VUK BAČANOVIĆ: Reis i Hrvati

Reisu-l-ulema Islamske zajednice BiH, Husein Kavazović, uputio je početkom prošle sedmice javno pismo ispunjeno zebnjom i zabrinutošću, a povodom navodnog srpsko-hrvatskog pomirenja koje se začelo na 25-godišnjici proslave akcije Oluja, a na kojem je prisustvovao i potpredsjednik hrvatske vlade iz Samostalne srpske demokratske stranke, Boris Milošević.

Patrijarhove kockice

Iako se ovo “pomirenje”, a zapravo ultimativno istorijsko poniženje Srba iz Hrvatske odnosi samo na promil onih koji su se odavno pomirili sa tuđmanističkim konceptom društva i svojim manjinskim mjestom u njemu, efendija Kavazović je našao za shodno napomenuti da “Bilo koji pokušaj dogovora bez Bosne i Hercegovine ili bilo koji pokušaj mirenja na račun Bosne i Hercegovine, vodi u nove probleme To nikad do sada nije prošlo drugačije, a uvjeren sam da neće proći ni u budućnosti. Smatram da bi u ove procese obavezno trebali biti uključeni predstavnici Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.” Doduše, Kavazovićevu dodatnu zabrinutost je mogla izazvati poruka patrijarha srpskog Irineja Gavrilovića „hrvatskom državnom i crkvenom vođstvu, kao i političkim i duhovnim vođama našeg naroda, da čine sve što mogu da se iskoreni mržnja i zavlada mir između dva naroda.“

I Kavazović je zaista u pravu. Bilo kakva mirenja na račun BiH vode u probleme. Sa naglaskom na bilo kakva. Jer je “bilo kakvih” bilo više. I nisu uvijek bila plod hrvatsko-srpskog dogovora. Dakle, ne samo Sporazum Cvetković-Maček, odnosno srpsko-hrvatski dogovor podjele zona uticaja u Kraljevini Jugoslavij, koji je postao, doslovno, simbol za svaku naznaku teritorijalne podjele BiH. Posebno u retorici bliskoj sarajevskim krugovima koji pretenduju na neki oblik političkog promišljanja, a koje im nikada nije previše išlo od ruke. Ili su jednostavno odlučili da im ne ide.

Tako će i protivprirodna koalicija Dodik-Čović, u sarajevskim interpretacijama, postati novi sporazum “Cvetković-Maček” i ocjenjivati se kao pogrešno vezivanje srpske politike za hrvatske interese u pogledu BiH (o čemu se svakako može i mora diskutovati), ali će zaboraviti sporazume koji nisu Cvetković-Maček ili čak dogovor Karadžić-Boban o zamjeni Doline Neretve za Posavinu.

Redovno će biti zaboravljani muslimansko, odnosno bošnjačko-hrvatski dogovori iz 1991. i 1994. i 1995. i koji su čak doveli do odlikovanja Alije Izetbegovića “veleredom kraljice Jelene” u Zagrebu, rukom Franje Tuđmana i to samo godinu dana nakon što su HVO i regularna Hrvatska vojska Mostar sravnile sa zemljom. Dogovori koji nisu doveli do jedinstva BiH, nego naprotiv, do njenog daljnjeg raščlanjivanja po etničkim šavovima.

Žrtve žrtava Blajburga

A u ime pristajanja na takvo raščlanjivanje (kao, uostalom i raščlanjivanje Jugoslavije), 1995. su organizovane i dopuštane višednevne manifestacije posvećene “žrtvama Blajburga” u glavnom gradu BiH, koja je čak uključivala i bacanje ruža za HOS NDH u rijeku Miljacku i to sa Mosta Drvenije, tik do aškenaske sinagoge.

U ime istog sporazuma i tobožnje integracije, a zapravo potvrde Herceg-Bosne i njene ustaške ideologije, u Mis Irbinoj ulici u centru Sarajeva biva otvoren Hrvatski kulturni centar na kojem je bila jasno istaknuta, a kasnije uklonjena, spomen ploča posvećena “žrtvama Blajburga”.

Neznano da li zbog tog ili nekog drugog razloga, SDA-ovski mediji i dalje znaju objaviti toplu ljudsku priču o generalu Blažu Kraljeviću koji se zalagao za Hrvatsku do Drine, istrjebljenje Srba i svoje naredbe i proglase potpisivao sa: “Za dom spremni!” Ili je možda upravo radi toga došlo do odioznosti dijela sarajevske javnosti masovnim protestima zbog Mise za Blajburg koju je organizovao Hrvatski sabor u izvođenju kardinala Vinka Puljića.

Upravo onog dijela javnosti naklonjenog tradicionalnim vrijednostima i Islamskoj zajednici, a koji je, putem režimskog tjednika Stav, još odavno prije kardinala započeo sa romantizacijom blajburškog “križnog puta”, 13 SS Handžar divizije i demonizacijom NOB-a.

Neopisiv plač smo čitali na stranicama tog tjednika, jer je, eto, hrvatski predsjednik zaboravio šta je sve Alija Izetbegović učinio za nezavisnost Hrvatske, te umjesto vječne zahvalnosti odlikovao oficire HVO-a odgovorne za hercegbosanske konc logore i jer je promilu preostalih Srba priznao da ih se uz malo mašte hrvatskog čovjeka može smatrati ljudskim bićima. Što je i prirodno, jer bilo kojeg hrvatskog predsjednika i hrvatsku politiku boli đon za Bosnu i Bošnjake, ukoliko u određenom trenutku ne (po)služe hrvatskim interesima.

I što je, otprilike i suština demonske računice Tvrtka Milovića, to jest njegovih zagrebačkih nalogodavaca da je “prema posljednjim procjenama Bošnjaka muslimana u BiH jedva 1,5 milijuna. I nalaze se okruženi Srbima i Hrvatima!” Na što se, opet, savršeno nastavlja Željko Ivanković, kada u svojim tekstovima neprestano citira izvjesnog autošovinistu, svoju bošnjačku dvorsku ludu, “Midu”, koji ne samo da benevolentno opisuje učešće muslimana u ustašama, nego i proglašava sveopštu bošnjačku nesposobnost za samostalan opstanak: “Vidio sam sve te naše sile. Sam sam bio u jednoj od tih sila. Ne možeš pedalj pomjeriti naprijed za četiri godine. Bilo bi njima kao i u Srebrenici da nije bilo Hrvatske… Hrvatske i vojske i logistike.”

Srbin i Bošnjak u očima “hrvatskog čovjeka”

Ova rečenica savršeno ilustruje šta su Bošnjaci u predodžbi prosječnog hrvatskog rasiste, a što je savršeno pretočeno u hrvatski politički mejnstrim oličen u predsjedniku Zoranu Milanoviću, jednom od boraca za Tuđmanovo naslijeđe. Dok je Srbin donekle ljudsko biće, ukoliko pristane na slavlje vlastitog etničkog čišćenja i interpretaciju istorije prema kojoj političko hrvatstvo vječni ugrozbenik, a ne primarni ideološki razarač Jugoslavije, Bošnjak je prihvatljiv jedino kao kompletna žrtva i idiot, laprdavi muslimanski klovn, koji zahvalno i pokorno čeka na pomoć onoga što se u pojmovniku hrvatskog rasizma naziva hrvatski čovjek.

Stoga jako začuđuje da je upravo zabrinuti reis Kavazović razvodnjavao i relativizovao odgovornost kardinala Vinka Puljića za sarajevsku rehabilitaciju NDH kao njegovu “obavezu prema vjernicima”. I zbog čega mu je savršeno svejedno, štoviše prirodno, da sarajevske ulice nose imena po ulemi i intelektualcima kompromitovanima učestvovanjem u režimu NDH. Te bi odgovore vjernicima zajednice kojoj je na čelu, ali i ostatku zainteresiranih građana morao ponuditi sam zabrinuti reis.

Stoga se, umjesto tog odgovora, kojeg zacijelo nećemo dobiti, osvrnimo na jedan zanimljiv detalj o susretu sa Franjom Tuđmanom iz predratno-ratnog dnevnika Nikole Koljevića:

“Tuđmanovi argumenti prilikom našeg susreta sa Hrvatima bili su gvozdeno radikalni, ali i potpuno iskren izraz njegovih ubeđenja. Tuđman je tvrdio (baš kao i Stepinac op.a.) da Hrvati i Srbi pripadaju različitim civilizacijama, pre svega različitim religijama i često se meni obraćao kao čoveku koji bi, valjda kao intelektualac, kako je on razumeo intelektualce, morao imati razumevanja za te argumente. Čak je govorio da su ljudi iz kulture, i među Hrvatima i među Srbima, istorijski dužni da to objasne drugima. “Istorijski”, govorio je Tuđman, ‘ti narodi su bili udaljeni’. Jedan je bio ‘okrenut’ ka Evropi – Hrvati, dok su drugi, Srbi, bili “okrenuti” na Istok i ‘nasilna simbioza’ Hrvata i Srba je, po Tuđmanovom ubeđenju i u slučaju prve i u slučaju druge Jugoslavije, bila ‘fatalna’.”

 Izgubljeni u tuđoj percepciji

Iako nema nikakve sumnje da je fatalno sljepačka, razbojnička i istorijskog trenutka nedostojna srpska politika, zapravo, u svakom smislu, prihvatila ove Tuđmanove rasističke postulate (što u svojim dnevnicima, ali i drugim radovima potvrđuje i Koljević, hvaleći Kisindžera i operativnost CIA-e), valjalo bi se zapitati šta Tuđmanovi politički nasljednici, ukoliko su im ovo stavovi o Srbima, tek misle o Bošnjacima.

To jest, ako im je već pravoslavlje “drugi svijet”, šta za njih tek predstavlja islam? Teško da i srpski i bošnjački intelektualci spetljani u tuđmanističke evropsko-rasističke koncepcije koje su počeli primjenjivati kako na sebe, tako i na druge, imaju pravi odgovor na ovo pitanje.

Umjesto toga oni troše silnu energiju da, tuđmanovski rečeno, objasne jedni drugima zašto po svaku cijenu moraju biti neprijatelji, iako poslije svih uništenja i etničkih čišćenja i dalje, kao i proteklih 500 godina žive jedni s drugima i jedni pored drugih i jedni su drugima najbliži.

Umjesto da jedni drugima objasne kako to da hrvatska i generalno zapadna politika uvijek pronalazi načina da jednima ili drugima objašnjava kako su joj oni bliži i podesniji od ovih drugih, iako ih generalno tretira kao smeće i prezira vrijedan škart.

Tužno je, u tom smislu, čitati o histeriji tobožnjih građanskih, a zapravo bošnjačkih političkih opcija kako ovih dana kukaju kako će im koalicija Dodik-Ćović preoteti Mostar, ili srpskih da će im ovaj grad, uz hrvatsku pomoć, služiti kao poluga u borbi protiv “političkog Sarajeva”. Kada bi, da rade zajedno, svaki značajni grad u BiH bio njihov. I toga je reisu-l-ulema Kavazović svakako svjestan. Ali on to ne govori.

P.S. Nije samo Dušan Jeftanović, sin još čuvenijeg Gligorija Jeftanovića, politički prvak sarajevskih Srba, protestujući protiv forimiranja Banovine Hrvatske, Bosnu i Hercegovinu smatrao posebnom i nedjeljivom jugoslovenskom zemljom.

Naravno, u smislu njene neodvojivosti od Jugoslavije i jugoslovenske ideje, prokazujući tako svako licemjerje koje bi se zalagalo za samo BiH, a ne i za Jugoslaviju, već je to bio i Smailaga Ćemalović, koji je po sporazumu Cvetković-Maček i uspostaljanju Banovine Hrvatske beogradskim vlastima poslao pismo sljedeće sadržine: „U zadnje vrijeme… pravoslavni tako i muslimani proživljavaju mnoge neugodne daneiako je Mostar grad u kome ima samo 25% katolika, ipak su današnji vlastodršci uspjeli da razjure sve Srbe koji su bili na srezu i sada je cio srez ostao bez ijednog Srbina činovnika. Ovakva situacija na srezu nije bila ni za vrijeme Austrije… U ovdašnjoj gimnaziji, u kojoj ima preko 40 nastavnika, ostala su svega tri Srbina… napominjem da u mostarskoj gimnaziji ima svega 30% đaka katolika… ni u jednoj ovdašnjoj školi, a naročito u gimnaziji, ne smije niko reći da je jugosloven, a pisanje ćirilicom onemogućuje se čak i Srbima pravoslavne vjere

Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Ilustracija: Preokret

4 thoughts on “VUK BAČANOVIĆ: Reis i Hrvati”

  1. Pingback: BANJA LUKA: Od ove godine počinje sa radom Medresa "Reis Ibrahim-ef Maglajlić" -

  2. Pingback: MUHAREM BAZDULJ: Ko treba da bježi od Pozderaca? -

  3. Pingback: ALEKSANDAR VUČIĆ: Bošnjaci pokušavaju silom da naprave neprijatelja od Srbije, ali to im neće poći za rukom -

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top