MUHAREM BAZDULJ ZA PREOKRET: Srebrenica, Oluja nestanka

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Uobičajeno je već anonimne komentare ispod tekstova, rasprave na društvenim mrežama i slične digitalne svađe nazivati septičkom jamom, kanalizacijom, modernom verzijom grafita iz javnih toaleta na autobuskim stanicama, ali čovjek koliko god bio sklon da izbjegava čitanje takvih stvari, nekad ipak od duga vremena, dosade i neke perverzne radoznalosti, popusti.

Internet ratovi

Ovog pandemijskog ljeta navršilo se dvadeset i pet godina od jedinog međunarodnopravno priznatog genocida na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, kao i događaja koji se uobičajeno naziva najvećim etničkim čišćenjem u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – mislim, naravno, na Srebrenicu i „Oluju“ – pa su strasti prirodno uzburkane, a manjak uobičajene ljetne zabave tjera izgleda ljude da se s naročitom strašću upuštaju u ove verbalne digitalne bitke kao da intenzitetom retorike žele sami sebe da ubijede da, što bi rekao Slobodan Milošević, ni one oružane nisu još uvijek isključene.

Kad je o Srebrenici riječ, „ratuju“ uglavnom Bošnjaci i Srbi, s tim što se nerijetko priključuju i Hrvati po pravilu na bošnjačkoj strani i s nekom kvazi apstraktnom pravdoljubivošću liju krokodilske suze, manje zbog sućuti s Bošnjacima, a više zbog satanizacije Srba.

Kad je o „Oluji“ riječ, „ratuju“ Hrvati i Srbi, a Bošnjaci se uključe ako se potencira sudbina Bihaća, obično odbacujući ideju da je Hrvatska vojska spriječila da Bihać postane „nova Srebrenica“ i potencirajući da je, naprotiv, Peti korpus Armije RBiH zapravo pomogao Hrvatskoj vojsci i „Oluju“ učinio mogućom.

Koliko vas/nas je ostalo…

Dosadne su i banalne te rasprave i čovjek ih čita gadljivo, ali i tu je moguće pronaći inspirativnu misao. Što bi Molijer nezaboravno rekao: „Je prends mon bien où je le trouve.”

Tako se i meni jedna replika anonimnog online hrvatskog nacionaliste ukazala kao summa ratnog raspada Jugoslavija. Usred te neke glupe rasprave čovjek je napisao ovako:

„Šta god se loše na dnevnom nivou dešavalo, jedne stvari treba uvijek biti svjestan: zapadno od Drine je prije trideset godina bilo dva miliona Muslimana i dva miliona Srba, sad je ostalo po milion i jednih i drugih, sa tendencijom daljeg opadanja.“

I kad se podvuče crta te hladno razmisli, to je zaista tako. Kad bi neko napisao varijaciju na onaj skorašnji popularni roman „Opet on“ Timura Vermesa u kojem Hitler u savremeno doba „ustaje iz groba“, samo da to je to umjesto Hitlera Pavelić, ovaj bi nesumnjivo bio zadovoljan demografskom strukturom stanovništva na teritoriji koja je pripadala takozvanoj NDH. Srbima je poslije 1945. trebalo pedesetak godina da se brojčano vrate na stanje iz 1941, a taman kad su se vratili ponovo su spušteni na „kvotu 1945“. Muslimani su za vrijeme socijalizma imali neviđenu demografsku ekspanziju, a čak ni činjenica da su u ratovima devedesetih bili najveće žrtve nije im drastično smanjila brojnost.

Socijalna nesigurnost, međutim, i siromaštvo koji prate poslijeratnih četvrt vijeka tranzicije, uz olakšavanje emigracije u zemlje EU, uticali su da se i njihov apsolutni broj počne ubrzano smanjivati. Imajući u vidu starosnu strukturu preostalog stanovništva, u budućnosti se može očekivati dalji pad. Ulazak Hrvatske u Evropsku uniju, doveo je i do povećanog odlaska Hrvata, ali po svoj prilici, kad bi neko uradio ozbiljnu demografsku analizu, jedina etnička grupa koja je na prostoru od Sutle do Drine vidno brojno prosperirala su Hrvati.

Ozbiljna podvala

Drugim riječima, nije bilo malo ustašonostalgičara koji su krajem osamdesetih i početkom devedesetih maštali o NDH 2.0, do Drine. Međutim, u toj „državi“ bi bilo oko 3.5 i po miliona Hrvata, a 4 miliona Srba i Muslimana, 350 hiljada Jugoslovena da i ne pominjemo. Trideset godina kasnije, ustaški nostalgičari mogu biti mnogo zadovoljniji.

Da neki globalni lom ponovo stvori uslove da „dva kamiona ustaša“ preuzmu vlast, imali bi manje posla nego prošli put.

U jednom intervjuu od prije desetak godina, a na pitanje o krivici za raspad Jugoslavije, Stanko Cerović je ovako odgovorio: „Raspad Jugoslavije su podržavale srpska, slovenačka i hrvatska elita. Na potuljen način je podržavala i muslimanska elita oko Alije Izetbegovića. Razlika je u tome što su srpska i naročito muslimanska elita to radile glupo i stihijski, bez jasne vizije šta hoće, šta je moguće, i skrivajući svoje planove od sopstvenih naroda, a slovenačka i hrvatska sa kakvom-takvom podrškom naroda i mogućnošću da dobiju male i stabilne države, sa podrškom Njemačke u okviru Evropske unije.

Srbi i Muslimani su shvatili da nemaju rezervne kuće tek kad im je ona u kojoj su živjeli bila u plamenu. I onda su svi počeli da peru krivicu sa sebe i da se pravdaju. Otuda veća griža kod Srba i Muslimana, jer im se s pravom čini da im je neko opasno podvalio. I jesu im drugi podvalili, ali su se i sami, drage volje i zahvalno, namjestili…“

I da, tačno je to, kad čovjek priča sa takozvanim običnim ljudima na potezu od Cazina do Smedereva, to je dobro opisano osnovno osjećanje, ljudima se čini da im je neko opasno podvalio.

Nije pogrešno tako se osjećati, ali bi valjalo i da se analizira kako su se ti ljudi, odnosno njihovi politički predstavnici „drage volje i zahvalno namjestili“ da im se uradi to što je urađeno.

Komplikovana je to priča i traži pomniju analizu, ali to nije razlog da se unaprijed odustane. Uz pomoć takve analize, lakše će se i podvući crta te se pametnije krenuti ka budućnosti. Nije dovoljno pamtiti da se iznova ne preživljava, uz pamćenje valja i razumjeti prošlost.

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret
Ilustracija: Preokret

Share.