VUK BAČANOVIĆ: Mostarska katarza

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Ima tome već tri godine kako sam iz Beograda, ogorčen i razočaran, doselio u Mostar. Sa nabrijanim stavovima o “realnosti na terenu” i mogućnosti postepenog popravka i pripitomljavanja etničkih nacionalizama, pa taman i po cijenu razdruživanja BiH. Previše se mržnje nagomilalo, promišljao sam i možda je bolje da svaki narod u BiH stvori svoju federalnu jedinicu ili čak nezavisnu državu, pa će onda, eventualno, proraditi dijalektika koja će neku od narednih generacija natjerati na prevazilaženje podjela i ponovno ujedinjenje.

Košmari su funkcionalni

I sve to, od konsocijacije, konfederalizacije i mirne disolucije tako lijepo zvuči kada se pročita u stručnom časopisu, napiše i obrazloži. Tada će stvari, vrlo je jasno predočeno, biti funkcionalnije. I nesumnjivo da bi bile.

Ali i košmari su vrlo funkcionalni. A njihovu funkcionalnost čovjek najbolje doživi kada se probudi u goloj vodi od funkcionalnosti koju je upravo doživio. A sve je počelo kada je jedna od mladih nada hrvatske političke misli banula u društvo, ispostaviće se kasnije, sličnih sebi, jednog od mostarskih kafića i izgovorila sljedeću misao: “U NDH je učinjena greška. Nije trebalo na Srbe udarati. Nego na muslimane!” Bilo je to vrijeme kada sam pisao za dva hrvatska portala.

Iz moje perspektive, konsocijacija je bila dobra, samo da se ljudi, posebno oni mlađi, malo poprave i sve će biti podnošljivo. Nije bitno koji je narod dominantan na kojoj teritoriji, jer treba doći do uljuđenja i oplemenjivanja postojećih tradicija. Svugdje ima radikala, ali oni će vremenom iščeznuti i ljudi će prirodno uroniti jedni u druge, sve i da se podijele u tri nezavisne države, ako to baš žele i ako je funkcionalno. Ali nije bio jedan.

I počeo sam doživljavati funkcionalnost košmara u kojem se ispostavilo da gotovo niko od ljudi koje sam smatrao popravljenima u odnosu na prošlost, a njihove stavove pomirljivima, ne misli ništa pretjerano drugačije od mislioca o pogrešno izabranoj grupi za istrjebljenje.

Jer nije trebalo samo genetski otpad, to jest domaće muslimane, već i migrante sadistički prebijati i mučiti, graditi zidove, granice i barikade protiv “džihaidsta”, protiv onih koji žive u smrdljivim i neurednim orijentalnim gradovima. Jer Europa je napadnuta i treba stati na njen branik. Dobar prijatelj mi je rekao da je njegova kćerka maturantkinja imala inicijativu da se organizuje zajdničko matursko večer škola iz istočnog i zapadnog Mostara. Što se tiče mostarskih “džihadista” čiji je dio grada u ratu 1993-1994 sravnjen kao Hirošima, pristanak je dalo gotovo 100 posto roditelja. Od onih koji brane Europu jedva nekoliko procenata. Tada sam shvatio da svijet u kojem leži moje srce počinje na mostarskoj Musali, uspinje se uz Brankovac i preko Sarajeva završava u Balkanskoj ulici u Beogradu.

Na ruševinama jugoslovenske civilizacije

Ta civilizacija kojoj je 90-tih naviještena konačna propast jer se nije uklapala u kultur-rasističke obrasce onoga čemu se tako slatko tepalo sa “konsocijacija”, a koja, očigledno nije imala nikakav drugi cilj nego totalnu disocijaciju čijoj jezivosti ne svjedočimo samo u nabrojanim toposima od Musale do Terazija nego u svakom toposu onoga što je ostalo od jugoslovenske civilizacije.

Jer su glasovi koji se na nju obrušavaju i koji je vrijeđaju, kude i ponižavaju, vrlo unisono zapadnomostarski “konsocijativni”, dominatni u svakom obliku političke misli u BiH, Srbiji u Crnoj Gori, bilo da se radilo o ideologiji SDA, sarajevskom građanizmu, prvoj i drugoj Srbiji, srpskim i crnogorskim nacionalistima u Crnoj Gori, a o čudovišnom ustaško-staljinističkom hibridu neodukljanstva da ne govorimo.

I dok sam tako živeći mostarsku “konsocijaciju” u ljetima u kojima se teško ostaje svjestan od vreline i zimama u kojima kamen puca od bure hodio ruševinama civilizacije, najčešće od Cernice, preko Bunura do Brankovca, shvatio sam da se iskustveno vraćam na svoje prve lekcije.

Onako kako ih je odavno, 1907., naspram ideologa “konsocijacije” postavio nepravedno ozloglašeni Nikola Stojanović: “U borbi tih stranaka ne može biti govora o ‘slozi’, jer su načela njihova iz osnova protivna i jer su Hrvati tuđinska avangarda, a Srbi predstavnici principa ‘Balkan balkanskim narodima.’ Na temelju tog principa Srbi se mogu i moraju složiti sa ostalim balkanskim narodima, ostavljajući za kasnije doba rješenje unutarnjih balkanskih pitanja. Hrvati su, kao predstavnici tuđih osvajačkih prohtjeva, od toga potpuno isključeni, ne kao narod radi svojih osobina, nego kao narod koji je dopustio da ga predstavljaju i njegovom sudbinom upravljaju nekolike klike za koje je i suviše očito da služe tuđinskim interesima.”

Ali avaj, srpski političari i intelektualci nisu postupili tako, već su se još u Kraljevini Jugoslaviji odlučili za kompromis sa konsocijativnim modelom. I nije to bio samo Dragiša Cvetković, koji je grad Mostar bez puno okolišanja izručio Banovini Hrvatskoj, već i projugoslovenski Srpski kulturni klub.

Koji je, gajeći iluzije da se briga o srpstvu može nadrediti brizi o državnoj cjelini, konsocijativnom sporazumu Cvetković-Maček zamjerio isključivo nepovoljno razgraničenje, uz daljnje insistiranje da se sporazum mora postići isključivo sa Hrvatima, odnosno konsocijacijom: “Svoje poglede na državno preuređenje SKK je, pak, definisao na sledeći način: Mi hoćemo sporazum, ali po određenim principima. Bilo etničkim, bilo istorijskim, bilo privredno-geografskim. Ali za celo područje na kome žive Srbi i Hrvati. Mi ne mislimo nikad ostaviti srezove sa čisto srpskom većinom, u granicama Hrvatske, Dalmacije, Bosne i Slavonije, Banovini Hrvatskoj. Tražeći reviziju takozvanog Sporazuma mi hoćemo da se i Srbima iz granica bivše Hrvatske i Slavonije dade puno pravo da se slobodno izjasne, da li će njihovi srezovi ostati u Hrvatskoj ili će se pridružiti svojoj srpskoj jedinici. Hoćemo da bude zadovoljna većina Srba, kao i većina Hrvata.”

Cvetković-Mačekova kutija

Međutim, šta se dogodilo sa takvim htijenjem nije pokazala samo zločinačka NDH, koja je sporazum Cvetković-Maček revidirala pogromima, pokoljima, progonima i konc logorima, pri čemu razni ravnogorski, ljotićevski, nedićevski i njima slični ideolozi nisu gubili nadu da će, sporazumom sa ovakvim oblikom hrvatskog nacionalizma za Srbe izvući što bolji model opstanka. Već na neki način i socijalistička Jugoslavija, koja je, kako je obrazložio Dejan Jović bila država koja je odumrla. Zašto? “Njena je elita, vjerujući u koncept o odumiranju države, decentralizirala i oslabila funkcije države do te mjere da je država postala nemoćna da se odupre unutarnjim i vanjskim izazovima; ideološkim alternativama koje su se pojavile u drugoj polovici osamdesetih godina dvadesetog stoljeća.”

Umjesto da da odumre, Jugoslavija je porodila republičke nacionalizme, koji su se konačnim slomom sistema ponovo vratili na postavke kasnih 30-tih godina 20. vijeka, ili kako je objasnio Jović: “Strah od postajanja manjinom, koji se pojavio s krizom marksističkog i promocijom liberalno-demokratskog koncepta, rezultirao je identifikacijom novih Drugih; ovog puta ne izvan zemlje (SSSR) nego unutar nje (za Slovence – Srbi; za Srbe – Bošnjaci i Albanci itd.). Taj je strah potom stvorio psihozu koja je rezultirala u agresiji; koja (ponovno) nije bila limitirana samo na jednu grupu, nego se pojavila gdje god se neka grupa bojala da će ostati nezaštićena.”

Drugim riječima razgraničenje i konsocijacija koji su davne 1939 izletjele iz Cvetkovićeve i Mačekove kutije dohujale su iz dalekih zemalja da nastave ono što su i započele. Uništenje mlade jugoslovenske civilizacije, koja se olako spotakla o zabludu da se nezasite ale i bauci razgraničenja i jačanja provincijalnosti i zatucanosti bilo kada i bilo čime mogu zajaziti.

A kako su Srbi u tome postupili? Složili se sa drugim balkanskim narodima? Pozvali na neki drugačiji koncept od onog koji je hrvatska politika počela nametati još u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971.,  da bi, izgovorivši se Miloševićem, to počela realizovati 1990?

Ne, već su se, kao i Bošnjaci na martovskom referendumu, otrovali razgraničenjima, razdrobljivanjima i konsocijacijama. Pri čemu će Mostar, kao i Sarajevo postati centri u kojima su ovi antijugoslovenski anticivilizacijski koncepti zaživjeli. Kojeg li anticivilizacijskog ponora i mraka da je upravo u gradovima koji su morali ostati civilizacijske kopče Balkana, srpska politika čudovišno dovršava upravo onaj posao koji je hrvatska započela u Kraljevini Jugoslaviji.

Mostar koji ne postoji ostavljen Hrvatima…

Jer samo mjesec dana prije nego što će HOS-ovske ustaške horde spaliti i minirati Hram Svete Trojice u Brankovcu, spaliti Vladičanski dvor sa jednom od najvrijednijih biblioteka u cijeloj Jugoslaviji, oskrnaviti i zapaliti crkvu Rođenja Presvete Bogorodice iz 16. vijeka i u logorima mučiti i pogubiti na stotine nevinih ljudi, srpski rezervisti su opustošili gotovo čitavu istočnu obalu Neretve, porušili minarete gotovo svih džamija, te na gradskoj deponiji strijeljali 114 nevinih civila koje su, gladne i isprepadane izvukli iz skloništa.

Sve to dok se sa talasa Srpskog radija Mostar svakodnevno ponavljala jeziva rečenica: “Shvatite da nekadašnji Mostar više ne postoji”. Ostaće zabilježeno i to da je zaštićeni svjedok-pokajnik „C17“ (bivši pripadnik „crvenih beretki“), u Haškoj sudnici, u procesu protiv Miloševića o epilogu tog demonizma posvjedočio sljedeće: „Perišić nas je početkom juna postrojio na mostarskom aerodromu i kratko rekao: „Vojska se povlači. Dobili smo Derventu, Bosanski Brod i cijeli Posavski koridor…dok Hrvatima ostavljamo dolinu Neretve. Srbi koji žele da ostanu, od vojske mogu da dobiju samo oružje…“

Što neće zasmetati ustašama koje su i Stari most i kompletan stari grad sravnile sa zemljom da godinu dana kasnije nastave ponavljati istu tu rečenicu. Ne samo zbog mržnje prema “džihadistima”, nego i iskrene želje da se uništi jedan od centara jugoslovenske civilizacije.

Zla je to rečenica, koja kao da je našla svoj put do ratnih dnevnika Nikole Koljevića, ratnog potpredsjednika Republike Srpske, koji je odbijanje američke ponude da Sarajevo postane treći entitet obrazložio riječima kojih se ne bi postidio ni mladi teoretičar praktičnijeg genocida sa početka ovog teksta: “A onda je došao na red američki predlog da ‘Sarajevo distrikt’- znači devet opština – bude treći entitet, pored Federacije i Republike Srpske, sa lokalnom samoupravom, rekompozicijom opština, svim ljudskim (i neljudskim) pravima i tome slično… Prethodno veče sam poluprivatno saznao za taj predlog. I samo sam upitao: “Šta se dešava kada se ‘obojeni’ dosele u neki deo američkog grada?” Naravno, odgovor je poznat – belci se sele. Žao mi je što to zvuči rasistički, ali četiri poslednja srpska egzodusa i oko 350 hiljada izbeglica dokazuje da bi se nešto slično desilo sa Srbima oko Sarajeva. Srpsko Sarajevo šaptom pade… Eto šta bi bilo. Druga je stvar što bi to moglo biti drugačije da su Srbi drugačiji.”

Koljević je ostao nedorečen oko toga na koji način su to Srbi, u njegovim vizijama, trebali biti drugačiji od rasista iz Alabame da budu sretni i spokojni. Možda kao oni koji bi bili jurodivi pa ne bi primjenjivali Tuđmanove ideje iz “Bespuća povijesne zbiljnosti”, da se tek “nestankom uvjeta za okorištenjem zlodjelom nad drugom- stvaraju pretpostavke za nadvladavanje povijesnog bezumlja”. Drugim riječima, a slijedeći bezumlje Tuđmanove teze, da se sami od sebe i jedni od drugih možemo spasiti tek onda kada među sobom izgradimo vječne fizičke i mentalne zidove. Koje je, pored bosanskih kneževa i Aleksandra Vučića, donedavno tako vješto koristio i njima manipulisao crnogorski diktator Milo Đukanović. Okrećući najprije Srbe i Crnogorce na Bošnjake i Albance, a potom Bošnjake, Albance i Crnogorce na Srbe, stvarajući, pritom, privid da vlada državom jednakopravnih građana, među kojima je, u stvarnosti, kopao nepremostive provalije.

Svjetlost koja se rađa na istoku…

Nikada nisam volio citate poznatih. Ali u ruševinama jugoslovenske civilizacije u Mostaru uvjeravao sam se često u ukorijenjenu istinitost Andrićevih riječi o mostarskoj neuništivoj svjetlosti “u osmijehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladića i djevojaka u predvečernjoj šetnji. Ona se prelama kao zlatan, nemiran odbljesak u čaši mostarske žilavke, živi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i trešnjama. Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi Radobolje. Po njoj Neretva naša najsvjetlija rijeka, po njoj i sam goli krš okolnih brda ima neku stihijsku veličinu.”

Iscjeljujuća je to svjetlost koju čovjek u Mostaru ujutro po prvi put ugleda ponad Brankovca i Bjelušina, a koju ovih dana ne može a da, u mislima, ne poveže i sa našom Crnom Gorom koja je prva srušila košmarnu zloću antijugoslovenske konsocijacije i poslije toliko vremena vratila iskreni bratski zagrljaj u politiku. Koji grli sve svetinje, ali i ono najbitnije, svetinju našeg zajedničkog samopogaženog dostojanstva. I kako samo želim da, slijedeći narednih godina svoju prirodnu i uhodanu putanju od Musale, preko Bentbaše za Balkansku ulicu, da gledam sve te svoje međaše i putokaze, ali još i dalje i Dalmaciju i Hrvatsku kako bivaju Crnom Gorom iscjeljene, Crnom Gorom obnovljene, Crnom Gorom oživljene.

Napomena: Neka ostane zabilježeno da ovaj tekst nije samo analiza već i opis autorove lične katarze.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Ilustracija: Preokret

Share.

Leave A Reply