ELIS BEKTAŠ: Grobna jeza bošnjačkog ideniteta

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Da je članak Šta je građevina kolektivnog identiteta Bošnjaka potpisao neki od novinara iz redakcije magazina Stav, ja bih vjerovatno samo rezignirano slegnuo ramenima i možda načinio prezrivu grimasu pred takvim svjedočanstvom pretencioznog neznanja i neumlja. Da je taj članak došao iz pera kakvog političara, vjerovatno bih reagovao ljutitom objavom na društvenoj mreži, izrugujući se takvoj zatucanosti i takvom nazadnjaštvu, koje bi čak i prije stotinu godina bilo zastarjelo i mučno za vidjeti.

Anticivilizacijska svinajrija

No pošto taj članak potpisuje šef odsjeka za književnost naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, takva anticivilizacijska svinjarija jednostavno zahtijeva da bude registrovana i da trag o njoj bude ostavljen u javnom prostoru, kao dokaz da i u doba posvemašnjih idiotluka ipak postoje idiotluci koji se izdižu nad svojom sabraćom, poput ovog članka mlađahnog i nadobudnog Šemsovića. Prije nego što se osvrnem na sam sadržaj članka, u kojem se kao u kakvom kaleidoskopu smjenjuju napamet naučene budalaste fraze, moram naglasiti da jedini razlog što pišem ovaj tekst nije to što njime, poput onog Andersenovog dječaka, upirem prst na razgaćeno bezumlje jedne ideologije koja ne odustaje od svog posla na uništavanju svake društvene vrijednosti, već je razlog to što je autor glupavog članka u Stavu profesor na državnom fakultetu, dakle subjekt koji je novcem građana plaćen za svoj rad.

Naravno, čak i jedan profesor državnog fakulteta ima pravo na svoje političko mišljenje i na svoj doprinos uobličavanju ideološkog okvira kojeg smatra sebi bliskim. Ali ako već podučava mlade ljude i ocjenjuje njihovo znanje, onda bi taj profesor svoj iskorak u prostor politike i ideologije morao, kao minimum, temeljiti na znanju i na mišljenju, a ne na vulgarnom prozelitizmu, koji teži da se nametne kao apsolut.

Stvar je tim morbidnija što iza Šemsovićevog prozelitizma ne stoji ništa osim klepetanja i nizanja fraza koje ne mogu izdržati ni najblažu misaonu provjeru.

Šemsović svoj tekstić započinje sa dvije parole: Onakvi smo kakvo nam je društvo! Društvo nam je onakvo kakvi smo mi!

To je u najmanju ruku sramno za jednog čovjeka koji mlade ljude podučava književnosti, čiji je instrumentarij upravo jezik, odnosno riječ i rečenica. Šemsovićeve riječi ne znače ama baš ništa, osim što mediokritetima mogu zgodno poslužiti kao citat. Te dvije rečenice, prije svega, ne definišu precizno o kojem društvu i o kojem mi govore, jer i imenica društvo i zamjenica mi imaju mnogo više značenja, nego što bi ovaj profesor književnosti da im prizna.

Vulgarnomaterijalsitičko zakriljenje

Pored toga, Šemsovićeve fraze dolaze iz jednog vulgarnomaterijalističkog mozga, jer počivaju na pretpostavci da i društvo i ljudi koji ga sačinjavaju imaju potpuno razvijenu svijest o sebi, što je jednostavno nemoguće.

Društvo nije stanje koje je rezultat mehanicističkog zbira stanja nižeg reda, već je ono dinamičan proces. Povrh svega, društvo i bića koja ga sačinjavaju grade mnogo složenije odnose od proste ekvivalencije, a na njihov i oblik i sadržaj utiču i brojni spoljni faktori, među kojima su i oni na koje ni društvo ni njegovi pripadnici nemaju nikakav uticaj.

Na kraju, društvo sačinjavaju ljudi, koji pored svog javnog aspekta imaju i svoju intimu, te svoju podsvijest, koje su, zakriljene neprozirnim velom, takođe elementi društva kao bića i kao fenomena. Sve to govori jedno – možda su Šemsovićeve parole čak i tačne, ali on to ne može znati, niti ima ikakav pouzdan dokaz njihove tačnosti, zbog čega bi trebao biti dovoljno pristojan i razuman, pa ih zaobići u javnom govorenju.

Odmah nakon ispraznih fraza o identitarnosti društva i onih koji ga sačinjavaju, Šemsović ispaljuje jednu apsolutno netačnu rečenicu, nakon koje pod opravdanu sumnju možemo dovesti njegov razbor i njegovu sposobnost da misli i da razumijeva tuđe misli. Kaže tako ovaj profesor književnosti: Svaka vrsta identiteta, pa tako i kolektivni identiteti, temelji se na iskustvu.

Nakon ovako netačne i lažne teze, nužno je da i ostatak Šemsovićevog tekstića bude nakaradan, jer on ipak nije alhemičar koji bi umio od ljudske nečistoće načiniti plemenitu tvar.

Nesumnjivo je da iskustvo utiče na oblikovanje identiteta, ali nipošto svakog, kao što tvrdi ovaj profesor književnosti. Identitet o kojem on govori nije ontološki utemeljen identitet bića, već je tu riječ o ideološkom konstruktu koji počiva na simulaciji iskustva, te na dresuri putem rituala, propagande i institucionalnog odgoja. Štaviše, neću pogriješiti ako kažem da Šemsovićev identitet nije drugo nego željena projekcija identiteta koju uspostavlja ideologija i koja se u mnogim svojim aspektima suprotstavlja stvarnom identitetu onih kojima se nameće.

Grobna jeza

Šemsovićevo mudrovanje pomalo je čak i shizofreno, jer on svojim pokušajem umovanja o pitanju kolektivnog identiteta tretira Bošnjake, kojima iz brojnih razloga nedostaje ideologijski jasno artikulisan povijesni kontinuitet, ali to njemu ne predstavlja prepreku da zanemari višedecenijsko i relativno svježe iskustvo tog naroda, umjesto toga vraćajući ga u daleku povijest i ubjeđujući ga da je neplauzibilna i mitomanska predodžba nekog pređašnjeg kolektivnog iskustva ne samo dominantna nad stvarnim i činjeničnim iskustvom živih ljudi, već i da ta predodžba jednostavno potire svaku vrijeednost stvarnog iskustva.

Sarajevski profesor književnosti potom kaže sljedeće: KOLEKTIVNI IDENTITET temelji se na znanju, svjesnosti i emotivnoj vezi prema Državi, Narodu, Jeziku i Vjeri. Ova tvrdnja u čitaocu izaziva grobnu jezu, jer zvuči kao odjek mračnih ideologija pretprošlog i prošlog stoljeća.

Na stranu sad što ovaj mlađahni i ambiciozni nacionalni trudbenik, koji mlade podučava jeziku i književnosti, bez ikakvog semantičkog i pravopisnog utemeljenja, ispisuje velikim početnim slovom zajedničke imenice, potvrđujući time da ga vode neke namjere koje nemaju nikakve veze sa razumom i konzistencijom, ova je tvrdnja sama po sebi opasna i pogubna prije svega za narod kojem se upućuje i od kojeg se očekuje da je prihvati kao mantru.

Šemsović svojom tvrdnjom o svetom četvorstvu čini medvjeđu uslugu narodu kojem pripada i za čiju se dobrobit navodno bori, jer ga svodi na okoštali i reducirani konstrukt iz praskozorja ideje nacije.

Upotreba velikih slova za pojmove države, naroda, jezika i vjere upućuje na njegovu namjeru da sakralizuje te pojmove i da ih uspostavi ne samo kao društvenu poželjnost, već i kao društvenu nužnost, čime se izravno odriče onog dijela naroda koji ne uspostavlja tu zahtijevanu emotivnu vezu na način na koji Šemsović sugeriše kao ispravan ili, još gore, tom dijelu naroda upućuje poruku da se ima smatrati manje dovršenim, a samim tim i manje vrijednim, te neravnopravnim.

Funkcionalne laži

Kada, dalje u tekstu, Šemsović opisuje svoje halucinacije o funkcionisanju bošnjačkog kolektivnog identiteta, on na jednom mjestu eksplicitno tvrdi da na taj način funkcioniraju svi kolektivni identiteti na svijetu. Ta rečenica je ne samo laž, već je i potvrda da je onaj ko je izgovara tek jedan otužni provincijalac, čije znanje o svijetu počiva na skučenim izvorima i na vlastitoj okljaštrenoj sposobnosti razumijevanja svijeta, te na ambiciji da oktroiše svijet i svodi ga na mjeru svog sreza.

Šemsović lamentira da ZATEČENO STANJE bošnjačkog kolektivnog identiteta nije usklađeno s temeljnim principima, posebno u slučajevima propagiranja nacionalnog identiteta bosanstva nauštrb narodnosnog identiteta bošnjaštva. Ovom rečenicom mlađahni je profesor književnosti skočio u vlastita usta i potvrdio da kolektivni identitet nije rezultat iskustva, već upravo ideološkog oblikovanja i dresure, pa bi on sad da, kroz nametanje mitomanske simulacije iskustva, ujedno nametne i rigidni kolektivni identitet po vlastitoj i po mjeri svojih ideoloških gospodara.

Na kraju svog tekstića Šemsović podsjeća čitaoca da bez promjene lične svijesti, niko ne zaslužuje da mu bude bolje, iz čega proističe da ovaj profesor humanističkih nauka smatra da onaj ko ne promijeni ličnu svijest zaslužuje da mu bude loše.

Na osnovu čega i sa kojim ovlaštenjem Šemsović tako presuđuje, možemo samo nagađati, ali važnije je da se zapitamo šta će se desiti sa društvom ukoliko svijest kakva je Šemsovićeva osnaži do granice nakon koje se više ne mora pretvarati i glumiti uljuđenost.

Ukoliko Šemsović ne misli ono što piše, onda je nemoralna društvena jedinka i kao takvom mu nije mjesto na katedri humanističkih ili ma kojih drugih nauka, pogotovo ne onoj koja se plaća novcem građana. Ukoliko misli ono što piše, onda je on obična neuka budala, pa mu ni kao takvom nije mjesto za katedrom i pred studentima, koji su čak i u ovako oštećenom društvenom okviru ipak zaslužili malo bolje učitelje. A Allah najbolje zna.

Piše: Elis Bektaš za Preokret
Ilustracija: Preokret

Share.

Leave A Reply