Subotnje osmoaugustovsko mirno jutro u gotovo opustjelom Mostaru, kojeg nažalost, usljed globalne epidemije koronavirusa više ne krase višejezična simfonija, raznoliki temperamenti i kulture stotina hiljada gostiju sa Istoka i Zapada, narušeno je bestijalnim, organiziranim napadima skupine od pedesetak mladih ljudi na imovinu i zatečene građane u objektima uslužnih djelatnosti u čuvenoj mostarskoj Braće Fejića ulici.
Napad na imovinu građana Mostara
Nadzorne kamere u Priječkoj čaršiji zabilježile su prolazak tih vinovnika napada na građane Mostara i njihovu imovinu, a na kojima se može vidjeti njihov zastrašujući pohod, s kapuljačama na glavama, u istočni dio Grada.
Veliku gorčinu u duši osjećamo zbog, po ko zna koji puta, organiziranog teroriziranja građana Mostara, zapakovanog u navijačku odijelo i boju, jer ovdje nije riječ ni o kakvim navijačima i podršci klubu za koji se navija i koji se bodri.
Ovdje je riječ o teroru, zastrašivanju, unošenju nemira, podgrijavanju međunacionalnih tenzija i najgrubljem remećenju javnog reda i mira.
Ono što posebno brine je mlaka ili nikakva reakcija službenih organa koji su zaduženi da brinu o javnom redu i miru, da se čak u policijskom biltenu MUP-a Kantona, koji tretira sigurnost za protekla 24 sata, a dostavlja se javnosti na uvid, ovaj događaj uopće posebno ne tretira, već je u zbiru najobičnijih narušavanja javnog reda i mira.
Službeni policijski organi i ovoga puta prelaze preko ovoga zlodjela kao preko najobičnijeg incidenta. Građani su uskraćeni za bilo kakvu informaciju o tome šta je učinjeno po pitanju utvrđivanja identiteta vinovnika napada i njihovog eventualnog privođenja.
Verbalno i fizičko nasilje
Nema u javnosti informacija da je neko s nivoa struktura gradskih vlasti uputio ikakvo saosjećanje, a kamoli obišao radnice u trgovačkim radnjama koje su verbalno i fizički maltretirane, vidno potresene, prestravljene i u velikom šoku zbog onoga što im se desilo u par minuta izljeva bijesa, brutalnosti i nasilja.
Niko i ne pominje da je neko s tog nivoa obišao vlasnike napadnutih trgovačkih radnji i ugostiteljskih objekata, interesirajući se kako im se može pomoći u saniranju štete. S obzirom da se akteri u našem političkom životu vole kititi perjem da slijede evropske tekovine i standarde u upravljanju javnim poslovima, onda bi bilo logično da odgovorna vlast izađe u javnost i kaže nešto građanima koji je plaćaju i kojima je odgovorna.
Ne bismo se ovim pitanjem u ovome tekstu uopće bavili da ono ne generira mnogo dublje probleme koji se prešućuju i ne sagledavaju, već se ostavljaju kao “prtljag” i krupno breme u nasljeđe novim generacijama Mostara.
Nas u prvom planu brinu te nove generacije Mostara koje jesu njegova budućnost, koje rat i ratne strahote nisu ni upamtile, a koje se kroz “navijačke grupe” napajaju nacionalizmom, mržnjom, netrpeljivošću i bahatošću prema drugim nacijama, religijama i svjetonazorima.
U jednoj takvoj klimi sport u cjelini, a fudbal posebno, postaje jedno nezdravo polje isticanja najprimitivnijih oblika ponašanja koji generiraju sukobe i podjele.
Trebalo bi biti suprotno, da sport bude taj integrativni faktor spajanja i povezivanja. No ovdje, očito je, fudbalu, stadionima i navijačima namijenjena je jedna negativistička uloga regrutacije mladih ljudi za mržnju, sukobe i podjele.
Porodica, škola, vjerska zajednica
Ko su mladi ljudi koji su rušili u subotu sve pred sobom, zaslijepljeni mržnjom i podjelama?
To su nečija djeca. Vjerovatno djeca roditelja koji znaju šta znači katastrofa zvana rat i šta je ona ostavila za sobom u gradu Mostaru. Za očekivati je da svoju djecu odgajaju da budu vjerni svome nacionalnom, vjerskom i kulturnom identitetu, ali isto tako bilo bi logično da ih odgajaju u dobrom duhu poštovanja drugih i miroljubivoj koegzistenciji s drugima.
Nameću se sasvim opravdana pitanja kome su prepustili svoju djecu i ko njima upravlja? Da li je škola još uvijek i odgojna ustanova koja se brine i promiče moralne vrijednosti unutar svoga nastavnog plana i programa, ili se ograničava samo na puko servisiranje na planu pružanja znanja, informacija i činjenica?
Neizostavno je svakako i pitanje konfesionalnog i školskog vjeronauka; šta su subotnji vinovnici kroz njega naučili, ponijeli i primjenili u životu.
Za sigurniju i prospertetniju budućnost novih naraštaja u našem Gradu taj trokut; porodica, škola i vjerska zajednica zasigurno ima ključnu ulogu, samo je pitanje hoće li zajedno raditi, graditi povjerenje, biti posvećeni misiji da im djeca odrastaju u boljem i sretnijem Mostaru, a što znači odlučno se uhvatiti u koštac s izazovom da svoju djecu ne prepuštaju da budu pogonsko gorivo i oruđe u tuđim rukama.
Izvor: Oslobođenje
Foto: Preokret
Pingback: REISUL-ULEMA HUSEIN KAVAZOVIĆ O SRPSKO-HRVATSKOM POMIRENJU: Bilo koji pokušaj mirenja na račun Bosne i Hercegovine, vodi u nove probleme -