Letim relativno često na relaciji Beograd – Banja Luka, odnosno Banja Luka – Beograd, ali nikad prije, kao neki dan, nisam praktično čitav let proveo gledajući kroz prozor. Iz nekog razloga mi je bilo zanimljivo da s visine od pet hiljada metara, u vedro kasno poslijepodne, prepoznajem gradove, gradiće, sela, planine i rijeke. Znam dobro taj potez od Ribnjaka kod Prnjavora do Kozluka uz Drinu pa zapravo i nije teško razaznavati šta je šta.
Bosna očiju tužnih
Tih tridesetak minuta pravog leta, jer je relacija toliko kratka da čim se uđe u zračni prostor Srbije zapravo počinje prizemljavanje, preturao sam po glavi stihove pjesme „Odgovor zemljaku“ koju je 1945. godine napisao Branko Ćopić. Evo kako ide pjesma:
I drug mi priđe, odavna znan, mio
I prijekor-pelin kao kamen pao:
– „Eh ti nas bogme već zaboravio
I ti – iz Bosne pobjegao!“O, moj Šefkete, dobričino stara,
kada ti tako, šta će drugi reći?
Pa zar i tebe srce – oko vara?
I zar se može od tuge pobjeći?Otišao sam, već godine ima,
poslednji pogled s avionskog krila:
ostade Bosna, sa očima tužnim,
a za spomen mi – ranu ostavila.Od tada eto, čim dojedri veče
i za sto sjednem, misao zaluta,
kad spomen-rana ko suza zapeče,
a Bosna sjedne meni preko puta.San odleprša, nema više mira,
i uho čuje bez trepeta zvuka,
Bosna u pero stane da diktira,
omađijana pokrene se ruka.Šapuće Bosna: putuju brigade,
i u koloni smiju se dječaci,
a smrt-vučica za njima se krade
i preko noći – izrastu junaci.I grob za grobom osipa se redom,
ide kolona, niska prorijeđena,
prati je Bosna majčinim pogledom
i kremen-vatra trepti u dnu zjena…Iz noći u noć tako, moj Šefkete,
Ona mi dođe poput čelik-bajke,
obiđe Bosna udaljeno dijete,
sa mirnom tugom zabrinute majke.Ti je sad gledaš novu, nasmijanu,
vrije i bruji kao jutra južna,
dok ja još uvijek nosim staru ranu,
i noći brojim uz dva oka tužna.Zaboravio, kad god dignem glavu,
a Ona sjedi ukraj stola moga,
Kosovka prava, krv joj na rukavu,
a ja sam imo brata rođenoga.Bosna i danas vodi moju ruku,
a to o bjekstvu – nemoj više reći,
i kad se ode stare rane vuku,
a zar se može od tuge pobjeći.
(1945.)
Ljepota književnosti i poezije je, između ostalog, i u tome što te neka pjesma nađe i pogodi taman kad treba. Morao sam ovu pjesmu vjerovatno pročitati prije otprilike dvadeset i pet godina, jer kod kuće otkad pamtim postoje Ćopićeva sabrana djela u onoj lijepoj crvenkastoj opremi, ali bilo je kod Ćopića toliko toga što me začaralo da mi je ova pjesma nekoć prošla ispod radara, da ostanem kod vazduhoplovne terminologije.
Zemlja iz koje se odlazi…
Onda sam krajem januara ove godine, kad još nismo slutili u šta će se ova godina pretvoriti, imao književno veče na Zlatiboru, pa sam u lokalnoj biblioteci, dok smo poslije promocije pijuckali vino, vadio poneku knjigu poezije sa police, da pročitam pokoju pjesmu nasumice, pa mi se Ćopićeva stihozbirka otvori baš na ovoj pjesmi, koja udara kao malj.
Pedesetak godina nakon što je Ćopić napisao „Odgovor zemljaku“, Dževad Karahasan je u romanu „Šahrijarov prsten“ napisao rečenicu: „Bosna je zemlja iz koje se odlazi“. Ćopić je to znao, ali je znao i da će se uvijek naći neko ko će naći za shodno i da ti to zamjeri i da u tvoju odluku učita i projektuje neke vlastite, iz malog prsta isisane, motive.
Pjesma zvuči strašno autentnično i bar se meni kao čitaocu čini, da je onu rečenicu, citiranu u prvoj strofi, Ćopiću zaista uputio neki Šefket. Imajući u vidu godinu i činjenicu da o Šefketu govori kao o starom i dragom drugu, ja sam za sebe stvorio teoriju da se radi o Šefketu Maglajliću.
Ne znam je li to moguće pouzdano provjeriti, odnosno potvrditi ili demantovati, ali ja, eto, vjerujem je to bio baš on. Ne bi Ćopić ovakvu pjesmu napisao da mu je zamjerio neko do koga mu nije bilo stalo. (A možda i sam sebi stvaram neki čudni nastavak pjesme u kontekstu sudbine samog Šefketa Maglajlića, koji je dvadesetak godina kasnije biran najprije u Ustavni sud SFRJ, pa u Savet Federacije, da bi u junu 1983, jedva devet mjeseci prije Ćopića, umro u Beogradu.)
Izbacivanje nepoćudnih strofa…
Mnogo je toga u pjesmu stalo, ima tu materijala za dugačak esej, a ovdje sam htio sam da nanižem nekoliko prvih i polaznih impresija. Htio sam zapravo da sačuvam pjesmu u bespućima interneta, kad nemam uza se Ćopićevu knjigu da uvijek mogu da je nađem. Jer onomad, u januaru i februaru, kad sam najintenzivnije o njoj razmišljao, guglao sam fraze i ključne riječi i nigdje je, u cijelom beskraju interneta, nije bilo. Nema šta se u posljednjih petnaest-dvadeset godina ne citira i ne šeruje, a, eto, ove pjesme nigdje nije bilo.
I zapravo kad sam već sjeo da pišem ovaj tekst, krenem opet da provjerim, da izguglam neki stih, neku frazu koja postoji samo u ovoj pjesmi i nigdje drugdje, pa uzmem prvi stih i – iznenadim se. Dobijem rezultat – jedan, ali vrijedan. Pjesmu je, nema tome ni dva mjeseca, na svom Fejsbuk profilu citirao poznati bošnjački pisac.
Bude mi milo, a onda mi nešto čudno – prekratko mi djeluje pjesma, ne samo jer u toj verziji nema razmaka među strofama. I onda shvatim, ovaj čovjek je pjesmu skratio tj. izostavio je tri posljednje strofe, a da nigdje nema indikacije da pjesma nije cijela. Nema, recimo, ovakvog znaka: „(…)“, nema ničega, čitalac koji tu naiđe na pjesmu biće uvjeren da ona završava sa stihom o mirnoj tuzi zabrinute majke (što neodoljivo podsjeća na praktično instuticionalno prešućivanje drugog dijela pjesma Skendera Kulenovića „Na pravi sam ti put, majko, izišo“ u bošnjačkoj udžbeničkoj literaturi u posljednjih četvrt vijeka).
Naravno, cijeli internet, a naročito društvene mreže, prepune su netačnih citata i sličnih manjih ili većih falsifikata, ali mi je u ovom bilo nečeg toliko indikativnog da mi se zapravo učinilo da ta parafraza na neki način poslije sedamdeset i pet godina zaokružuje poruke pjesme.
Šta je prešućeno? Ideja da 1945. Bosna postaje „nova i nasmijana“, odnosno da je Bosna „Kosovka prava“. Postoji taj paradoks na kome pada svako navodno bosnoljublje SDA-ovske paradigme, koje navodno u zvijezde uzdiže ZAVNOBiH, a odriče se onih koji su taj ZAVNOBiH činili, koji su na njegovim zasjedanjima učestvovali i glasali. U tom smislu, njih vrijeđa „nova i nasmijana“ Bosna iz 1945, pošto se oni ufaju u tobožnji hiljadugodišnji kontinuitet „od Kulina bana“.
Drugi je problem upravo to što i taj kontinuitet, čak i ako bismo se, uslovno rečeno, usuglasili, da makar u određenom simboličkom smislu, postoji, predstavlja kontinuitet prožimanja sa istorijom, prvenstveno, Srbije, ali i Hrvatske te Crne Gore.
U tom smislu, tim istim ljudima smeta Ćopićeva slika Bosne kao „Kosovke prave“, pošto ne poznaju ni vlastitu istoriju, čak i ako bismo je sveli isključivo na njenu bošnjačku komponentu. Uostalom, niko drugi nego Safvet-beg Bašagić je pobjedu vojske Husein-bega Gradašćevića nad otomanskom vojskom na Kosovu 1831. godine kontekstualizovao kao osvetu Turcima za poraz koji su oni nekoliko vijekova ranije nanijeli njihovoj srpskoj braći.
Srpsko odricanje zavičajnosti
O tome je lijepo pisao Ivo Žanić. Uostalom, oni koji se smatraju nasljednicima bosanske srednjovjekovne države morali da znaju i za ulogu Vlatka Vukovića u Kosovskom boju 1389. (Da i ne pominjem beskrajan bol koja izbija iz stiha „a ja sam imo brata rođenoga“, jednako, čini se 1945. i 1995.)
Druga strana istog novčića je glupavo odricanje od svega s pridjevom „bosanski“ koje srpske političke elite u Banjoj Luci i (Istočnom) Sarajevu sprovode u kontinuitetu u posljednjih trideset godina nesvjesni valjda da podsjećaju na onog poslovičnog hodžu koji se naljutio na selo pa uradio šta je uradio. Isti oni koji se s nekim pretjeranim patosom sjećaju nekadašnjih dubrovačkih i tršćanskih Srba, u gradovima u kojima ih danas skoro da i nema, koji rutinski govore o mačvanskim ili šumadijskim Srbima, alergični su na pridjev koji geografski određuje zavičajnost Srba prisutnih u toj zemlji stotinama godina.
Ali dosta politike, vratimo se poeziji i onom razornom posljednjem distihu. Stare rane vuku, a od tuge nema bijega. Znao je to Ćopić i 1945. i u ono zlosrećno rano proljeće 1984. kad je posljednji put kročio na most koji se, eto, zove Brankov.
Piše: Muharem Bazdulj za Preokret
Foto: YouTube
”Odvojili smo se od Srbije jednom za uvijek.” A. I.. Nikada vise sa vama genocidnim ni u kakvu drzavnu zajednicu. Crkni maloumnice u genocidnoj prekodrinskoj ili genocidnoj ovoj, nasoj. A ne bi bilo zgodno kada bi se poistovjetio vise sa likom i djelom B. Copica i krenuo njegovim stopama sve Brankovog mosta i sve do kraja.