Sporazumima koji su nedavno potpisani u Vašingtonu Beograd i Priština su se između ostalog dogovorili i o “zaštiti verskih objekata i sprovođenje sudskih odluka koje se odnose na Srpsku pravoslavnu crkvu“, a koliko je u ovom trenutku ugroženo srpsko kulturno nasleđe na Kosovu i šta možemo da očekujemo u vezi sa pomirenjem Srba i Albanaca razgovarali smo sa istoričarom Dejanom Ristićem.
U intervjuu za Kosovo Onlajn Ristić je istakao da je srpsko kulturno nasleđe (pokretno, nepokretno i nematerijalno) na području Kosova i Metohije sada ugroženije nego ikada pre i da je suočeno sa jednom potpuno novom i izuzetno ozbiljnom opasnošću.
“Naime, nakon decenija fizičkog uništavanja, koje je kulminiralo tokom onog tragičnog i zloslutnog dana krajem marta 2004. godine, kosovski Albanci i njihovi mentori ispravno su shvatili da su zastrašujući prizori podmetanja požara, rušenja, devastacije, desakralizacije i unuštavanja srpskih pravoslavnih bogomolja tada u svet poslale sliku potpunog divljaštva i anticivilizacijskog ponašanja istovetnog onom koje je, primerice, dovelo do trajnog uništenja Budinih statua u Avganistanu ili drevne Palmire u Siriji. Drugim rečima, nakon te i takve erupcije otvorenog divljaštva, kosovski Albanci našli su se u situaciji da svoje ciljeve treba da nastave da sprovode na mnogo perfidniji, ali podjednako delotvoran način”, kaže Ristić.
Mislite na pokušaj prisvajanja srpske istorije i kulturnog nasleđa?
To podrazumeva usredsređivanje na potpunu promenu identitetske karakteristike srpske kulturne baštine. Da pojednostavim, kosovski Albanci više neće organizovano, sinhronzovano i masovno atakovati na naše bogomolje sa ciljem da ih trajno unište, već će ulagati ogromne napore kako bi ih prisvojili tako što bi kulturno nasleđe srpske provenijencije vremenom postalo deo takozvane kosovske ili, još otvorenije, albanske kulturne, istorijske, umetničke, duhovne i svake druge baštine.
Taj po nas potpuno poguban proces je uveliko u fazi sprovođenja i to može dovesti do trajnog gubitka našeg nacionalnog kulturnog nasleđa na Kosmetu.
Dakle, izazovi i opasnosti koji su se nadvili nad našim kulturnim nasleđem na Kosmetu ogledaju se u borbi za očuvanje njegove identitetske karakteristike, a istovremeno sa tim i u njegovoj pravnoj, fizičkoj i svakoj drugoj zaštiti. Obaveza daljeg intenzivnog istraživanja, sprovođenja mera zaštite i aktivnosti na predstavljanju našeg kulturnog nasleđa koje se nalazi na području Kosova i Metohije je, pored ostalog, i prvorazredno bezbednosno, a ne isključivo identitetsko pitanje. Što pre to razumemo, pre ćemo otpočeti sa sprovođenjem sistematskih i stručnih mera sa ciljem integralne zaštite srpskog kulturnog nasleđa na Kosmetu.
U kojoj meri dešavanja u Turskoj po pitanju Aja Sofije i drugih crkava, ali i dešavanja u Crnoj Gori u vezi sa SPC, mogu da utiču na situaciju sa Crkvom na KiM?
Brojne krize koje se dešavaju u našem širem regionu u svom korenu imaju identitetska trvenja i sukobe. Naime, dok neke nacije i njihove države streme tome da revitalizuju i učvrste svoje istorijske nacionalne identitete, dotle druge uporno i svim sredstvima atakuju na istorijske činjenice i kulturno nasleđe želeći time da umanje, uzurpiraju ili potpuno negiraju identitetske karakteristike čitavih korpusa tuđe nacionalne kulturne baštine.
U savremenoj Turskoj to se sprovodi kroz realizaciju ideje neoosmanizma, dok se na tlu Crne Gore to donedavno činilo brutalnim kršenjem sopstvenog ustava, međunarodnih konvencija, osnovnih pravnih normi i principa na kojima počiva jedno uređeno demokratsko društvo.
Savremena Crna Gora, oličena u prethodnoj političkoj i delom još aktivnoj intelektualnoj eliti, pokušala je da, koristeći argumente sile, nasrne na silu argumenata, i to pre svega onih istorijskih, duhovnih i kulturoloških. Istorija nas uči da politički prvaci, pripadnici političkih, intelektualnih i crkvenih elita neretko radi postizanja svojih ciljeva posežu za argumentima sile, nasuprot sili argumenata.
Takvi postupci izazivaju duboke društvene krize koje ostavljaju dugoročne negativne posledice na čitav niz generacija. Ono što se donedavno dešavalo na tlu Crne Gore klasičan je primer politički indukovane, drugim rečima veštački izazvane društvene krize koja je pretila da crnogorsko društvo odvede u strašan ambis iz kojeg verovatno nikada ne bi izašlo. Sa promenama koje su nastupile nakon nedavno održanih parlamentarnih izbora u toj državi ostaje nam da se nadamo da ćemo svi zajedno uskoro uočiti prve znake slabljenja, a potom i potpunog gašenja krize, koja je, pored ostalog, pretila da se prelije i izvan granica te zemlje.
S tim u vezi, situacija na Kosmetu je višestruko složena. U pitanju je mnogovekovna međunacionalna kriza koja je povremeno kulminirala u otvoreno nasilje i neprijateljstvo između Srba i Albanaca. Postizanje dugoročnog rešenja te krize zahteva mnogo mudrosti, odgovornosti, strpljenja, istrajne borbe, ali i spremnosti da se saslušaju argumenti druge strane i pronađe optimalan modus vivendi.
Kakve sve istorijske zablude imaju Srbi kada je reč o Kosmetu, a kakve Albanci?
O tome je uvek veoma teško i veoma delikatno govoriti zato što time ulazimo u sferu iracionalnog, stereotipnog i emotivnog. No kazao bih da pojedini pripadnici oba naroda pate od takozvanih istorijskih zabluda, koje im u dobroj meri zamagljuju sliku i time otežavaju da realistično i objektivnije sagledaju istorijsko i svako drugo breme koje otežava dijalog predstavnika dva naroda. Naglasio bih i to da svaka vrsta etničkog, verskog, identitetskog i bilo kakvog drugog ekskluzivizma nije nešto što može doprineti postizanju tako željenog dugoročnog rešenja tog kosmetskog Gordijevog čvora.
Jednom ste izjavili da su Srbi i Albanci probali sve osim zajedničkog života. Mislite li da je to sada moguće?
Istorija našeg kontinenta uči nas da je to, uprkos svemu, i te kako moguće. Setimo se samo višedecenijskih strašnih neprijateljstava između Engleza i Francuza, Nemaca i Francuza, Rusa i Poljaka, kao i nekih drugih evropskih naroda. Izbor, ma kako težak i bolan, uvek postoji.
Dve su opcije vazda pred nama – rat ili mir, nasilje ili suživot. Mislim da bi bilo pogubno ukoliko bismo sebe „osudili“ na bilo kakav oblik isključivosti. Mi, kao stari evropski narod, treba da pokažemo mudrost, odgovornost, strpljivost, snagu, odlučnost da branimo svoje, ali i da ne ugrožavamo tuđe. Istovremeno, svi balkanski narodi bi trebalo da sopstvene različitosti vide kao bogatstvo, a ne kao trajno istorijsko breme i izvor svakovrsne netrpeljivosti i povremenih neprijateljstava.
Budimo stoga bogati u različitostima. S druge strane, neko će možda kazati i to da je lako mudrovati iz Beograda i deliti lekcije. Međutim, namera mi nije da mudrujem, a ponajmanje da bilo kome, posebno ne našim sunarodnicima na Kosmetu, delim lekcije.
No kao neko ko potiče iz stare ratničke porodice i ko je sa svega 19 godina kao pripadnik jugoslovenske vojske tokom 1991. i 1992. godine sa puškom u ruci branio svoje sunarodnike na Baniji i Kordunu, isuviše dobro znam šta je to rat i koje sve strahote nosi sa sobom.
Za mene rat nije lekcija iz udžbenika istorije, već deo porodične prošlosti i životnog iskustva. Kao praunuk redova srpske vojske koji počiva na Zejtinliku i unuk pripadnika pokreta otpora koji je stradao u borbama u Drugom svetskom ratu, uvek sam spreman da se odazovem pozivu svoje otadžbine, ali smatram da pre tog sudbonosnog i sudbinskog poziva postoji još mnogo toga što možemo učiniti kako se oružje više nikada ne bi oglasilo na području AP Kosovo i Metohija. Na ovom mestu bih želeo da ukažem na misao velikog Žarka Vidovića, koji je, rekao bih, sa pravom uočio sledeće:
Ivo Andrić je ukazao na stalno prisustvo jedne sile koja deluje u našoj istoriji, sile kojoj, kao ni ljubavi, nisu potrebni nikakvi razlozi jer ona je apriorna. Ta apriorna sila je apriorna mržnja: prirodan odnos jedne metafizičke zajednice (težnje ka nadmoći) prema drugoj. Ta mržnja će tek naknadno, kad već izvrši svoju zlu želju (ako je izvrši), tražiti ’objektivne i pravedne razloge’ za stradanje žrtve.
Iz svih tih prethodno pobrojanih razloga, a poučen našim zajedničkim istorijskim iskustvom, istinski verujem u pobedu dobra nad zlom, ljubavi nad mržnjom, života nad smrću. Previše je bilo stradanja nedužnih na Kosmetu. Krajnje je vreme da na području naše južne pokrajine konačno zavlada istinski i dugotrajan mir, a ne primirje i predah između dve epohe ispunjene mržnjom, nasiljem i stradanjem nevinih.
Kako gledate na nadmetanje velikih sila u vezi s tim ko će voditi glavnu reč u dijalogu Beograda i Prištine?
Istorija, geografija, prirodni resursi i još dosta toga umnogome određuju u kojoj će se meri velike sile interesovati za neko područje. Kada govorimo o Balkanskom poluostrvu, onda sa sigurnošću možemo kazati da od iskona predstavlja civilizacijske i geostrateške vratnice Evrope. Onaj ko kontroliše ovaj deo Starog kontinenta drži ključeve Evrope.
Na našu sreću, mi se već vekovima istrajno održavamo na tim vratnicama našeg kontinenta, uprkos brojnim izazovima, opasnostima i stradanjima. Konkretno govoreći, nemoguće je zamisliti situaciju u kojoj vodeće evropske i/ili svetske sile ne bi bile (in)direktno uključene u proces rešavanja kosmetske krize.
Njihovi suprotstavljeni interesi čine tu krizu dodatno složenom i teškom za postizanje trajnog ishoda.
Na nama je da jasno definišemo naše nacionalne interese, da ih utemeljimo u istorijskim i pravnim činjenicama, ali i da, što je to više moguće, učinimo da naši ciljevi korespondiraju sa većinom strateških opredeljenja (pojedinih) velikih sila. Bez postizanja te korelacije regionalnog i globalnog, plašim se da nije moguće očekivati postizanje dugoročnog rešenja ove višeslojne i po mnogo čemu dramatične krize.
Izvor: Kosovo Online, Ilustracija: Preokret