se s njim nose i velike, ekonomski snažne zemlje, pa čak i novovjekovne imperije poput Sjedinjenih Američkih Država.

Nakon nekoliko decenija ošamućenog teturanja pod teretom varljivog osjećanja slobode po okončanju Hladnog rata, svijet se ubrzano prestrojava i sprema za novu blokovsku podjelu, ovaj put složeniju nego u vrijeme proste dihotomije kapitalizam vs komunizam.

Tako i turski predsjednik Erdoan nastoji da ojača svoju ličnu i poziciju svoje države tako što priprema teren za samoproglašenje sultanom i halifom, dakle poglavarom ummeta, odnosno islamskog svijeta. Kako će proteći i kako će završiti ta Erdoanova ambiciozna avantura, pokazaće vrijeme. Taj ishod, uostalom, ne zavisi samo od njega, već od gusto isprepletene mreže odnosa na međunarodnom planu, na kojem se neće svi složiti sa njegovim namjerama, a zasigurno je da će među onima koji će se najviše protiviti njegovoj želji da postane sultan biti itekako mnogo glasova upravo iz islamskih zemalja.

Lojalnost oduševljenih poltrona

Bez namjere da se na ovom mjestu bavim detaljnom analizom Erdoanove političke i ideološke agende ili odnosa na globalnom nivou, samo ću podsjetiti čitaoca da je moć vladara, koji su imali ambicije širenja vlasti i izvan granica svoje zemlje, često počivala ne samo na snazi zemlje kojom upravljaju, već i na lojalnosti i poslušništvu političkih i ideoloških centara u drugim zemljama. I Hitler i Musolini i Staljin znatno bi se teže odlučili kretati u svoje pohode i graditi svoja carstva, da u zemljama na koje su bacili oko nisu imali lojalne saveznike, oduševljene njihovim grandomanskim idejama.

Čak i manje mračni vladari na čelu sila i velesila uvijek su nastojali da osiguraju određenu količinu lojalnosti u svojim interesnim područjima.

Ako ostavimo po strani lična slaganja ili neslaganja, takve pojave možemo razumjeti kroz prizmu političkih interesa, pa čak i tada ne postoji garancija da ta lojalnost, od koje se očekivala korist, neće postati izvor nesagledive štete za zemlju i naciju čiji su se lideri obavezivali na vjernost stranim vladarima. A ta šteta po zemlju i njene stanovnike neizbježan je usud tamo gdje se lideri zaklinju na vjernost strancima vođeni isključivo najprizemnijim ličnim interesima, koje umotavaju u plastičnu ideološku ambalažu, dovoljno providnu da ne prikriva sadržaj onoga što je u nju upakovano.

Odličan primjer za takvo prinošenje zemlje i njenih stanovnika na žrtvu ambicijama stranog vladara, jeste obraćanje Bakira Izetbegovića na nedavno održanoj online konferenciji Evropskog Muslimanskog Foruma.

Premda je njegova politička karijera obilježena kontroverznim, a ponekad i skarednim izjavama, mora se priznati da je tokom svog posljednjeg mandata u državnom predsjedništvu Izetbegović ostavljao utisak koliko-toliko uljuđenog i civilizovanog, pa makar i nazadnog populističkog i reakcionarnog političara, ali otkako je u predsjedništvo zasadio svoj fikus u vidu Šefika Džaferovića, Izetbegović se ponaša kao pušten s lanca i u kontinuitetu daje izjave koje se bez pretjerivanja mogu nazvati debilnim i retardiranim, počev od već antologijske izjave da Huso Ćesir „nije napao kamermana, već kameru“, pa nadalje.

No ovim je nastupom, izgovorenim engleskim jezikom kakvim azijski mornari iznajmljuju prostitutke po dalekim lukama, Izetbegović nadskočio ljestvice političkog idiotizma, logičkog kretenluka i etičkog poganluka koje je samome sebi prilično visoko postavio. Desetominutni Izetbegovićev ekspoze, u pogledu sadržaja, otužna je demonstracija političke i civilizacijske shizofrenije, te umne nesređenosti, nalik na pobjednički govor neke kantonalne misice, koja je iščitala Koelja skupa sa savjetima Žuži Jelinek, pa joj se to u glavi pomiješalo sa lekcijama iz mejtefa. A strukturalno je njegovo govorenje nalik beskrajno dosadnim i zadivljujuće besmislenim pozdravnim telegramima drugu Titu, koje su lokalni omladinski funkcioneri čitali prilikom prolaska štafete mladosti kroz njihovu kasabu.

Trebalo bi napisati opsežnu studiju, da bi se dao kritički osvrt na svaku tlapnju i svako opšte mjesto, te na svaku logičku nedosljednost u Izetbegovićevom palamuđenju, pa ću se stoga ovdje zadovoljiti da ukažem na samo nekoliko bitnih i paradigmatičkih momenata. Već na samom početku, Izetbegović junior maše Islamskom deklaracijom, opskurnim pamfletom sa bulažnjenjima mladog i nadobudnog Alije, kojeg se čak i sam autor u više navrata odrekao, kao irelevantnog i mladalački naivnog djela.

A gdje su ti islamski, hrišćanski ili ateistički svjetovi?

Njegov sin, međutim, i dan-danas se oduševljava plitkim frazama o svijetu koji je u fazi promjena i koji na kraju stoljeća neće izgledati onako kako je izgledao na njegovom početku, baš kao da u ljudskoj povijesti postoji ijedno stoljeće na čijem je početku i kraju svijet bio isti, čak i bez dramatičnih gibanja u onome što se označava sintagmom muslimanski svijet, a što u suštini ne znači ništa, kao ni sintagma hrišćanski ili ateistički svijet.

Takve banalne simplifikacije još se i mogu oprostiti nekom hodžici iz neke od sarajevskih mahalskih džamija, ali ne i čovjeku koji ima ambiciju da bude nacionalni politički lider i da odlučuje o sudbini zemlje i njenih stanovnika.

Nije Izetbegovićevo govorenje isključivo u registru ummeta nimalo bezazleno, jer ono indicira jednu od dvije opcije – ili on Bosnu i Hercegovinu u budućnosti vidi isključivo kao muslimansku ili je vidi kao zemlju podijeljenu na etničke mikrodržavice, od kojih će jedna biti njegov emirat i dominion u vazalskom odnosu spram sultana i halife Erdoana.

U nastavku svog obraćanja Izetbegović klepeće o svijetu od 700 miliona ljudi, koji je u njegovoj percepciji homogena masa sa jedinstvenim stremljenjima, što samo pokazuje kakav se neuki diletant u našem društvu dočepao pozicije moći. Premda će malo kasnije izraziti svoje nadanje da svijet neće završiti u skladu sa Hatingtonovim predviđanjima, upravo je Izetbegović jedan od tih reakcionarnih političara diljem svijeta koji čine sve što je u njihovoj moći da povijest predstave kao nužni i neizbježni sukob civilizacija, svodeći ih na povijesno, politički i identitarno zakočene i okoštale etnitete. Objašnjavati mu da islamski svijet kakvog on vidi u svojim halucinacijama nije postojao ni u doba najveće moći muslimanskih država i carstava, bilo bi besmislen napor.

Možda i najmračniji dio Izetbegovićeve tirade je onaj u kojem on govori o imperativu da muslimanski lideri zaustave nasilje između muslimana, kako bi mogli zaustaviti nasilje drugih nad muslimanima, ali nijednom rječju ne govori o obavezi muslimanskih lidera da zaustave nasilje muslimana nad drugima. Ukoliko Izetbegović smatra da takvo nasilje ne postoji unutar onoga što on naziva muslimanski svijet, onda je on opasna neznalica i budaletina, te etička spodoba koja će spremno zapljeskati nekom nemuslimanskom lideru koji pozove na zaustavljanje nasilja nad muslimanima, ali neće izgovoriti reciprocitetne riječi.

Izetbegovićevo kmečanje nad osipanjem tradicionalnih vrijednosti i sumanuto lupetanje o sve manjem natalitetu, u trenutku kada planeta doživljava demografsku eksploziju, samo pokazuje da iz njega progovara isti zloduh neznanja i lažnog mita kakav nastanjuje njegovu duhovnu sabraću, jednog Miroljuba Petrovića ili jednog Ninoslava Raspudića.

Kada, govoreći o pandemiji, izjavi da „u svakom zlu ima nešto dobro“, Izetbegović demonstrira koeljanski tip patetičnog bilmezluka, jer to dobro on vidi u preko noći očišćenim rijekama i zraku u velikim gradovima i u delfinima koji plivaju venecijanskim kanalima, ne shvatajući da to ekološko blještavilo nije plod ljudske svijesti, već nemoći njega i drugih idiota na vlasti diljem svijeta da se valjano i kompetentno suoče sa ovim izazovom. Svijet je u strahu i svijet je nemoćan upravo zahvaljujući tipu političara kakav je Bakir Izetbegović – zahvaljujući diletantskim mitomanima upregnutim u vrzino kolo korporativizma i korupcije i lišenim svakog osjećaja odgovornosti za posao kojim se bave.

Oltar konstruisane mitomanije

Isturanje religije u prvi plan, kao prioritetne i presudno determinirajuće supstance političkog subjektiviteta i političke ontologije, toliko je opasno, da čovjek prosto osjeti želju da Izetbegovića ščepa za ramena i prodrma ga, vičući mu – preni se, nesrećniče, probudi se iz tog svog košmara! Nažalost, ljudski svijet nije carstvo egzaktnog i racionalnog, te je stoga Izetbegović dijelom i u pravu, jer su politički subjektivitet i politička ontologija onakvi kakvim ih ljudi načine. A mi živimo u vremenu u kojem je sve više reakcionarnih mračnjaka poput Izetbegovića, koji su spremni žrtvovati svoje zemlje i njihove stanovnike na oltaru vlastitih interesa i ideološki konstruirane mitomanije.

Čitav Izetbegovićev govor ima jednu bitnu svrhu – implicitno iskazivanje lojalnosti budućem halifi i sultanu Erdoanu, spasiocu koji će se staviti na čelo ummeta i povesti ga u svijetlu budućnost opisanu u deklaraciji mladog Alije Izetbegovića.

Nema ništa sporno u nastojanju da jedna mala i slaba zemlja, poput Bosne i Hercegovine, stekne prijatelje među velikima, pa bila to Turska, Rusija, Njemačka, SAD ili neka druga sila. Što više takvih prijatelja, to bolje. Problem je, međutim, što Izetbegovićevo plazanje oko Erdoanovih nogu, kao i Dodikovo plazanje pred Putinovim cipelama, počiva na pretpostavci i uvjerenju da im njihov patron mora pomoći da se riješe onog drugog i drugačijeg u vlastitoj zemlji.

A skučeni umovi domaćih kvislinga u vrhovima vlasti jednostavno ne mogu pojmiti da to nije interes snažnih vladara, koji svoj uticaj osnažuju prevashodno ekonomskim putevima a ne nasiljem i konfliktima. Izetbegović je već duže vrijeme u Erdoanovoj nemilosti zbog odbijanja da posluša izravni zahtjev turskog predsjednika i krene u otopljavanje odnosa sa Srbijom, koja je današnjoj Turskoj neuporedivo značajniji i dinamičniji poslovni i trgovinski partner od Bosne i Hercegovine.

Ovakvo Izetbegovićevo ponižavanje i nuđenje na pladnju države koja mu ne pripada ni približno u kapacitetu u kojem on nastupa, možda mu može donijeti poneki slabašni poen kod sultana iz Ankare, ali teško da će donijeti ikakvu korist Bosni i Hercegovini i njenim stanovnicima, uključujući tu i one koji pripadaju ummetu. A Allah najbolje zna.

Piše: Elis Bektaš za Preokret
Foto: YouTube

Share.

Leave A Reply