Prije nekoliko dana na web-stranici magazina Stav osvanuo je tekst Fikreta Muslimovića pod znakovito i akademski pretencioznim naslovom Prema knjizi “Moj bijeg u slobodu”: Duhovnost i umjetnost u mišljenju Alije Izetbegovića, baš kao da je riječ o Muslimovićevom seminarskom radu na nekom od instant-fakulteta, na kojima zaslužni stranački kadrovi preko noći i na volšeban način dolaze do diplome.
Komandant svih filozofa
Mora se priznati da nije baš čest slučaj naići na umovanje bivšeg visokopozicioniranog kadra vojne bezbjednosti u najmanje dvije vojske i njegov iskorak u sferu filozofije i kritike, a pogotovo nije čest slučaj da prvi bezbjednjak piše o svom vrhovnom komandantu kao o filozofu. Ljudi takvog profila obično se i nakon deaktiviranja nastave baviti sebi bliskim profesionalnim temama ili jednostavno – zašute.
Naravno, ne postoji nikakva prepreka za ovakav Muslimovićev misaoni i publicistički egzibicionizam, izuzev možda one koju je samome sebi trebao postaviti i koju bi zasigurno i postavio, kada bi razumijevao značenje pojmova intelektualne odgovornosti i digniteta i kada bi bio u stanju shvatiti koliko je sramno za čovjeka u odmakloj životnoj dobi da piše udvoričke panegirike kakvih bi se zastidio i nadobudni i ambiciozni brucoš koji proračunato gradi svoju buduću karijeru precizno upućenim pohvalama i laskanjima.
Kraće rečeno, nije problem to što Muslimović pokušava da filozofira o tuđim, jednako neuspješnim pokušajima da se uđe u filozofiju. Problem je što on to ne umije i što taj posao obavlja nakaradno, pri tom ne primjećujući kakvu štetu čini ne samo svom formalnom ugledu i mitu ispletenom oko njegovog vrhovnog komandanta, već i čitavom društvu koje je dovoljno kontaminirano besmislicama da mu ne trebaju nove, još gušće i još teže.
Ipak, nije to poltronstvo ono što najviše doprimosi malignosti Muslimovićevog teksta, već ga takvim prevashodno čini razmetljiva glupost kojom je nabijen, te prezir prema logici i mišljenju kakav svaki pragmatični primitivac gaji, vjerujući da je njegova sumanuta avantura sa ispraznim i besmislenim frazama dovoljna zamjena za prezreno mišljenje i njegovu saputnicu logiku. Muslimović je oblikovan u jednom zamračenom svijetu, za čije se postojanje znalo, ali sve ostalo bilo je misterija za široku javnost.
Imaginarni monstrum natrpirodne snage
Tajne službe svugdje na svijetu uživaju zaštitu od izlaganja nedobronamjerim pogledima, ali u jednopartijskim državama one postaju monstrum za kog se vjeruje da posjeduje natprirodnu snagu i od kog se očekuje da porazi svakog neprijatelja i svaku prijetnju, no umjesto toga taj je monstrum, barem u Jugoslaviji, dao kapitalni doprinos otpočinjanju krvavih orgija.
Muslimović je, dakle, suviše dugo oblikovan i suviše duboko obilježen tim opskurnim svijetom tajnih službi, da bi mogao gajiti odanost prema bilo čemu drugom i da bi mogao drugačije djelovati. U režimskim tajnim službama manipulacija je način egzistencije, a istina je ono što drugovi proglase istinom i ništa drugo. Kada jednom usvojite takva pravila igre, za vas teško da može biti povratka u svijet smrtnika, već ćete živjeti svoju odanost tajnoj službi čak i nakon što ona prestane postojati.
Fikret Muslimović i danas radi ono što je čitav život radio – manipuliše, spletkari, izaziva sumnju odnosno kreira situaciju u kojoj će sumnja ljudi jednih u druge sama procvjetati, govori jezikom šifri i zagonetki te se nikada ne može pouzdano znati šta je tačno rekao i zašto je to rekao.
Kraće rečeno, možda on zaista hvali umnost Alije Izetbegovića, a možda radi nešto posve suprotno, do savršenstva uvježbanom metodom, ali mi u ovom času nikako ne možemo znati šta je od to dvoje tačno. Možemo samo nagađati i izvoditi posredne zaključke. Srećom, opskurni svijet Fikreta Muslimovića ipak više nije vitalan kao nekad, pa nagađati možemo bez bojazni da će nam taj posao postati i optužnica i presuda.
Medvjeđa usluga Aliji
Odgovor na pitanje zašto ovaj Muslimovićev tekst i zašto baš sada nije nimalo jednostavan, kao što bi se nekom brzopletom moglo učiniti. Istini za volju, Alija Izetbegović se kontinuirano i domaćoj i svjetskoj javnosti predstavlja kao duhovnjak i mislilac koji je iz razloga povijesne nužde i protivno vlastitoj volji sjeo za kormilo narodnog i državnog čamca da ga provede kroz virove i brzace povijesti i dovede ga do široke rijeke slobode, pa se i ova stavlijska naklapanja mogu posmatrati kao dio tog perfidnog napora.
Takvoj percepciji Izetbegovića seniora pomogle su i brojne nagrade i počasne titule koje su mu dodjeljivane, uglavnom širom islamskog svijeta, ali i po zapadu. Nejasno je, međutim, zašto učvršćivanju statusa Alije Izetbegovića kao filozofa i duhovnjaka pribjegava jedan kontraobavještajni profesionalac, umjesto da taj posao povjeri nekom ko je po vokaciji vičniji takvim temama.
Ostaje da se vidi da li je tu riječ o potezu načinjenom iz očaja i panike, jer Izetbegovićevim političkim i ideološkim nasljednicima nije ostalo više ništa osim beskonačnog prežvakavanja par opštih mjesta – filozof Alija, svi genocidi nad Bošnjacima, cjelovita i suverena BiH… pa takvim šarenim lažama nastoje prikriti činjenicu da je upravo kormilarenje Alije Izetbegovića i njegovih nasljednika čamac odvelo u malarični i ustajali rukavac iz kojeg se nikakav izlaz ne nazire, pa se putnici, osuđeni na tavorenje u toj memli, međusobno tješe i hrabre bajkovitim predanjima.
Dok čekamo odgovor na to pitanje, pozabavimo se sa nekoliko paradigmatičnih momenata iz Muslimovićevog umovanja o Izetbegovićevoj filozofiji, jer se iz sraza te nakaradnosti sa tom konfekcijskom duhovnošću može sagledati priroda ideološkog okvira koji počiva na prevari i na manipulaciji. Prije svega, sam Muslimović nije dorastao temi koje se dohvatio, uprkos njenoj plitkosti – Izetbegovićeve mudrolije nisu drugo do li naklapanja jednog ambicioznog sveznalice, koji nema hrabrosti da u mišljenju pobjegne od autoriteta, već se zadovoljava sofizmima, aforizmima i mislima koje su tu da priskrbe divljenje mediokriteta, te posluže kao zgodni citati, uprkos njihovoj ispraznosti. No onima koji instaliraju Mustafu Busuladžića kao raskošnog intelektualca, takva koeljanska plitkost Izetbegovićevog filozofiranja zasigurno neće biti prepreka da i njega proglase genijalnim adeptom.
Muslimović nas tako obavještava da je Izetbegović „smatrao da sloboda umjetnosti, ako postoji, nije ničim ograničena.“ Ovo je samo jedan u nizu primjera glupavih i mediokritetskih Izetbegovićevih pokušaja da mudruje – takvim iskazom ništa se ne iskazuje, ili barem ništa tačno. Naime, svaki pojam, svaki fenomen i svako biće nužno moraju biti nečim ograničeni, jer ono što nije ničim ograničeno postaje apsolut i nadrasta ne samo definiciju, nego i poimanje. To što Izetbegović nema volje niti znanja da pokuša dokučiti čime je to ograničena sloboda umjetnosti i što se zadovoljava ispisivanjem aforizma za oduševljavanje šiparica, sasvim dovoljno govori o ozbiljnosti njegovog koketiranja sa filozofskim mišljenjem.
Umovanja iz tinejdžerskog dnevnika
Dalje nas Muslimović obavještava kako je Izetbegović “komparirao neprolaznost jedne puste stijene i prolaznost ruže koja u svom mirisnom životu brzo ostaje bez svojih latica, a zatim upitao šta je bolje od toga dvoga. Mnogi bi odgovorili da je za ljudska osjetila i dušu, bar za trenutak, bolji pogled i miris ruže, jer se taj izvorno ljudski osjećaj ne može postići vječnim gledanjem u pustu stijenu.” Ovakvo umovanje može naći svoje mjesto u tinejdžerskom dnevniku, ali to ga ne čini filozofiranjem, jer filozofiranje mora počivati na preciznom mišljenju. Izetbegovićeva dvojba jednaka je dvojbi da li je bolji fudbaler ili ronilac, pri čemu ostaje nejasno da li ih poredimo u tjeranju lopte ili u ronjenju.
Skoro svaka Izetbegovićeva misao koju Muslimović navodi u svom tekstu nalik je ovim koje smo naveli – zgodna je za citiranje, ali i lišena svake vrijednosti, jer nijedna od tih misli ne može izdržati ni najblažu provjeru pitanjima. Naravno, neću ovdje suditi Izetbegoviću što nije vičan filozofskom mišljenju, ali hoću sa prijekorom uprijeti prst na one koji ga pokušavaju proizvesti u značajnog filozofa i postaviti im pitanje s kojim ciljem to čine.
Ima u Muslimovićevoj ponjavi i opasnih i zloćudnih mjesta, poput misli da „kad čovjek tuguje, nije u riziku da u moralnom smislu griješi.“ Premda će ovakav aforizam biti sa radošću dočekan među mediokritetskim korisnicima društvenih mreža, on jednostavno nije tačan i čitaoca navodi na veoma pogrešnu misao da tuga garantuje dobrotu.
Takva sklonost ka vulgarnom pojednostavljivanju i uspostavljanju konačnih, jednom zauvijek datih relacija, osvjetljava Izetbegovića ne kao filozofa već kao ambicioznog, no i dalje plitkog populistu i demagoga.
Suspektno je i Muslimovićevo naglašavanje činjenice da se u zatvoru Izetbegović više radovao “lijepom pismu nego paketu sa hranom”. Dovoljno je obići domaće zatvore i sprovesti anketu među osuđenicima, pa se uvjeriti da najveći broj zatvorenika prednost daje pismu nad paketom hrane. Isticati Izetbegovića kao naročito tankoćutnog i produhovljenog zbog toga što više voli pismo nego paket, nije samo nepravedno prema ostalim zatvorenicima, već je i dokaz manipulativnog postupka kojim ideologija konstruiše mnijenje.
Sve u svemu, budućnost će pokazati koliko će ovo cijeđenje suhe drenovine produžiti život Izetbegovićevom političkom legatu i koliko će ovakvi nemušti propagandni pokušaji prikriti činjenicu da se upravo zahvaljujući politici koju je instalirao i Alija Izetbegović ovo društvo pretvorilo u carstvo korupcije i nestručnosti i da sa zebnjom gleda u svoju budućnost, u kojoj ga na bilbordima čekaju spomenarske doskočice Izetbegovića seniora, proročanstva njegovog sina i apeli njegove snahe.
Piše: Elis Bektaš za Preokret
Foto: YouTube
Pingback: ELIS BEKTAŠ: Ekspert Aljoša -