NIKOLA VUKOBRATOVIĆ: Hrvatski Srbi između hrvatskog čekića i srbijanskog nakovnja

Ovogodišnju „proslavu Oluje” u Hrvatskoj obilježili su neočekivano pomirljivi govori uz sudjelovanje predstavnika Srba. Da bi se to postiglo trebali su se slomiti brojni otpori i progutati još brojnije knedle, ali konačni rezultat vjerojatno neće za sve strane biti jednako pozitivan.

Statisti na traktorima

Iako je uzrokovala otkazivanje većine velikih skupova u regiji i svijetu, aktualna pandemija novog korona virusa ipak nas nije spasila od suprotstavljenih obilježavanja 25. godišnjice operacije Oluja i velikih tenzija koje neminovno idu uz njih. Planirana beogradska masovna komemoracija zamijenjena je neobičnim igrokazom u Sremskoj Rači, za koji su angažirani statisti da sjede na traktorima i izgledaju tužno.

Ovi neukusni prizori izazvali su puno ogorčenja među onima koji su izbjegličku kolonu u augustu 1995. doista preživjeli, a koji dobro pamte odluke srbijanskih vlasti poput „zatvaranja” Beograda za izbjeglice, slanja na Kosovo gdje su izbjegli Srbi trebali „podebljati” srpstvo na štetu Albanaca ili prisilne regrutacije izbjeglica u paravojno-kriminalne jedinice povezane s državnom bezbednošću, nakon što je već bilo očito da je rat de facto završio.

Njihova negodovanja ostala su, međutim, sasvim nevidljiva. Sav medijski prostor zauzela su, umjesto njih, negodovanja političara iz Srbije zbog odluke srpske zajednice u Hrvatskoj da njezin predstavnik, i ujedno aktualni potpredsjednik hrvatske vlade Boris Milošević, sudjeluje u obilježavanju Oluje u Kninu. I komemoracija u Rači i prozivke prema Miloševiću uključivale su isti set fraza za koje svi znaju da nisu baš sasvim točne ili u najboljem slučaju predstavljaju tek mali djelić istine, ali koje su svejedno postale common sense.

Tu spadaju tvrdnje o Oluji kao najvećem etničkom čišćenju u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, koje se izgovaraju u prisustvu ili iz usta funkcionera Republike Srpske i bivših funkcionera SRJ, aktivnih za vrijeme rata na Kosovu. Kao i tvrdnje o stogodišnjem planu Hrvata za genocid nad Srbima, kao da se ništa drugo na ovim prostorima osim NDH i 1995. nije dogodilo. Uključujući ne samo desetljeća bogatog zajedničkog života Hrvata i Srba, nego i četiri godine tokom kojih je iz prostora Krajine istjerano gotovo jednako Hrvata koliko i 1995. godine Srba.

Općenito, i ova je godina pokazala kako je u Srbiji znanje o prostorima koje je 1995. zahvatila Oluja otprilike jednako brizi za izbjeglice koji su svojevremeno bježali od te akcije. Dakle, ono je minimalno. Ispada da su Beogradu Srbi iz Hrvatske najkorisniji kao patnici, krvava košulja kojom se maše za vrijeme zapaljivih govora. Kako drugačije objasniti neprestano plakanje zbog smanjenja broja Srba u Hrvatskoj za gotovo pola miliona uz istodobno prozivanje preostalih 150 hiljada Srba u Hrvatskoj da nisu dovoljno dobri Srbi.

Slavljenje i žalovanje

Ovo drugo odnosi se, naravno, na prozivanja zbog odluke da Milošević sudjeluje obilježavanju Oluje u Kninu. Ta odluka predstavlja ozbiljan potres ne samo u Srbiji, nego i u Hrvatskoj, pa je treba staviti u kontekst. Naime, kninska proslava Oluje tradicionalno je šovinistički intonirana barem jednako koliko i komemoracija u Sremskoj Rači. Na primjer, 2016. se predstavnik branitelja (ratnih veterana) u govoru koji je bio dio službenog protokola ispričao Hrvatima „što posao nismo odradili do kraja”.

Bila je to jasna aluzija na preostalu srpsku zajednicu u Hrvatskoj u trenutku kada je kampanja protiv korištenja ćirilice bila na svom vrhuncu. Iako rjeđe toliko eksplicitno, barem u službenom protokolu, izjave kojima se o srpskom izbjeglištvu priča s velikom dozom trijumfalizma (obično uz spominjanje traktora) su uobičajena retorika. Ove su godine međutim uglavnom izostale. Dapače, umjesto njih, govornici poput generala Ante Gotovine, predsjednika Zorana Milanovića i osobito premijera Andreja Plenkovića, isticali su pomirenje i budućnost, jasno pokušavši dati do znanja da eksplicitnoj šovinističkoj retorici više nema mjesta.

Boris Milošević govore je odslušao, istodobno pokušavajući dati do znanja da on tamo ništa ne slavi, ali sudjeluje radi geste pomirenja. Njegova rezerva taman je dovoljna da mu u Srbiji nitko sudjelovanje na obilježavanju neće oprostiti, ali će mu to vječni hrvatski tražitelji dlake u jajetu (odnosno „četnika” među Srbima) svakako predbacivati. „Nagrada” bi mu trebala biti to što će drugi potpredsjednik vlade i vodeći HDZ-ovac s izrazito desnim pedigreom, Tomo Medved, odati počast ubijenim srpskim civilima u selu Grubori.

Odabir sela nije slučajan. Radi se o vrlo poznatom masakru koji je istaknutu ulogu imao na suđenju u Haagu i smatra se da su činjenice vrlo dobro utvrđene, iako nitko nije osuđen. Hrvatskim vlastima je zbog toga zločin u Gruborima lakše priznati i komemorirati. No postoji još jedan važan moment: taj zločin je počinjen 17 dana nakon službenog završetka vojne operacije i počinila ga je policija. Zato priznati pokolj ne znači i „okaljati” samo operaciju, što je važno kako se ne bi osporilo obilježavanje državnog praznika 5. augusta.

Na prvi pogled, za Srbe u Hrvatskoj Medved u Gruborima nije neki veliki uspjeh. Zločin je ionako neosporiv i nije nužno karakterističan na Oluju. Niti zapravo u potpunosti ilustrira karakter hrvatske politike prema srpskom stanovništvu, osim možda utoliko što je nekažnjen. Uostalom, komemoriranje tih žrtava ne bi trebala biti neka usluga Srbima, već dokaz da je Hrvatska „pravna država” koja garantira sigurnost cijelom stanovništvu, a ne država utemeljena na pravilima linč-gomile i kolektivne osvete nad cijelom etničkom zajednicom.

Historizacija tolerancije

No situacija je proteklih godina toliko sumorna da se i ova mala gesta čini kao veliki iskorak. Slično vrijedi i za Plenkovićev govor. On je uključivao pola rečenice kojom se „žali i za žrtve ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane”, iako u većini ostalih konstatacija ne odskače od standardne nacionalne mitologije. Osobito su se upadljivo provukle dvije „sitne neistine”. Prva je da je Hrvatska uložila velike napore da se izbjeglice vrate, iako je prvih godina zapravo ulagala ogromne napore u suprotnom smjeru.

Druga klimava konstatacija je da su „brojni hrvatski Srbi na slobodnim područjima diljem Hrvatske sve vrijeme rata dijelili sudbinu svojih hrvatskih sugrađana”. Točno je da je otprilike polovica Srba u Hrvatskoj sredinom 1991. ostala izvan Krajine. Mnogi od njih doista su živjeli kao ostali građani. No mnogi od njih su i ostali bez posla, stana i kuće, stotine i bez života, a neutvrđen broj je i prisilno „razmijenjen” i na druge načine istjeran u Srbiju ili treće zemlje. To su stvari s kojima se ni najpomirljiviji govor hrvatskog premijera očito ne može suočiti.

U tom kolebljivom smislu je zapravo tekla i višetjedna priprema za ovogodišnje obilježavanje Oluje. Mediji skloni Plenkoviću tjednima su se izmjenjivali u čestitanjima premijeru. Mnogi od njih su iz naftalina izvlačili vojne i političke veterane iz perioda Oluje da javnosti potvrde kako je takva pomirba sa Srbima zapravo bila originalna intencija Oluje i Franje Tuđmana. Iako su takva ušminkavanja prošlosti povremeno dobivala groteskne razmjere, zaključak je valjda bio da ne treba dopustiti historijskim činjenicama da pokvare dobre namjere i političku volju.

Plenkoviću ipak treba priznati kako je svoju liniju izgurao unatoč određenim otporima i rizicima. Razgranata ekstremna desnica, koja sada uključuje i nemali broj nekad istaknutih članova Plenkovićeve stranke, radi agresivnu kampanju protiv pomirljive politike. Paradoksalno, ekstremna je desnica godinama svoju „kritiku” srpskih političara u Hrvatskoj gradila na njihovom odnosu prema Oluji, odnosno činjenici da nisu sudjelovali na hrvatskoj proslavi, ali povremeno jesu na srpskoj komemoraciji.

Ta činjenica trebala je sugerirati upitnu predanost Srba u Hrvatskoj teritorijalnom integritetu zemlje. Sugestija je, dakako, lažna. Od sredine devdesetih ovdje nema srpske politike koja osporava AVNOJ-evske granice Hrvatske, ali ima one (i srpske i hrvatske) koja osporava dominantni hrvatski narativ o ratu 1990-ih. Kako bilo, Srbi u Hrvatskoj ove su godine u nekom latentnom konfliktu sa srbijanskom politikom, a zajedno s hrvatskim vlastima sudjeluju u kninskom obilježavanju.

Između hrvatskog čekića i srbijanskog nakovnja

Sve to prisililo je hrvatsku ekstremnu desnicu na salto mortale. Sada više nije problem to što Srbi ne dolaze u Knin, već je njihov dolazak zapravo prava uvreda. Jezgrovitim riječima jednog od lidera ekstremne desnice, Miroslava Škore: „nema razloga za nikakvo pomirenje”. Zaboravio je dodati „jer ako se ostvari, nema mjesta za moju politiku”. Slično se koprcanje ekstremne desnice odvijalo i u tjednima uoči obilježavanja, kada su zastupnica srpske zajednice u Hrvatskom saboru Anja Šimpraga i Boris Milošević prvi puta javnosti predstavili svoje priče.

Šimpraga je kao dijete bila u izbjegličkoj koloni, a Milošević na „drugoj strani”. Njegov je otac kao pripadnik Hrvatske vojske sudjelovao u Oluji, samo da bi mu majku ubio suborac zato što je Srpkinja. Svjedočanstva su bila potresna i doprla su do mnogih Hrvata koji slične priče ranije nisu čuli. To je izazvalo paniku na ekstremnoj desnici koja se upustila u očajničku kampanju difamacije koja je uključivala i širenje prozirno lažnih vijesti o četničkim simpatijama Šimprage.

Hoće li zbog svega toga ovogodišnje uspješno obilježavanje Oluje doprinijeti daljnjem slabljenju ekstremne desnice na račun Plenkovićeve umjerene politike? Lako moguće. Plenković je donekle riskirao daljim otvaranjem za napade s desna, ali vjerojatno ispravno procjenjujući da može više dobiti nego izgubiti. Dolazak Srba u Knin, kao uostalom i imenovanje predstavnika srpske zajednice za potpredsjednika vlade, zapravo je njegova inicijativa i nije prezao od suptilnih pritisaka na Srbe da ih na takve iskorake prinudi.

Koji je točno njegov motiv? U najciničnijoj varijanti, Plenković ovakvim iskoracima „pegla” svoj CV za važniju funkciju. Nije tajna da u dogledno vrijeme pretendira na poziciju predsjednika Evropske komisije ili Vijeća. To su pozicije koje su dostupne Istočnjacima s dovoljno kozmopolitiskim pedigreom. Pozitivni prikazi kninske manifestacije u vodećim svjetskim medijima sugeriraju da je napravio dobar korak.

Plenković uostalom, za razliku od mnogih drugih hrvatskih političara, dobro razumije da je odnos prema Srbima još uvijek lakmus test stranih diplomata za Hrvatsku i njezin napredak. U malo manje ciničnoj varijanti, Plenković uz sve ovo ima i iskrenu želju da normalizira stanje u zemlji, a time i produži svoju vlast.

U svakom slučaju, za Plenkovića ovaj manevar potencijalno donosi mnogo, a rizici su relativno mali. Za njegove partnere iz srpske zajednice situacija je suprotna. Od njih se tražilo i dobilo mnogo, a Plenković nema nikakve potrebe da ponudi više od ovog što je već dao, a što je za Srbe sigurno nedovoljno. Slabost pozicije srpske zajednice u Hrvatskoj ogleda se u tome što su sve opcije osim podrške Plenkoviću znatno lošije.

Zapravo je tragedija u tome da se ova mala zajednica našla u centru kontroverzi i postala prinudni arbitar između dvaju nacionalizama. Odnosno, našla se u središtu sukoba oko politike sjećanja na jednu od svojih najvećih trauma – Oluju. Srbi u Hrvatskoj sada imaju nezahvalni zadatak da se izbore s dvije državne politike sjećanja. Ona hrvatska nudi im mogućnost za normalniju budućnost, ali im oduzima dobar dio prava na historijsku istinu njihovog iskustva iz 1990-ih. Ona srbijanska nudi im pregršt plakanja nad vlastitom sudbinom i vječnu viktimizaciju uz negiranje tuđih žrtava, ali im svime time u osnovi oduzima pravo na budućnost.

Izvor: https://remarker.media
Foto i oprema teksta: Preokret

1 thought on “NIKOLA VUKOBRATOVIĆ: Hrvatski Srbi između hrvatskog čekića i srbijanskog nakovnja”

  1. Pingback: ELIS BEKTAŠ: Je li Trebinje srpski ili uopšte grad i druga pitanja za bilmeze -

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top