DENIS ŠVRAKIĆ ZA PREOKRET: Hronologija 1990-te, ili kako smo se počeli raspadati (I dio)

Najuvriježenije oruđje političke manipulacije u rukama ovdašnjih etnonacionalnih i lažno građanskih feudalaca jeste zloupotreba životom stečenog straha od rata – straha koji s razlogom, u manjoj ili većoj mjeri, živi u gotovo svakom čovjeku s adresom na slovenskom jugu.

Šta se dešavalo u godini koja je prethodila raspadu?

I da hoćemo, ne možemo pobjeći od činjenice da je svaka generacija unazad dvjesto godina u prosjeku doživjela dva rata. No da bismo uvidjeli potpunu prozaičnost takvog oblika populističke proizvodnje kolektivnih histerija i paranoja zarad očuvanja partokratskih privilegija iznadpomenutih elita koje, krojeći učmalu i deintelektualiziranu, postpolitičku stvarnost, lebde nad nama kao aveti i strašila, potrebno je postaviti sljedeće pitanje: šta se tačno dešavalo u godinama koje su vodile u raspad bivše Jugoslavije i krvoproliće kojeg je isti proizveo?

Svako, ma koliko bio neupućen, ima određene pretpostavke koje kao da su uklesane u svete kamene table, pa se shodno tome ne smiju dovoditi u pitanje; svako, makar na nivou osjećanja, u nekoliko rečenica može izreći rezolutni stav o onome što nam se desilo, mašući pamfletskim simplifikacijama o „njima“ i „nama“; svako može imenovati određene događaje, utkane u kolektivno pamćenje, koje smatra presudnim za bestijalni raspad bivše države; savremenici toga doba mogu se čak pozvati i na lične reminiscencije, predstavljajući ih kao tobožnji iskon koji otkriva tajne naše nedavne historije.

PREOKRETOVA HRONOLOGIJA 1990-TE, ILI KAKO SMO SE POČELI RASPADATI (II dio): “Bosna i Hercegovina je neodrživa kao država…”

Međutim, takav paušalni pristup ne vodi ničemu i zato se ponovo moramo vratiti postavljenom pitanju – šta se tačno dešavalo u godinama koje su vodile ka krvavom raspadu Jugoslavije?

Odgovor na to pitanje dakako zahtjeva dubinsko i interdisciplinarno obrađivanje i razumijevanje kauzalnih odnosa unutar širih, onovremenih društveno-političkih i kulturnih procesa, kako u Jugoslaviji tako i izvan nje, no da bismo uopšte bili u stanju voditi smislen dijalog na temu naše kolektivne prošlosti i njenih recidiva oličenih u sumornoj stvarnosti postjugoslovenskih banana republika, najprije moramo konkretizovati predmetne procese te ih razumijeti kao mozaik konkretnih događaja dakako podložnih interpretacijama i reinterpretacijama, no događaja koji se nipošto ne smiju izgubiti iz vida.

U suprotnom i po automatizmu razgovor bi vodio u dekonkretizaciju i dekontekstualizaciju naše tragedije po čemu bi ona postala prirodan rezultat metaindividualnih načela koje transcendiraju sve volje. Najbolja polazna tačka za takvu analizu, ma koliko ona djelovala banalna, jeste hronološko čitanje onoga što se zbilja dešavalo, odnosno onoga što je punilo tadašnje novinske retke. Tim povodom, u predstojećem tekstu odlučio sam čitko, koncizno, faktografski i bez literarnih intervencija prezentovati 1990. kalendarsku godinu u Jugoslaviji – posljednju mirnodopsku.

Uvjeren sam da će čitaoci sami zaključiti da se paralele sa današnjom stvarnošću naprosto ne mogu povlačiti. Sve mantre kojima smo podvrgnuti s ciljem sprovođenja bespogovorne hipnoze u ime etnokolektivizma ove ili one provenijencije, isključivo su to – isprazne i zlurade mantre namijenjene sluđenoj sirotinji koja traži svoga pastira

. Unutrašnji spokoj sviju nas, a naposlijetku i naša kolektivna katarza ovisi o prihvatanju te istine, ma koliko ona bila suprotstavljena svim našim kolektivnim mitovima i zabludama, mahom utemeljenim na determinističkom i fatalističkom pristupu životu. Ništa se nama nije desilo niti smo bili žrtve nezaustavljivog kotača historije. Katastrofu smo proizveli sami, mogli smo je izbjeći, a ona – i ovo se mora reći, nije samo krvavi način na koji je nestala Jugoslavija, nego i sam njen nestanak. Krenimo redom.

Izbaciti ćirilicu iz osnovnih škola u Duvnu, Srpska narodna obnova…

Prvog januara, nove 1990. godine započeta je implementacija programa ekonomskih reformi saveznog premijera Ante Markovića – denomiran je jugoslovenski dinar, građani su po prvi puta nakon Drugog svjetskog rata mogli slobodno kupovati stranu valutu u bankama, omogućene su strane investicije i predviđeno je zatvaranje nerentabilnih preduzeća.

Četiri dana kasnije (05.01.) u Duvnu je održan veliki ekološki protest zbog najavljenje gradnje novog Energoinvestovog pogona, no zahtjevi demonstranata ubrzo su postali politički. Traženo je da se Duvno preimenuje u Tomislavgrad i da se ćirilica izbaci iz prva tri razreda osnovne škole te se protestovalo protiv navodne ugroženosti većinskog hrvatskog stanovništva koje je po riječima organizatora bilo nedovoljno zastupljeno prilikom raspodjele rukovodećih pozicija. Službena Bosna i Hercegovina optužila je gasterbajtere za organizovanje demonstracija.

Dan nakon duvanjskog „događanja naroda“ (06.01.) u Novoj Pazovi održana je osnivačka skupština Srpske narodne obnove, političke partije nastale iz Društva Svetog Save, koja se zalagala za ponovno uspostavljanje monarhije, rehabilitaciju Ravnogorskog pokreta i izmjenu avnojevskih granica. Idućeg jutra televizija je uživo prvi puta prenosila pravoslavnu božićnu liturgiju. 16. januara vodstvo Saveza komunista Slovenije izdalo je saopštenje u kojem je tražilo transformaciju Saveza komunista Jugoslavije u labavu koaliciju republičkih partija.

Tri dana kasnije (19.01.) Borba je prenijela izjavu admirala Petra Šimića, šefa armijskog ogranka SKJ, u kojoj je on proklamovao da se armija neće povući s pozicija komunizma, ali će poštovati volju većine na predstojećem partijskom kongresu.

Kraj Saveza komunista, Srpski slobodarski pokret, albanske demonstracije…

Sutradan, 20. januara počeo je trodnevni, XIV vanredni kongres Saveza komunista Jugoslavije u beogradskom Sava centru. Prvog dana kongresa slovenački delegati zahtjevali su da se odmah usvoji Deklaracija o podršci višepartijskom sistemu i slobodnim izborima, no većina delegata odbili su prijedlog, smatrajući da se najprije treba prodiskutovati o komitetu. Drugi dan kongresnog zasjedanja protekao je u znaku burne rasprave tokom koje su slovenački delegati zaprijetili napuštanjem kongresa ako budu preglasavani, odnosno ako kongres odbaci sve njihove liberalne prijedloge. Iza ponoći, 23. januara delegacija SK Slovenije napustila je kongres, da bi nekoliko sati kasnije isto učinila i delegacija SK Hrvatske čime je de facto označen kraj monolitnog Saveza komunista koji je vladao Jugoslavijom punih četrdeset i pet godina. U Batajnici, 23. januara održan je i osnivački kongres Srpskog slobodarskog pokreta, koji se danas smatra prvim takozvanim Otadžbinskim kongresom Srpske radikalne stranke.

Iste noći održano je manje okupljanje Albanaca u Prištini. Sutradan (24.01.) više od 40.000 albanskih studenata i radnika izašlo je na demonstracije tražeći ukidanje vanrednog stanja, prekid sudskog procesa Azemu Vlasiju te slobodne i demokratske izbore. Demonstracije su trajale do 2. februara.

PREOKRETOVA HRONOLOGIJA 1990., ILI KAKO SMO SE POČELI RASPADATI (III dio): Suverenost Slovenije, najava proglašenja SAO Krajine, proglašenje Kosova republikom, afera Fočatrans, kolaps zajedničkog tržišta

Prve noći demonstracija došlo je do oružanih sukoba sa žrtvama, naročito u Podujevu. 26. januara podigle su se barikade i demonstranti su otvorili vatru na miliciju u Peći i Titovoj Mitrovici. Istoga dana na Cetinju osnovan je Liberalni savez Crne Gore, na čijem čelu se našao Slavko Perović. Ova stranka zalagala se za nezavisnost Crne Gore u slučaju raspada Jugoslavije.

Iduće jutro (27.01.) Tanjug je izvijestio da ima četvoro poginulih u Orahovcu i jedno u Peći, dok se nasilje proširilo i na Suvu Reku i Gnjilane. Istoga dana 10.000 studenata Zagrebačkog sveučilišta demonstriralo je zbog inflacije i opadanje životnog standarda, o čemu je izvijestio New York Times sa lica mjesta. Četiri dana kasnije (31.01.) 15.000 studenata Beogradskog univerziteta okupilo se ispred Skupštine SFRJ pod parolama „Ne damo Kosovo!“, „Idemo na Kosovo!“ i „Hoćemo oružje!“, tražeći ostavke saveznih vlasti. U Titogradu je istog dana održan manji studentski protest pod istim parolama. Te večeri poginulo je još petoro Albanaca u Orahovcu, Podujevu i Lipljanu. Tokom vanredne sjednice održane tog posljednjeg dana mjeseca januara, savezno predsjedništvo naredilo je „specijalne mjere“, kako bi se okončalo nasilje na Kosovu.

Januarska inflacija u SFRJ bila je 41,5%, što je bio pad sa preko 2000% koliko je iznosila u decembru 1989. Prvog februara tenkovi JNA izašli su na ulice nekoliko kosovskih gradova u kojima je do tada poginulo 33 osobe.

Dva dana kasnije (03.02.) u Beogradu je osnovana Demokratska stranka s predsjednikom Dragoljubom Mićunovićem na čelu. Četvrtog februara održana je konferencija SK Slovenije na kojoj se ona zvanično odvojila od SKJ, preimenovala u Stranku socijaldemokratske obnove (ZKS-SDP) i istakla da se zalaže za konfederalizaciju zemlje. Istog dana povučeno je pedeset slovenačkih pripadnika Združenog odreda milicije saveznog SUP-a sa Kosova.

Nastaviće se.

Piše: Denis Švrakić za Preokret
Foto: Vikipedija