MUHAREM BAZDULJ: Ko treba da bježi od Pozderaca?

Ima nekoliko memoarskih zapisa koji govore o smrti Nurije Pozderca, ali meni je među dva najdirljivija onaj koji je napisao njegov saborac pop Vlada Zečević: „Jedanaestog juna posle podne na Vučevu od avionske bombe ranjen je Nurija Pozderac. Šesnaest boraca, svi članovi Komunističke partije, nose ga menjajući se. Nurija umire polako, grdeći Čerčila što ne otvara drugi front i preteći Hitleru da će rat izgubiti iako on, Nurija, neće dočekati dan pobede.“

Začuđeni pogled druga Nurije

Samo dvije-tri nedjelje prije toga, Zečević i Pozderac su skupa u Sandžaku gdje među lokalnim stanovništvom agituju za partizane. Sastavljaju neki letak pa Zečević zarad činjenice da u Sandžaku ima mnogo muslimana predlaže Pozdercu da u letku pomenu „nešto i o Turskoj, naprimer, da nije u ratnom savezu sa Hitlerom i Musolinijem, da je neutralna država i slično. A sve to radi toga što će na letku biti i njegov, Nurijin, potpis kao poznatog političkog čoveka Muslimanske zajednice“.

I dvadeset godina kasnije, Zečević se živo sjećao kako ga je „drug Nurija začuđeno pogledao“ prije nego mu je rekao: „Pa, druže Vlado, kakve ja veze imam sa Turskom i Turcima? Ja sam cijelog života bio u svom političkom radu Jugosloven.“ Tako je pop Vlada Zečević shvatio da je pogriješio te se u letku nije pominjala Turska.

Toliko toga staje u ova dva prisjećanja Vlade Zečevića na Nuriju Pozderca. Zečević je mlađi od Pozderca jedanaest godina (rođen je 1903, a Pozderac 1892). Rođen je u Loznici, na samoj granici sa Bosnom i Hercegovinom; nije mu nepoznat bosanskomuslimanski svijet.

RADE LIKIĆ: Nazifin tepih i Harisov daidža

Poslije završene Bogoslovije u Sremskim Karlovcima i Teološkog fakulteta u Beogradu, radio je kao sveštenik u Krupnju, a odmah poslije nacističke okupacije s četnicima učestvuje u ranim borbama protiv Nijemaca. Ipak, krajem 1941. prelazi u partizane, a iduće godine se učlanjuje u KPJ. Već u novembru 1942, na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću i Zečević i Pozderac ulaze u njegovo najviše tijelo, Izvršni odbor, skupa sa, među ostalim, Ivanom Ribarom, Pavlom Savićem, Edvardom Kocbekom, Ivanom Milutinovićem, Simom Miloševićem te Veselinom Maslešom. (Kakvi su to ljudi; kakvi su to životi; kakve biografije; oni taj rat nisu mogli izgubiti!)

“Kakve ja veze imam sa Turskom i Turcima?”

Hoću reći, Zečevićeva sugestija Pozdercu o potenciranju Turske u letku bila je najdobronamjernija moguća i nije nerazložno misliti da bi za muslimane u Sandžaku, izložene njemačkoj propagandi po kojima je Treći rajh zapravo zaštitnik islama, informacija o neutralnosti Turske čak i bila značajna, ali s druge strane začuđenost „druga Nurije“ tu je ipak važnija: „Kakve ja veze imam sa Turskom i Turcima?

VUK BAČANOVIĆ: Reis i Hrvati

Ja sam cijelog života bio u svom političkom radu Jugosloven.“ Ima nešto u ovom nesporazumu što upozoravajuće zvoni i skoro osamdeset godina kasnije.

I zaista, Nurija Pozderac, rođen te famozne 1892, u toj ključnoj jugoslovenskoj generaciji kojoj su pripadali i Tito i Ivo Andrić, se za vrijeme Kraljevine angažuje u Jugoslovenskoj muslimanskoj organizaciji pa biva izabran za poslanika u skupštini Kraljevine Jugoslavije.

Najugledniji je i najuticajniji čovjek među stanovništvom Cazinske krajine, što radi porodičnog bekgraunda, što zarad vlastitog autoriteta. Nakon rasparčavanja Jugoslavije i stvaranja NDH u čijem srcu se nalazio njegov zavičaj, Pozderca pokušavaju da dovabe sve zaraćene strane – ako je dopušteno napraviti malo slobodniju analogiju, kao što su sve novoosnovane političke stranke u BiH 1990. pokušavale u svoje rukovodstvo dovesti Fikreta Abdića.

Nurija Pozderac bira mudrije. Makar mu Džafer Kulenović nudi mjesto ministra u Vladi NDH, on to odbija. Već je zgađen genocidom koji je Pavelić počeo da sprovodi. Pomagao je progonjenim Srbija i Jevrejima, a posebno je ostalo upamćeno da je zaštitio porodicu Levi i Salomona Monija Atijasa, kao i udovicu i ćerke gazde Janka Panjevića koga su ubile ustaše. Zbog pomoći porodici Levi i Salomonu Moniju Atijasu, država Izrael je Nuriju Pozderca i njegovu suprugu Devletu odlikovala svojim najvećim priznanjem Pravednik među narodima.

EKSKLUZIVNI INTERVJU, NENAD FILIPOVIĆ: SDA istorijski revizionizam je adept katoličkog hrvatskog revizionizma

Apsolutno svako ko je otišao u partizane, naročito 1941. i 1942. godine, kad je većini ljudi u Evropi izgledalo da samo lud čovjek može da ide u šumu da se bori protiv „civilizacije“ i „novog svjetskog poretka“, zaslužuje najdublji mogući naklon, ali ipak i taj naklon treba da bude barem milimetar dublji ako si u šumu otišao, a imao si neki izbor, nego ako si otišao jer drugog izbora da spasiš glavu nisi ni imao. Nije Nuriji Pozdercu jedini izbor bio AVNOJ i Bihać, mogao je u Zagrebu da bude NDH ministar. Fizički bi vjerovatno živio koju godinu duže, po svoj prilici i luksuznije, ali oni „čast i bruka“ koji žive dovijeka bili bi drukčije raspoređeni.

Kafanske baljezgarije ambicioznog fićfirića

I zato mi je bilo naročito gadno čitati transkripte kafanskih baljezganja onog ambicioznog fićfirića koji ne zaslužuje ni ime da mu se spomene. Ovako je govorio: „Al’ ću ti sad nešto reći. Da skinem kamen sa srca. Da li ti znaš kakvu aluziju i impresiju i asocijaciju izaziva prezime Pozderac u mojim krajevima? Nema čoveka koji mi nije rekao beži od tog Pozderca!“

Ne znam zaista koji su njegovi krajevi, mada se on silno trudi da se predstavi kao neko ko je naročito brižan kad je riječ o Beogradu. Razni dušebrižnici liju ovih mjeseci i nedjelja krokodilske suze nad Beogradom, ali ništa od onoga što oni smatraju ekserima u mrtvački kovčeg Beograda koji vole ne može da se poredi sa mogućnošću da prezime Pozderac izaziva neku negativnu „aluziju i impresiju i asocijaciju“.

Iz srpske intelektualne elite, sa izvjesnim pravom, često dolaze iskazi stanovite pozitivne zavisti spram Jevreja koji, eto, za razliku od Srba, na pravi način gaje kulturu sjećanja na tragediju koja ih je snašla u dvadesetom vijeku. Ako žele da se ugledaju na Jevreje, Srbi moraju, na institucionalan način, čuvati uspomenu na ljude kakav je bio Nurija Pozderac. Uostalom, toliko je konkretnih razloga zbog kojih je Vuka Jeremića kao političara moguće kredibilno kritikovati, da ovakve šovinističke asocijacije nisu ilustracija samo ljudske kvarnosti nego i intelektualne ograničenosti.

ELIS BEKTAŠ: Je li Trebinje srpski ili uopšte grad i druga pitanja za bilmeze

Zapravo, jedini kojima istorija daje za pravo da im prezime Pozderac priziva negativne „aluzije, impresije i asocijacije“ su ustaše i nacisti, pa ako su to „krajevi“ o kojima fićfirić govori, pravo mu budi.

Vratimo se na trenutak sjećanju popa Vlade Zečevića na momenat Pozderčeve smrti. Ima nečeg toliko „našeg“ u slici pedesetjednogodišnjaka koji umire grdeći Čerčila i prijeteći Hitleru. Nije, međutim, Zečević bio jedini svjedok Pozderčeve smrti. Doktorka Irina Knežević ne pamti o čemu je na samrti govorio sam Nurija Pozderac, ali pamti je kako je bio prisutan njegov sin Sead, „dječak svojih 17 – 18 godina“ i plač dječaka: „Babo, moj babo!“

Pop Vlada iz Loznice, doktorka Irina iz Pljevalja te Nurija i Sead iz Cazina – oni su sa svojim saborcima stvorili sve ono što razni ovi lešinari što jedni drugima  oči vade, ne mogu, evo, već trideset godina do kraja ni da unište i ubiju.

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret
Ilustracija: Preokret