Intervju koji je patrijarh srpski Irinej nedavno dao beogradskoj Politici izazvao je veliko interesovanje širom regiona. Najviše pažnje posvećeno je njegovoj izjavi ili apelu „hrvatskom državnom i crkvenom vođstvu, kao i političkim i duhovnim vođama našeg naroda, da čine sve što mogu da se iskoreni mržnja i zavlada mir između dva naroda“ (srpskog i hrvatskog, prim. aut).
Normalizovati nenormalno ili nenormalizovati normalno
U nastavku patrijarh, pozivajući se na Justina Popovića, iznosi kratko razmatranje na temu besmisla rata, „euforije opijenosti zlom“, te potrebe da se pre svega normalizuju životni uslovi pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
Da je danas, recimo, 1996. ili, daleko bilo, neka od ratnih godina, ovaj apel ili izjava patrijarha Irineja bi se možda i mogla uzeti kao nekakav iskorak. No, to nije slučaj, a kašnjenjeod četvrt veka nije jedini razlog zbog kojeg ovaj pomiriteljski diskurs koji dolazi od aktuelnog vrha Srpske pravoslavne crkve treba uzeti sa rezervom.
Na prvom mestu, čudno je to što patrijarh apeluje samome sebi. Jer upravo je on valjda vrhovni duhovni vođa našeg naroda. Ili makar pretenduje da to bude. Stoga bi bilo mnogo efektnije da je patrijarh, umesto apela, ponudio primer ili, još bolje, primere za to kako je on lično, kao duhovni vođa našega naroda, doprineo ostvarenju plemenitog cilja koji je proklamovao. Ukoliko takvi primeri postoje, razume se. A ne postoje, nažalost.
Koliko je strašan taj vakuum u pogledu konkretnih dela na putu pomirenja pokazuje ostatak patrijarhovog intervjua, kako s obzirom na ono što sadrži tako i s obzirom na ono što ne sadrži. Naime, u tom intervjuu ima svega osim mira i pomirenja.
Šiptari
Tako, govoreći o situaciji u Crnoj Gori, patrijarh povlači analogiju između aktuelnih crnogorskih vlasti i „šiptarskih“ terorista, da bi potom još rekao i to kako on „odlično poznaje i poštuje kosovsko-metohijske Šiptare“.
Pretpostavljam da je patrijarhova zamisao bila da se ovim izrazima poštovanja učini gest pomirenja i prema Šiptarima. Verovatno jedino gore od uvrede je očekivanje da se uvreda prihvati kao kompliment.
Jer da patrijarh poznaje, a pogotovo da poštuje „kosovsko-metohijske Šiptare“, on bi znao kako ne treba tako da ih zove, te da tom pogrdnom terminu nema mesta ukoliko želimo da nas ti „koje poznajemo i poštujemo“ kao takve i prihvate. Glupi „etimološki argumenti“ ovde ne igraju nikakvu ulogu.
Značenje reči dominantno je određeno ne samo etimologijom, već i emotivnim i političkim kontekstom. A taj je kontekst takav da je već gotovo pola veka naziv Šiptar uvreda za kosovske Albance.
Uostalom, sa etimološke tačke gledišta, odrednica Vlah ne sadrži ništa sporno. Upravo suprotno, ona bi se mogla uzeti i kao kompliment, jer se njome ukazuje na staro i autohtono stanovništvo (što direktno izobličava glupost onih koji je koriste pogrdno). Ipak, nijednom pravoslavnom Srbinu, pa tako verovatno ni patrijarhu Irineju, ne bi bilo prijatno da ga neki Hrvat ili Bošnjak nazovu Vlahom ili Vlašinom; svakome bi bilo jasno da je u pitanju teška uvreda jer je naziv Vlah, s obzirom na kontekst, obremenjen prezrivim i bezmalo rasističkim značenjem. Baš kao i naziv Šiptar u savremenom srpskom diskursu.
Zato patrijarhova izjava o tome da on „poznaje i poštuje Šiptare“ kipti ironijom i arogancijom koje su, blago rečeno, nedostojne uzvišenog trona duhovnog vođe našeg naroda na kojem on sedi. A podsetimo se, taj tron bi, makar jednim svojim delom, trebalo da je u Peći…
… i šiptarske analogije
No, ova šiptarska analogija nije, nažalost, jedini problem u vezi sa načinom na koji patrijarh vidi spor u Crnoj Gori. Dobri poznavaoci situacije unutar struktura SPC već dugo upozoravaju na to kako u crkvenom vrhu deluju moćni pojedinci koji žele da zloupotrebe situaciju u Crnoj Gori. Njihov cilj je da se iz igre izbace upravo oni koji nose čitav teret borbe na svojim plećima, episkopi i vođstvo eparhija SPC u Crnoj Gori, te da se i u crkvi ostvari destruktivna centralizacija moći poput one koju aktuelni beogradski režim nastoji da sprovede nad političkim životom Srba u regionu uopšte.
Stoga pominjanje Đukanovićevog „dovođenja“ u Patrijaršiju 1998. (a zapravo je u pitanju dolazak uoči predsedničkih izbora 1997) predstavlja packu mitropolitu Amfilohiju koji je bio inicijator ovog susreta i koji je Đukanovića podržao u vreme tada aktuelnog sukoba sa Momirom Bulatovićem.
Sa druge strane, oštro upozorenje, gotovo pretnja, onima „koji bi pomislili da i za milimetar popuste pritiscima Markovića, Đukanovića i njima sličnim“, te patetična nacionalistička retorika kojom obiluje patrijarhov diskurs o Crnoj Gori, jasan su znak da zvanični crkveni Beograd ne želi da vidi kako je jedino suštinsko i jedino moguće rešenje aktuelne krize u tome da se prihvati realnost crnogorske državnosti i da se prevaziđe suludi spor između onih koji se izjašnjavaju kao Srbi i onih koji se izjašnjavaju kao Crnogorci.
Jer upravo na širenju panike zbog tobožnjeg ugrožavanja crnogorske nezavisnosti i suvereniteta i na suludom nacionalnom sporu tamošnji korumpirani režim parazitira već decenijama. A upravo se u crkvi, na temelju snažnih i svetosavskih tradicija Mitropolije crnogorsko-primorske, ovaj spor najlakše da prevazići, što je pokazalo ovogodišnje iskustvo sa molitvenim protestima.
Lov na vještice
Patrijarh pomiritelj se dalje obraća „buntovnicima“ u sopstvenim redovima, pojedinim profesorima Bogoslovskog fakulteta u Beogradu. Ne po prvi put, bez ikakvih argumenata, oni su optuženi da se rugaju Crkvi, da sarađuju sa „anticrkvenim“ grupama, da imaju komplekse, da im je tesno u sopstvenoj koži. A sve to zbog toga što se nekolicina usudila da kritikuje skandalozne i protivzakonite poteze Sinoda u odnosu na Fakultet na kojem rade, prikrivanje teških afera, kao i to što su pojedini neodgovorni vladike iskoristili aktuelnu pandemiju za promociju sujeverja i gušenje slobode mišljenja. Sasvim u duhu mira, patrijarh završava inkvizitorskom pretnjom kako će se problem onih „kojima je tesno u sopstvenoj koži“ rešiti na način koji je „suštinski i na njihovo lično dobro“.
Kada je reč o onome što patrijarhov intervju ne sadrži, stvari stoje veoma jednostavno.
Da se izrazim u religijskim kategorijama, pružanje ruke pomirenja podrazumeva pokajanje. A pokajanje je zapravo sposobnost da se čovek vidi onakvim kakav jeste, pojedinac ili grupa ljudi, što je moguće samo ukoliko pokuša da sagleda sebe očima drugog čoveka, da sasluša drugog čoveka. Da se vidi onakvim kakav jeste kako bi mogao da se promeni na bolje, to je ukratko filozofija pokajanja.
Bez takvog pokajanja nema nikakvog pomirenja ne samo sa drugim čovekom, nego ni sa Bogom, tako nas valjda uči ne samo hrišćanstvo nego i druge knjige.
I upravo je to i takvo pokajanje ono što od patrijarha Irineja ni sada, ali ni nikada ranije nismo čuli. Jer nikada patrijarh Irinej nije progovorio o potrebi da sagledamo sopstvene zločine i promašaje, da zatražimo oproštaj od onih kojima smo kao narod (ma šta to značilo i moglo da znači) učinili zlo. Daleko od načelne priče o tome kako smo svi grešni, ovde postoje konkretni grobovi i konkretni zločini, i to mnogo njih, a na poziciju žrtve niko nema monopol.
Postoje li za patrijarha islamske svetinje?
Štaviše, monopolisanje položaja žrtve uvek za cilj ima da se relativizuju sopstveni zločini. To je ona dobro poznata priča o tome kako je Jasenovac bio samo pristojan radni logor u kome niko nije stradao i kako je na Blajburgu ubijeno 600000 nevinih žrtava.
Ako ovakve autoviktimološke perverzije bole svakog Srbina, ako znamo iznutra kako je to kada nam bukvalno gaze po žrtvama, kako to da naš patrijarh može da poziva na mir, da u kontekstu poslednjeg rata (ili ratova) pomene genocid i s pravom tvrdi „kako se ne može rat dobiti proterivanjem i uništavanjem sopstvenog naroda“, a da ni ne pomene ono što se u periodu 1992-1995. dogodilo u Foči, Zvorniku, Višegradu, Prijedoru, Sarajevu i Srebrenici, da ne pomene hiljade nevinih žrtava i stotine razorenih islamskih svetinja?
Jer, svako će se složiti, nema mira bez pravde, a pravda je moguća samo ako važi za sve i svakoga.
Otuda je, bez obzira na sve njene dnevno-političke konotacije i činjenicu da i sam ima kojekavog putera na glavi po ovim pitanjima, reakcija reisa Kavazovića na patrijarhov intervju umesna. Treba se nadati da neće ostati bez odgovora i da će patrijarh svoje pozive na pomirenje makar pokušati da potkrepi konkretnim potezima.
U suprotnom bi zli jezici mogli da se sete patrijarhove izjave od pre deset godina, pa da kažu kako Vlasi „kada su u manjem broju umeju da se ponašaju i da budu korektni. Kada postanu ravni po broju, onda oni već dižu glavu, a kada postanu nadmoćni i superiorni čine pritisak ili da se isele ili da se priđe njima“.
Piše: Ljubomir Popović za Preokret
Foto: YouTube
Pingback: PAUL MASON: Vreme za novi univerzalni dohodak? -
Pingback: INTERVJU PREOKRETA, ELIEZER PAPO: Otpao je smokvin list koji je prikrivao da je EU zapravo Četvrti Rajh -