VUK BAČANOVIĆ: Kako smo (p)ostali ustaše

Prošlo je četvrt vijeka od Oluje. U Kninu predstava koju je hrvatski establišment upriličio kako bi oplemenio i humanizovao proslavu državnog projekta etničog čišćenja i uništenja srpske zajednice. Predstava kojoj mnogi šećerli humanisti i licemjeri tepaju kao istorijskom koraku ka regionalnom pomirenju

Građanski rat u Jasenovcu

Prvo je hrvatska policija, nepravedno uklonila HOS-ovce i druge crnokošuljaše koji su samo došli da budu dosljedni riječima prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da je NDH bila legitimna težnja hrvatskog naroda. Međutim, kakve li nepravde. Umjesto da četvrt vijeka legitimnog etničkog čišćenja izvrše oni koji su ga na terenu u sprovodili – razne HOS-ovske bitange, koje su u borbu išle sa “Jasenovac i Gradiška stara”, lovorike su im preoteli izdanak JNA oficirske porodice, hrvatski premijer Andrej Plenković i ljevičar koji se povremeno gadi pozdrava “Za dom spremni”, a povremeno i hvali svojim ustaškim djedom, hrvatski predsjednik Zoran Milanović. Nije lijepo da evropska gospoda gleda postrojavanje kojekakvih bitangi ako ne nose frak. Baš zbog, za ovu specijalnu okolnost proslave četvrt vijeka etničkog čišćenja obezbjeđeno je i posebno sredstvo za čišćenje. 

Na centralni kninski trg Doktora Ante Starčevića, autora miroljubivih riječi o “Slavosrbima”, kao “skotu gnjusnijem od ikojega drugoga” doveden je nesretni potpredsjednik hrvatske vlade, Srbin Boris Milošević. Da bi predsjednik i premijer, uz, odavno izrečene, blazirane osude zločina, koje je formalno izricao i sam Tuđman, ponovo izrekli riječi o vizionarstvu i kolosalnosti prvog predsjednika.

Plenković je bio dosta umjereniji, vjerovatno i zbog toga, jer mu se, kako zli jezici kažu, smješi funkcija predsjednika Evropske komisije, dok je Milanović, držeći predavanje o hrvatsko-srpskim odnosima, manje-više nadomjestio sve ustaške revizioniste i HOS-ovske bitange zajedno, konstatujući da se između 1941-1945 nije dogodio genocid Tuđmanove legitimne NDH nad srpskim narodom, već samo “građanski rat” (između koga i zbog čega, nije precizirao).

U zamjenu za državni pijetet prema vlastitim pobijenim civilima (jer to se mora kupiti poniženjem), srpski predstavnici su morali klimnuti glavom na ovaj morbidni igrokaz, čime su priznali svoj krimen pred hrvatskom poviješću jer su bili žrtve genocida i etničkog čišćenja, to jest “rak koji je razarao hrvatsko nacionalno biće” (Tuđman), sa nadom da će ih ono konačno prihvatiti za, premda najužasnije ponižena, ali, eto, ipak, ljudska bića.  

Perverzija koju kao da je, u svijetu iz ogledala, u svim njenim segmentima, režirao učenik neopaganskog nacionalističkog filozofa Dragoša Kalajića, osuđeni kriminalac i vođa paravojnih formacija, Dragoslav Bokan. Iako Hrvatskoj Bokana očigledno nikada nije manjkalo, Bokan ovoga svijeta je svoju predstavu ipak režirao. Ne kao minorni asistent, kao u Hrvatskoj 1991., kada je njegov učitelj Kalajić sa drugim huškačkim intelektualcima dodatno uzbunjivao i strašio krajiške Srbe, partizanski narod, prestravljen Tuđmanovim okupljanjem ustaške emigracije, gurajući ih u projektovani rat u kojem su od samoga početka bili predodređeni na propast i “humano preseljenje”. Već je unajmljen od vlada Republike Srbije i Republike Srpske da u Sremskoj Rači rekreira ono u čemu su saučestvovali njegov, ali i Vučićev duhovni otac Vojislav Šešelj – izbjegličku kolonu.

Bokanov junak Tuđman

Ovaj put samo kao scenografiju. Jer kad Srbija već nije mogla da pomogne pravim hrvatskim Srbima, onda će Vučić, sada, pomoći imaginarnim. U samo za njega i Milorada Dodika kreiranom opskurnom rijalitiju. Koji dolazi iz glave čovjeka koji je instaliran u srpske državne medije da, umjesto Vučića, govori kako su njegovi junaci Radovan Karadžić i Ratko Mladić, dvojac koji kao da je u svome vođenju politike i rata slijedio uputstva iz Tuđmanovih Bespuća povijesne zbiljnosti, knjige koju je objavio 80-tih, a pripremao cijelu karijeru i famoznog poglavlja Svedobna sveudiljnost genocidne činidbe.

Koje ne samo da u tumačenju cjelokupnog istorijskog razvoja čovječanstva glavni fokus stavlja na etničko čišćenje i genocid, već ga jasno, uz sve neohrvatsko unakaženje jezika, proglašava osnovnim i vrlo poželjnim principom međuetničkih odnosa i garantom državne i međuetničke stabilnosti: “Promatrane s tog zreništa (gledišta op.a.) – a jedino se u njemu može naći objašnjenje neprestana opetovanja te povijesne pojave – ovakve nasilne pa i genocidne promjene, kakve su izvršene i po okončanju drugog svjetskog rata, donose uvijek dvostrane posljetke. S jedne strane, neizbježno produbljuju povijesne razdore, razjaruju međunacionalnu mržnju i potiču osvetničke porive, pa sa svime time pridonose održavanju međunarodne zategnutosti i izbijanju sve novih i novih sukoba. S druge strane, dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može imati pozitivne učinke na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe i međunarodne potrese.”

Pa to je… to neće…

Etnički očisti ili poubijati da bi se “smanjili razlozi za nova nasilja” i postigli “pozitivni učinci na kretanja u budućnosti”? Nema nikakve sumnje da je ovo bila Tuđmanova ideja vodilja kada je osnivao HDZ i 1990., ali i kao da ih je usvojio ili već sam slično primišljao i Bokanov idol Radovan Karadžić. Pogotovo u maju 1992., kada je Narodna skupština Republike Srpske u Banjaluci donijela odluku o “razdvajanju” od ostala dva naroda u Bosni i Hercegovini. I kada je školovani JNA oficir Ratko Mladić, kojeg će se, docnije, također ubijediti u surovu “ispravnost” tuđmanovsko-bokanovske frankovačke filozofije u Srba, zaprepašteno izrekao svoju istorijsku rečenicu:

“Prema tome mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je… to neće… Ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid! Mi moramo da pozovemo svakog čovjeka koji je čelom poljubio ove prostore i teritoriju države koju hoćemo da napravimo. I njima je mjesto sa nama i pored nas”.

Već zamišljam Vučićevog skarednog potrčka Bokana kako, čuvši ove riječi histerično pjeni na vlastitog idola okrivljujući kralja Aleksandra Karađorđevića da je “otac Jasenovca” jer je stvarao državnu jednakopravnih građana i u njoj izjednačio prava svih konfesija, zamislite i islama. Jer pluralizam i lijepa zemlja, sasvim nebitno kraljevina ili federalna republika sa desetinama etničkih grupa, koje žive jedne s drugima i po svojoj volji se združuju ili čuvaju svoje posebnosti je veliko zlo, a voditi se “sveudiljnošću genocidne činidbe” i kreiranja mračnjačkih provincijalnih homogenih kneževina je dobro.

U Bokanovoj intepretaciji, vjerovatno i hrišćanski. Doduše hrišćanstva koje kao da je učio od samoga Tuđmana, koji se u svojoj megalomanskoj kupusari od “povijesnih neozbiljnosti”, a zapravo zlosilja nad jezikom i čovječanstvom proglasio i teologom i ispravnim tumačem hrišćanstva: “To samo po sebi, jamačno, govori da zapravo nije bilo sukladnog rješenja proturječja između Kristova židovskog izvorišta i nauma njegova kršćanskog univerzalizma. Dva tisućljeća kasnije, njegova marksistička negacija, sa svojim socijalističkim svijetom, još će brže ovjeroviti da se i na suprotnoj, materijalističkoj duhovnoj potki, s idejom socijalističkog internacionalizma, još manje mogu premostiti, a kamoli izbrisati nacionalne posebnosti, kao nezamjenjive sastavnice same opstojnosti ovoga svijeta.”

Sasvim u skladu sa promišljanjem Bokanovog istinskog gurua, neopaganskog filozofa, učenika Juliusa Evole (uveliko uticao na misao Dimitrija Ljotića i Mustafe Busuladžića) i drugih italijanskih neopagansko-fašističkih filozofa, Dragoša Kalajića: “Reč desnica ja koristim u izvornom, dakle tradicionalnom i večnom, deontološkom i duhovnom smislu, a ne u modernom, politikantskom. Da bismo se bar približno obavestili o izvornom značenju desnice, dovoljno je da konsultujemo rečnike simbola. Desna strana je uvek – u svim tradicijama – simbol istine, naprednosti, zdravlja, svetlosti, snage, lepote, dobrote. A leva – simbol laži, nazadovanja, bolesti, mraka, slabosti, nakaznosti i zla.”, ili, jezikom Odvjetnika iz svoje Srpske dece carstva:

“Masonerija je Srbima, u tom ratu, obećala ujedinjenje svih srpskih zemalja nakon pobede, a onda im je uvalila Jugoslaviju, draškajući taštinu svog sifilističnog poslušnika, kralja Aleksandra. Potom ga je bezobzirno ubila, samo zato što se drznuo da počne misliti svojom glavom. Konačno, po nalogu Londona, ovdašnje sluge masonerije gurnule su srpski narod i u pogubni rat protiv sila Osovine. Isti ti izrodi su tokom rata, opet po nalogu iz Londona, čuvali Broza kako bi mu potom predali vlast.” 

Tuđmanizam kralja Artura Karadžića

Kada se sve do kraja ogoli, ostaje samo tuđmanovsko-kalajićevsko-bokanovska zamjena teza prema kojem za zlo etničkog čišćenja i genocida nije kriv onaj ko ga zagovara, već onaj koji ga želi spriječiti, samim time što ga želi spriječiti dovodeći u pitanje navodne iskonske čovjekove porive da slijedi ono što su mu, u ime ko zna kakve filozofije istorije i paganskog misticizma, propisali žreci mržnje, patnje i razdora.

Koliko će kalajićevsko pagansko mračnjaštvo 1992. imati uticaja na ratno vodstvo Republike Srpske ne svjedoči samo prisno prijateljstvo Sonje Karadžić sa tadašnjim vođom krvoločne paravojske Belih Orlova, Bokanom (koje je, ako je vjerovati zajedničkim naknadnim “sjećanjima” Karadžićeve kćerke i njenog druga kumovalo i iznalaženjem samog imena Republike Srpske), već i prijetet koji je i sam prvi predsjednik Srpske, Radovan Karadžić, osjećao prema Kalajiću, napisavši mu 2012 nekrolog pun toplih riječi:

“Imao sam sreću da s njim često razgovaram kad god bi dolazio na Pale ili drugdje, na naše skupove. Prvo što me začudilo i oduševilo bile su sinteze, bilo istorijske, političke ili umjetničke, i te njegove sinteze su u najvišem stepenu izdržale sud i dobile potvrdu onog sudije koji ne griješi, potvrdu vremena.” 

Valjda je to zahvalnost za urnebesno-morbidno spominjanje u tobožnjem romanu, a zapravo još jednoj Kalajićevoj pohvali neopaganizmu i rasizmu “Posljednji Evropljani”, a u kojoj izvjesni francuski oficir pripovjeda o izvjesnom Volkovu koji je u ratu odlazio na Pale:

“Poslednji put kad smo se čuli, rekao mi je da je u Republici Srpskoj sreo kralja Artura i njegove vitezove. Rekao mi je da se kralj Artur sada zove Radovan Karadžić. Volkov kaže, i ja mu verujem, da se Karadžić i njegovi vitezovi bore za one vrednosti koje su Evropljane, kroz istoriju, učinile velikim, da se bore kako bi Evropa ponovo postala kontinent uzvišenosti i lepote.

No pređimo na poentu. Tuđman i tuđmanizam i razmišljanje o prednosti etničkog čišćenja, pa i etničog čišćenja Srba su, po Karadžiću, dobili potvrdu vremena? Drugačije, sljedstveno Bokanovim idolima, a očigledno i njegovih naručioca, ne možemo zaključiti. I baš je takav čovjek izabran da režira Komemoraciju povodom 25 godina Oluje?

Zašto onda ta čast nije mogla npr. pripasti omiljenom Tuđmanom režiseru Antunu Vrdoljaku, s obzirom da sa Bokanom i njegovim ideološkim sudruzima gaji isto gađenje prema bilo kakvoj Jugoslaviji. Ne treba posebno objašnjavati koliko su hvatski Srbi ovime, opet i opet, drugi put poniženi. Prvo od ustašofilske države, a onda od vlastitih nacionalnih dušebrižnika.

Jadno je ono na šta su pristali povodom 25 godina Oluje, jadna je, preužasna i ponižavajuća pozicija u koju su dovedeni. Ali pored onoga što im nude vlastodršci i ideolozi Srbije i Republike Srpske, može ih se samo razumjeti jer im je dosta njihovog jada. Samo im još fali da im se još jednom na kosti naklate oni koji su odlučili (p)ostati ustaše.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Foto: Youtube

6 thoughts on “VUK BAČANOVIĆ: Kako smo (p)ostali ustaše”

  1. Pingback: VOJISLAV DURMANOVIĆ ZA PREOKRET: Zapis o potporučniku Almiru Smajiću -

  2. Pingback: KATARINA PEOVIĆ: Milanović poziva na nek pomirenje ali kao i za Tuđman – to pomirenje znači opravdavanje zločina -

  3. Poput “građanskog rata” između 1941-1945., u kome se, po Milanoviću, nije dogodio genocid nad srpskim narodom, ni u ratu 1991-1995 u Hrvatskoj nije izvršen genocid nad Srbima, ali je ovog puta konačno uspio.

  4. Pingback: SLOMLJENA GLAVA MILANA VUJIĆA: Vučićeva politika rađa brutalno nasilje -

  5. Pingback: SREBRENICA: Spomenik mira koji niko neće -

  6. Pingback: INTERVJU PREOKRETA, ELIEZER PAPO: Otpao je smokvin list koji je prikrivao da je EU zapravo Četvrti Rajh -

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top