JASNA ŠAMIĆ ODGOVARA IVANU LOVRENOVIĆU: Zašto je samo Hrvatima zasmetalo PEN-ovo pismo protiv održavanja mise za Bleiburg?

Jasna Šamić (Sarajevo, 1949) je bosanskohercegovačka (eks-jugoslovenska) i francuska spisateljka, orijentalistkinja, prevoditeljica, književna kritičarka, istoričarka književnosti, dramaturginja, i autorka (režiserka) pozorišnih predstava i dokumentaraca. U sarajevskom Oslobođenju napisala je reagovanje na intervju sa Ivanom Lovrenovićem, koji je objavljen na portalu Deutsche Welle («Ivan Lovrenović, Bleiburg i anatema iz web-mahale», Deutsche Welle 2. VIII 2020.) Reagovanje prenosimo u cjelosti, uz redakcijsku opremu.

Pročitala sam intervju koji je s Ivanom Lovrenovićem objavio Dragoslav Dedović (Deutsche Welle, 2. VIII 2020.) a koji je prenesen na site autora s kojim je vođen razgovor, pod naslovom « Ivan Lovrenović, Bleiburg i anatema iz web-mahale» . Obaviještena sam da je isti tekst prenesen i u Oslobođenju, ali kako nisam u mogućnosti da taj list čitam svakodnevno, ne znam pod kojim naslovom je on tu objavljen.

Žrtva PEN-a i mahale?

Budući da sam jedna od onih koja se osvrnula na izlazak naših velikana iz PEN-a u vezi s misom posvećenom žrtvama Bleiburga, što je objavljeno ne tako davno i u Oslobođenju, osjećam potrebu da na ovaj intervju dodam nekoliko riječi, tačnije nekoliko pitanja koja se obavezno, najviše stranom čitaocu mogu javiti dok čita ovaj tekst.

Naravno da je prvo što pada u oči to da je intervju objavio Deutsche Welle, čime se želi podvući nekoliko stvari. Prvo da je veliki filozof i pisac ispao žrtva PEN-a, ali još veća «mahale», koja je svoje tekstove o izlasku tih autora iz PEN-a objavljivala u raznim medijima, gdje je prevladala ozloglašena web-mahala (nije slučajno riječ «mahala» našla ovdje svoje mjesto).

Objaviti razgovor s Lovrenovićem u nekom stranom mediju znači pokazati svim mahalušama, i muškim i ženskim, do koje mjere je naš autor ugrožen, i zamoliti svijet da mu pomogne. Da sazna naravno istinu o lažima i klevetama koje o njemu kolaju.

Urasli u milet-sistem

Dalje što pada u oči jeste opet riječ Sarajevo i sve izvedenice iz ove imenice. Teško je ne pomisliti da ovaj grad nije opsesija i istražitelja i optuženog. Možemo li slobodno nazvati ovu opsesiju odiozom provincije prema Sarajevu? Mislim da možemo. Ne pomažu ni njemački mediji u tome. Tako nešto ne čitamo čak ni između redova, nego otvoreno u uvodu Dragoslava Dedovića koji pojašnjava neupućenim čitaocima (moram citirati cijeli pasus/cijele pasuse da me ne otpuže da vadim nešto iz konteksta) : «Prošlo je već više od dva mjeseca otkako je grupa hrvatskih književnika napustila bosanskohercegovački P.E.N. Povod je bilo pismo na desetine članova te organizacije u kojem se oštro protive održavanju mise za blajburške žrtve. Intencija pisma ukazuje na prevlađujuću sarajevsku percepciju (podvukla J. Š.) po kojoj takve komemoracije imaju revizionističku tendenciju, te ne podsjećaju na nevine žrtve već rehabilituju ustaške zločince.»

Uz slobodu da odgovorim da takve komemoracije, da, imaju izvjesno revizionističku tendenciju, moramo se upitati zašto je ovdje istaknut pridjev «sarajevski», koji se ne javlja prvi put kod onih koji nisu rođeni Sarajlije? Ti ljudi, koji su se već odavno okomili na Sarajevo, žive u njemu mnogo duže nego «prave Sarajlije», ali se nikad nisu osjetili vezani za taj grad, naprotiv, odioza prema njemu više nije latentna i javlja se iz glasila u glasilo, iz teksta u tekst, iz intervjua u intervju… Šta znači uopšte danas «Sarajevo», i kako bi ta «percepcija» izgledala da nije «sarajevska». Da li je trebala biti svjetska? Ne, jer u cijelom tekstu se govori gotovo isključivo o tzv. bosanskim narodima i podjelama na toj razini, i pomirenjima među narodima.

Očito je da ni ti najveći intelektualci koji sebe smatraju velikim demokratama (jer su «objektivno» odavno pisali o svim zločinima i bili protiv svih njih) upravo ono što ponekad spočitavaju drugima : urasli u svoje narode, i ne znaju ni za jednu drugu demokratiju osim za pravo naroda, Millet sistem, proklamovan još davno u Osmanskom carstvu, koji je tad, uzgred budi rečeno, mnogo bolje funkcionisao nego danas.

Druga pejorativna riječ, odnosno sintagma koja se ovdje javlja jeste «filozofija čaršije» – koja je naravno opet samo pleonazam za «sarajevsku percepciju», kao i pleonazam za onu koja se javlja i u naslovu: mahala. Ovi termini opsjedaju autore koji se toliko trude da nam pokažu, – neki od njih već decenijama -, kako su oni «objektivni», lišeni svake mržnje, «široki», «open-minded», pravedni, naravno iznad jadne sarajevske čaršije i njenih, valjda , autentičnih stanovnika. Ne, to nije mržnja, nego prezir prema gradu od koga su dobili sve, gdje su žarili i palili decenijama, i nikad nisu osjetili da su njegovi građani, a nemalo njih je doslovce i protjerivalo Sarajlije iz grada.

Kako se zovu ti stanovnici Sarajeva koji ga ne podnose a koji u njemu vladaju decenijama i koji neće da budu Sarajlije? Koji su u svim žirijima za nagrade? Koji su u svim forumima, u svim redakcijama bili, ili su i sada, koji su siva eminencija, bez kojih se ne može objaviti nijedna knjiga niti dobiti i jedna nagrada, i onda kad nisu u žiriju? Koji međusobno dijele nagrade od Dejtonskog sporazuma do dana današnjeg?

Pisac, a ne historik

Lovrenović na početku razgovora o kome je riječ, objašnjava zašto je izašao iz PEN-a, ponavljajući isto što je napisao i u pismu ostavke: «…napisavši da sam skeptičan prema ideji da je historiju moguće razvrstati na bolju i goru stranu, a da piščeva zadaća nije „zastupanje“ neke od tih strana, nego napor da historiju pokušava razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine ». Šta zaključujemo: da je on pisac, a ne i historik.

Dalje, ako se donekle možemo složiti s njim kad kaže da je «skeptičan prema ideji da je historiju moguće razvrstati na bolju i goru stranu», odgovorimo mu da je svakako ideologije moguće svrstati, ne na bolju i lošiju, nego na dobru i lošu stranu, a kad se govorilo o misi za Bleiburg, tu je prvenstveno bilo riječi o ideologiji zbog koje su stradali mnogi ljudi na svijetu. I ona se nikad ne može porediti s komunizmom, ma kako i to bio totalitaran režim, iako to nije bila demokratija, premda metode koje je koristio nisu bile ni pravične ni demokratske.

Ona u ideji nije imala uništenje jednog ili više naroda, nije imala u osnovi krv kao što jeste nacizam i fašizam. Barem nije ona Titova. A nakon svega što se desilo nakon uspostavljanja «demokratije» u ovim divljim zemljama, čovjek se mora upitati je li za te narode bolje bilo da ih je i dalje držao neko pod kandžijom, kao Tito? Demokratija nije isto što i dobar dan, nije nešto što je u genima, s čime se rađa, nego nešto što se godinama uči. Dozvolite ovu banalnu opasku. Uskočiti u demokratiju iz ljutog bratstva i jedinstva amblema komunističkog totalitarizma, na čijem su čelu bili i Lovrenovići, naravno da nije bilo poželjno za polupismene stanovnike tih oblasti.

Dalje, moramo se ponovo upitati : tko je Lovrenovića spriječio kao pisca da piše slobodno, iz ugla pojedinca i da tako gleda na historiju? To sam pitala i u svom pismu, odgovoru na pismo velikana koji su izašli iz PEN-a? Nevjerovano obrazloženje za napuštanje te svjetske organizacije.
Dalje, u istom intervjuu, veliki hrvatski demokrata će nam reći:
«Porazno mi je ovo: činjenica, da su svih deset pisaca koji su se distancirali od P.E.N-a Hrvati, proizvela je etiketu nacionalizma automatizmom, poput Pavlovljevog refleksa. »

Moje pitanje glasi: Zašto su svi oni bili Hrvati? Drugim riječima, zašto je samo Hrvatima zasmetalo PEN-ovo pismo protiv održavanja mise za Bleiburg? Zašto su oni bili veće demokrate, uviđavniji prema žrtvama Bleiburga nego svi ostali članovi bosanskog PEN-a? Zašto određenim Hrvatima? Nisu nam objasnili ovdje ni Dedović ni Lovrenović.

Dalje veliki demokrata kaže: «Nitko nije ni pokušao da vidi kako stvar, zapravo, stoji dijametralno obrnuto: svaka od tih deset odluka donesena je individualno, bez koordinacije, sve su to pisci koje ne veže nikakva ni politička ni poetička bliskost, k tomu svi oni odavno javno i dosljedno očituju svoj kritički intelektualni i građanski odnos spram nacionalizma i klerikalizma.»

Nema jednoumlja, a pišu svi isto

Da, vrlo je moguće, i ja lično, pitajući se o njihovom napuštanju PEN-a, nisam posumnjala u ovo posljednje što je rečeno u odgovoru Ivana Lovrenovića. Ali ima jedna stvar koja svim strancima, kao što sam ja, i Sarajlijama, kako što sam također, (čiji su preci rođeni u mahalama tog grada, tim prekrasnim gradskim četvrtima) pada u oči: Kako to da su sva ta pisma koja najavljuju napuštanje PEN-a ista, kako to da oni govore kao jedan glas a nisu se konsultovali, kako to da su protiv jednoumlja (oni, koji su bili značajni čimbenici u komunizmu) a pišu svi isto?

Njihova pisma, kraća ili duža, doimaju se sva kao jedno jedino pismo, pisano jednom rukom? Kao da je u pitanju sekta? To je moje pitanje. Čak i pismo nepismenog Alena Kristića, bivšeg člana PEN-a, koje je poput nekih drugih, uputio svim članovima ove organizacije, isto je, mada i užasno komplikovano pisano i zato dosadno i nepismeno.

Da li nacije teku krvotokom, pa pismo ovog potonjeg , kao ni druga pisma velikih Hrvata, nisam razumjela suštinski ? Osim što sam dobro shvatila da svi misle isto?

Za one koji ne razumiju ironiju, moram i ja da se opravdam i kažem da ne vjerujem u genetsko shvaćanje historije, ali ne razumijem i dalje ni pisma koja su sva na isti kalup, onih koji su napustili PEN, a koji tvrde da su to svaki spontano na svoj način učinili individualno. Čudno, čudno i čudno! I opet moram ponoviti isto pitanje: Zašto je pismo PEN–a protiv održavanja mise za Bleiburg i njegove žrtve toliko dirnulo u srce neke pisce Hrvate iz Bosne? Budući da svi oni misle da nisu ni nacionalisti, niti fašisti (pišući tekst za Oslobođenje nisam ni ja mislila da je itko od njih fašista, ima u “našem” i “njihovom” jeziku mnogo lijepih riječi koje se mogu iskoristiti u ove svrhe)!

Treba li zaključiti da smo mi svi koji smo potpisali tekst PEN-a balije, komunjare, i antihrvati? Je li možda trebalo pisati Poslanicu, Traité, magistarski, Doctorat d’Etat na stotine strana, ili samo na pedesetak, ili barem na deset, potom “prozvati” to naučno-istraživačkim djelom kako bi, eto, i hrvatski pisci i demokrate bili zadovoljni sadržajem Pisma PEN-a u vezi s misom za Bleiburg?

Budući da je Dedović smatrao aktualnim ovaj događaj, i ja sam osjetila potrebu da se vratim na njega. Očito da je taj događaj i dalje aktualnost.

Intelektualno nepoštenje

Dalje, u razgovoru o kome je riječ, Ivan Lovrenović citira «jednu gorljivu rodoljupku i antifašistu» koja je te Hrvate nazvala Handkeom. Možda bi bilo zgodno da ju je imenovao. Inače i to bi spadalo u intelektualno nepoštenje koga možda ovi velikani nisu ni svjesni, pišući u stilu podrazumijevanja koji su obožavali komunisti, ostavljajući s jedne strane narodu da prepozna tko je glavni junak u sintagmi «ima pojava», a usput mu napomenuvši da junak ne vrijedi ni pišljiva boba da bi se njegovo ime pomenulo. Ok, ima pojava!

Evo šta dalje Dedović pita genija iz Sarajeva koji neće da bude Sarajlija:

U vašoj familiji ste od djetinjstva bili suočeni s blajburškim narativom. Međutim, Vi ste kao intelektualac kasnije zauzeli distancu prema oficijelnom državnom narativu Hrvatske jer ga je „nova, Tuđmanova Hrvatska dizajnirala kao tanko zašećerenu vodicu ustašonostalgizma, oduzevši tako ovomu simbolu i važnost i vjerodostojnost, profaniravši njegov tragizam“. Sudeći prema najnovijem sporu još uvijek se sve svodi na titoistički antifašizam – koji je u pobjedničkoj godini dijelom direktno odgovoran za stradanje mnogih nedužnih ljudi – i na ustašonostalgizam. Da li je uopšte moguća treća, diferenciranija pozicija?

Ćuj ba, sintagme: blajburški narativ!
Enohina i ovih : profaniravši njegov tragizam!
Nemoguće da Sarajlija i mahala tako ne uzvikne kad naleti na ove sintagme.

Umjesto da iskopiram ovdje odgovor Ivana Lovrenovića, reći ću kako stranac Sarajlija čita ovo pitanje i kako odgovara na njega: Izgleda da je gospodin Lovrenović nosio tu traumu cijeli život, i mada je učinio veliki napor da se oslobodi tog pritiska, nikad nije uspio da ga se istinski riješi, on traumu nosi i danas, i budući da izgleda izbliza zna kakva je bila ta tragedija, ona će iz njega progovoriti onog dana kada neki članovi PEN-a potpišu peticiju da su protiv održavanja mise za Bleiburg. S ovim bi se složio svaki i najmanji Freud.

Kompleks Blajburg

Da, gospodine Dedoviću, još uvijek se sve svodi na titoistički antifašizam, koji je u tom času bio neophodan, i jedini ispravan. I koji je i danas iz ovog ugla gledajući ispravniji nego sve vaše demokratske priče o narodima.

U vezi s mogućom katarzom «u slučaju kompleksa Blajburg» , dobili smo odgovor da bi ona bila moguća «kao stvar općega konsenzusa – u političkom diskursu, u sistemu obrazovanja, u medijskom prostoru, u jeziku Crkve” . Drugovi i drugarice, moja malenkost ovo ne može da do kraja razumije bez obzira na sve diplôme i pročitane knjige.

Ili treba samo shvatiti da treba tragediju Bleiburg da unesemo u udžbenike? Sva tri naroda? Ja sam na «neznalačkoj» Sorboni naučila da se istraživanje prošlosti bavi iz čiste znatiželje, u potrazi za istinom, koju hrabro treba govoriti bez obzira kojem toru, i štali pripadali. Pomirivši se jednom za svagda s njom, a ne poistovjećujući se s njom kao dio nekog stada, osjećajući se ugrožen zbog toga nakon bezbroj godina i decenija, kao da si sam učestvovao u tome i direktno još uključen u sva zbivanja koja su počinili zločinci, osjećajući se i danas kao jadna žrtva.

Srećom razumijem ovo što slijedi i što veli optuženi:
«Jer, kada se izgubi vrijednost pojedinačne ljudske osobe, onda su i zločinci i žrtve tek predmet političke trgovine.»
Iako iza ovoga slijede opet žalopojke o narodima.

Na doručku s Gliksmanom

Još niz pitanja se javlja čovjeku dok čita ovaj razgovor, kojim bi trebalo da se pokaže do koje mjere je veliki Lovrenović postao žrtva sarajevske čaršije, Sarajlija i mahale, da se s njega skine ljaga koji su latentni i otvoreni nacionalisti i balije iz PEN-a bacile na njega, ali ostaje ono što će do kraja bosti oči, od početka do kraja razgovora, a to jeste (opet!) Sarajevka čaršija, leit-motiv kojim su opsjednuti i ispitivač i ispitani, i profesor i đak. Kao i ono: „Sarajevska javnost inače je poslovično osjetljiva na nacionalizam i diskriminaciju manjina, ali nekako uvijek – kod drugih. … ”

Da bismo opet došli do istog leit-motiva: nacionalni kolektivi, i opet narodi i narodnosti, i opet jadni narodi i opet pitanje kako to s narodima uskladiti, i opet etničke grupe, i opet balans među narodima, i tek jedna stidljiva sintagma koja se prometnu tu: «ljudska prava».

Ovo što ću sada dodati nema direktne veze s ovim intervjuom, ali mi se usjeklo u sjećanje: godina je 1999. i konferencija u Berlinu o bombardiranju Beograda.

Sjedim ujutro za stolom na doručku s francuskim filozofom A. Glucksmannom. Nepristojno, bez pitanja može li sjesti s nama, sjeda za naš sto i prekida našu priču tadašnji izdavač koji je u literarnu orbitu ubacio razne hrvatske velikane. Ja ih predstavljam jedno drugome. André Glucksmann potom pita Popovića tko je najveći filozof na prostorima bivše Jugoslavije. A ovaj odgovara kao iz topa: Ivan Lovrenović.

Drugovi i drugarice, bila sam pristojna, pristojnija od Popovića i jedva sam se suzdržala da ne padnem pod sto od zaprepaštenja i užasa. Ivan Lovrenović nije samo najveći historik na našim prostorima, najugroženiji historik (koji ne zna ni jedan orijentalni jezik i ne može čitati stara važna dokumenta), najveći pisac, nego i najveći filozof na našim prostorima.
Jadna filozofija!

Izvor: Oslobođenje
Foto: Vikipedija

1 thought on “JASNA ŠAMIĆ ODGOVARA IVANU LOVRENOVIĆU: Zašto je samo Hrvatima zasmetalo PEN-ovo pismo protiv održavanja mise za Bleiburg?”

  1. Pingback: ELIS BEKTAŠ: Je li Trebinje srpski ili uopšte grad i druga pitanja za bilmeze -

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top