Netom okončani izbori u Crnoj Gori svojevrstan su mali praznik demokratije. Istini za volju, pomalo primitivno i zabrinjavajuće proslavljan u zabitima koje nikako da se otrgnu iz prošlosti, ali i dalje praznik. Možete voljeti Đukanovića kao zjenicu jednog od dva oka u glavi, možete mu se diviti do imbecilnosti, ali ako se smatrate demokratom, onda jednostavno morate osjetiti blagdansko ozračje kad jedan političar izgubi vlast nakon više od tri decenije.
Sve verzije o Đukanovićevom padu
Ali sa praznovanjem nije mudro pretjerivati, jer se u ovom času još uvijek ne zna ko je zaista pobijedio u Crnoj Gori i da li su snage koje su uzdrmale i oborile posljednjeg jugoslovenskog “komunistu” sa vlasti dorasle izazovima i iskušenjima sutrašnjice. To će pokazati vrijeme. No ono što znamo, sudeći po reakcijama na crnogorske izbore, jeste otužna činjenica da je proteklih tridesetak godina u Bosni i Hercegovini prilično uludo straćeno i da su dominantna mnijenja u toj zemlji ostala da tavore u folklornom i navijačkom diskursu, otužno nesposobna da se izdignu barem do prve stepenice društvene i političke svijesti.
Jedni u padu Đukanovića i pobjedi opozcije vide 1919.godinu, drugi četrdesetprvu, treći devedesetprvu, a skoro niko da u njima vidi 2020.godinu. Takvo sljepilo izma tri glavna uzroka. Prvi je nesposobnost i nespremnost da se iskorači iz mitomanske prošlosti i zakorači u neizvjesnu budućnost koja, za razliku od prošlosti, zahtijeva ogovornost i svijest subjekta koji u njoj učestvuje.
Drugi je jedna rudimentarna umna zapuštenost koju nikakvo formalno obrazovanje ne može otrgnuti od vulgarne i pogubne navike da se zadovoljava najbanalnijim poređenjima i uočavanjem površinskih sličnosti, iz kojih onda izvlači goleme i konačne zaključke. A treći je dirljiva uvjerenost ovdašnje čeljadi da je bolja od stvarnosti u kojoj živi i da je zaslužila bolju stvarnost, pa se stoga plaši izaći iz prošlosti i prestati razmišljati kao njen vječiti uznik.
Robovima ideološke i povijesne mitomanije, ne samo u Bosni i Hercegovini već i šire, uporno iz vida izmiče ono što je od suštinskog značaja – nijedna od bivših jugoslovenskih republika ne može se podičiti naročitim političkim i društvenim modernitetom, izuzev donekle Slovenije, mada je i u njoj taj modernitet prilično klimav i kompromizerski, no Đukanović je Crnu Goru tokom svoje tridesetogodišnje vladavine pretvorio u idealnotipsko carstvo svetog trojstva – partokratije, korupcije i nepotizma, nadmašivši u tom poslu puno slavnije balkanske satrape.
Varvarstvo u Pljevljima
U samoj Crnoj Gori pobjeda nad Đukanovićem ponegdje je, kao u Pljevljima na primjer, proslavljana varvarski i krajnje primitivno, na način koji samo u umu oblikovanom guslarskom mitomanijom može izgledati kao junačan i čojstven. Za takve pojave ne treba imati razumijevanja čak ni kad se pravdaju istom takvom malignošću sa druge strane.
No jednako je pogubno odbijati da se shvati kako je u instaliranju takvog primitivizma kao društvene prihvatljivosti zdušno učestvovao i sam Đukanović i to suviše dugo da bismo danas mogli razumjeti suze onih koji plaču za njim. A još je pogubnije u tom primitivizmu vidjeti apsolut kraj kojeg ništa drugo ne postoji i na njega respondirati istim takvim mitomanskim primitivizmom.
Najkraće rečeno, u Pljevljima jeste divljala rulja sa karikaturalnom hajdučkom sviješću, ali šta ste očekivali od te rulje? Ilićki autobus? To što je neko u svojoj naivnosti ili neukosti povjerovao Đukanovićevom pragmatičnom i marketinškom narativu o građanskom društvu, ne može promijeniti činjenicu da su jugoslovenska društva duboko i skoro beznadežno zapuštena i da im je povijest u posljednjih nekoliko decenija učinila najgoru moguću pakost – pustila ih je da budu onakva kakva žele da budu. Lamentirati nad Đukanovićevim porazom u svjetlu te činjenice i emitovati na sve strane strah od povratka u prošlost u najmanju je ruku neozbiljno i infantilno.
Zaboravni reis Kavazović
Između svih reakcija na Đukanovićev poraz i na divljanje rulje u Pljevljima, meni je za oko naročito zapala reakcija reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića, ne samo zbog njenog sadržaja, već i zbog nevješto prikrivenog političkog i ideološkog naboja u obraćanju jednog vjerskog velikodostojnika. Kavazović u suštini izgovara rečenice oko čijeg se uobličavanja očito nije morao mnogo truditi, već je jednostavno rekao ono što smatra da od njega očekuju ne samo ovdašnji muslimani, već prije svega ono što očekuju bošnjačke nacionalne političke strukture.
Na taj se način Kavazović pozicionira kao politički subjekt i svrstava se po političkim i ideološkim razdjelnicama, zanemarujući činjenicu da među pobjedničkom opozicijom u Crnoj Gori postoji određeni broj muslimana, koji očito smatraju da je došlo vrijeme demokratske političke borbe i da se borba protiv devijacija i zastranjenja, poput onih pljevaljskih, treba voditi strpljivo i kroz dugotrajne, ponekad i mučne procese, a ne kroz bombastičnu ideologiju i zatvaranje u torove.
U svom saopštenju Kavazović ne nudi samo banalne simplifikacije, poput one u rečenici: „Sve podsjeća na povratak idelologija koje su devedesetih na ovim prostorima već dovele do zločina i genocida.“ Nekoliko folklornih elemenata i divljanje relativno malobrojne rulje ni približno nije dovoljno da poništi sve razlike između današnjeg trenutka, ne samo u Crnoj Gori, i mračnih devedesetih.
Te su razlike ogromne, a među njima su možda i najznačajnije te da danas ne postoje golemi borbeni resursi na jugoslovenskim prostorima, da su glavni ciljevi u ratu za raspad Jugoslavije više-manje ostvareni i da preostali ciljevi jednostavno nisu dovoljni za pokretanje rata kao veoma skupog i neizvjesnog sporta, te da u današnjoj Crnoj Gori pobjedničku opoziciju sačinjavaju i nacionalne i građanske politike, za razliku od devedesetih kada su se nacionalističke ideologije složno udružile da zatru svaku mogućnost uspostavljanja i nacionalnog i građanskog političkog okvira prožetog modernitetom.
Banalne simplifikacije
Pored banalnih simplifikacija, Kavazović nudi i nešto zapaljivije retoričke elemente, poput spominjanja „proljevanja nevine krvi“, čime potvrđuje svoje duhovno sabratstvo sa karikaturalnim pljevaljskim epičarima i suštinsko pripadanje duhu devedesetih, sposobnom da misli i reaguje samo po principu tuk-na-utuk i da doljeva ulje na vatru dok se požar ne razgori do tačke u kojoj je gašenje nemoguće, jer se taj duh najkomotnije osjeća na požarištima i zgarištima.
Upotreba jedne opasne, zapaljive i iznad svega činjenično netačne fraze, koja svojim simbolizmom ucjenjivački djeluje izravno na emocije, tim je više razočaravajuća jer dolazi iz usta ef. Kavazovića, koji je prije nekoliko godina u Potočarima pokazao da itekako može i umije djelovati na hlađenju usijane rulje.
Koristiti neodmjereni epski narativ i nehajno se odnositi prema činjenici da se sintagma „prolivena nevina krv“ nikako ne može odnositi na krv iz arkade, već isključivo na onu iz vrata, sa kojom i život ističe, ne koristi nikome, osim Kavazovićevim političkim istomišljenicima i pljevaljskim karikaturama od ustanika, koji jedva čekaju da neko dadne legitimitet njihovom desetarčkom poimanju politike i povijesti.
Naravno, Kavazovićevo je legitimno pravo da pozove nadležne institucije na zaštitu muslimana i na suzbijanje divljaštva i bezakonja, ali bilo bi u najmanju ruku korektno i da on uoči kako su ovaj put, za razliku od devedesetih, i nadležne crkvene vlasti i pobjednička koalicija eksplicitno osudili nasilje i da je samo Đukanović, koji još uvijek formalno i efektivno drži u rukama instrumente vlasti, propustio da reaguje u okviru svojih nadležnosti.
Ko šta misli, a ko šta govori…
Za razliku od sumornih i mučnih devedesetih, u kojima su se crkveni velikodstojnici fotografisali sa mitraljezima i blagosiljali kriminogene paravojne i parapolicijske trupe, crkva je u Crnoj Gori načinila korak naprijed i suzbila agresivnu retoriku, te našla snage da osudi divljaštvo čim se ono desilo. Argument po kojem se „njima ne može vjerovati, jer jedno misle, a drugo govore“, jednostavno nije validan, jer ne postoji nijedna garancija da bilo ko drugi isto misli i govori. Pogotovo ef. Kavazović, koji je ne tako davno na dijasporskom skupu govorio o vlasima koji vladaju Srebrenicom, ne može olako računati na vjerovanje da uvijek misli ono što i govori.
Zato bi bilo dobro kada bi i on načinio iskorak iz devedesetih i krenuo putem dijaloga, te odustao od epske i zapaljive retorike, kao i od banalnih pojednostavljivanja. Te kada bi shvatio da u Crnoj Gori nije pobijedilo četništvo, već je uzdrman jedan višedecenijski demagog, satrap i veliki žrec korupcije i nepotizma.
Da li će političke partije i građani Crne Gore tu izbornu pobjedu uspjeti iskoristiti na valjan način i zakoračiti u bolju budućnost, zavisi od mnogo faktora. Najveća prepreka tom cilju biće idealizacija, mitomanija, romantizacija i vulgarizovana ideologija, koje uvijek služe za podjarmljivanje masa, a ne za oslobađanje društva.
U svakom slučaju, vrijeme je da se pogleda stvarnosti u oči i da i stvarnost i mi jedno drugome priznamo da nismo baš savršeni, pa da zasučemo rukave i konačno počnemo raditi ono što smo trebali početi prije trideset godina, umjesto da se prepuštamo zavodljivom zovu epskih floskula i da se međusobno prepadamo i ucjenjujemo.
I za kraj, još jednom ću ponoviti – izbori u Crnoj Gori nisu pobjeda četništva, uprkos sporadičnom divljanju zatucane rulje, već dokaz da je moguće razbiti zaparloženost i ustajalost politike. Oni su ohrabrenje svima koji su naklonjeni demokratiji i opomena svim političarima koji se zaklanjaju iza proceduralnog privida demokratije. Zato, umjesto kuknjave o sličnosti sa devedesetim, mudrije bi bilo pokušati stvoriti sličnost između netom okončanih izbora u Crnoj Gori i onih predstojećih u Bosni i Hercegovini. A Allah najbolje zna.
Piše: Elis Bektaš za Preokret
Ilustracija: Preokret