EKSKLUZIVNA ISPOVIJEST ZA PREOKRET, ENVER HODŽIĆ-ENKER: Najviše zla sam doživio od porodice Izetbegović i njihovih prevaranata i agenata

Enver Hodžić, poznat pod nadimcima Soko ili Enker, osnivač je firme Soko -Trans, koja se bavila uvozom i prodajom robe siroke potrošnje. Prijeratni je menadžer godine. Te jedan od suosnivača stranke SDA i Patriotske Lige.

Povodom teksta Deset veličanstvenih, nezamjenjivih senatora bošnjačke politike (V), koji je napisao novinar Senad Avdić, Hodžić se javio našem portalu želeći da uputi demant na neistine koje je naveo Avdić u tom tekstu. U eskluzivnom razgovoru za naš portal, Hodžić  prirodu veze između sebe i Alije Izetbegovića, kao i sve detalje vezane za famozno putovanje u Ameriku koje se desilo 1991 godine. Hodžićevo reagovanje objavljujemo u cjelosti.

Bio sam donator porodice Izetbegović i stranke SDA

“Živimo u vremenu laži i iskrivljene historije. Neosporno je da su danas zasluge uzeli oni, koji nemaju ili imaju jako male zasluge. Što se mene lično tiče, ja Enver Hodžić, u narodu poznat kao Soko ili Enker, za sebe mogu tvrditi da sam izuzetno valjao porodici Izetbegović i stranci SDA, a da sam najviše zla doživio upravo od porodice Izetbegović i stranke SDA. Da se razumijemo, ja sam čovjek koji je prije rata imao svoj biznis, bio izuzetno stituiran. Meni Alija Izetbegović nije trebao uopšte, ali ja sam trebao Aliji. I ja sam bio tu za Aliju.

Od trenutka kada smo se sastali,kada je on bio osuđenik u Foči. Pa do trenutka kada me je njegov kerovođa uhapsio i proglasio dezerterom. Finansijski i logistički u svakom smislu.  Napominjem, da je moj cjelokupni odnos sa Alijom Izetbegovićem i strankom SDA bio zasnovan isključivo na ideološkoj osnovi, odnosno mojim vjersko – patriotskim osjećajima koja su suštinski i vrlo brutalno zloupotrebljena, isključivo za ličnu potrebu porodice Izetbegović, i uskog kruga prevaranta i agenata koji se nalazio oko njih.”,

Famozni put u Ameriku

Činjenice koje u svom tekstu navodi novinar Senad Avdić, a koje se tiču famoznog putovanja u Ameriku u ljeto 1991 godine, nisu istinite! Prvo tamo se imputira da se radi o nekom „polu –legalnom“ putovanju, koje je služilo kao paravan za buduće usluge, koje je meni trebao obezbjediti Alija Izetbegović ili stranka SDA. Podsjećam novinara Avdića, da se radi o ljetu 1991 godine, znači o vremenu kada Bosna i Hercegovina se nalazi i dalje u sastavu Jugoslavije, i nije samostalna niti nezavisna država! U takvoj situaciji, jedini ali jedini način da vas primi bilo ko od diplomata ili državne službe u Americi, jeste bio način organizovanja biznis sastanka, gdje se na ime biznismena ili njegove kompanije ugovara sastanak sa senatorima, ili u ovom slučaju samim predsjednikom SAD-a, Džordžom Bušem starijim! Znači to su zvanične procedure. Kako tada, tako i dan danas. Mene je lično Alija pozvao u svoj kabinet. Od živih ljudi koje sam ja zatekao tada u kabinetu su bili Haris Silajdžić i Ejup Ganić. Meni je rečeno direktno : “Envere treba nam sastanak sa predsjednikom Amerike! Ti nam to obezbjedi!”

Buš stariji: “Žao mi je Jugoslavija će se raspasti…”

U roku par sati, zahvaljujući mom saradniku iz Amerike pokojnom Džordžu Kučevskom, ja sam obezbjedio let iz Franfurkta za Vašington. Problem je bio samo kako iz Sarajeva stići do Franfurkta, jer niko od ljudi sa sastanka nije imao neophodni pasoš za ulazak u Ameriku. Pasoše kao i Energoinvestov avion je obezbjedio Haris Silajdžić, koji je zajedno sa mnom, Alijom i Alijnom kćerkom Sabinom otputovao prvo za Franfurkt, a potom i u Vašignton.

Prilikom slijetanja u Vašington imali smo problema, jer su sve piste bile zauzete. Sletjeli smo na vojni airodrom, a zatim sa ceremonijalnom pratnjom, došli smo u Bijelu kuću. U Bijeloj kući, primio nas je tadašnji predsjednik Džordž Buš stariji. U protokolu susreta, primljen sam ja kao biznismen, a zatim sam najavio i svoju delegaciju.Zbog toga mi je Alija žestoko zamjerio, ali takav je bio protokol. Imali smo 15 minuta za razgovor sa tadašnjim predsjednikom Bušem. U tih 15 minuta, nakon Izetbegovićevog izlaganja, predsjednik Buš je izgovorio riječi koje mi i danas odzvanjaju ušima: “Žao mi je, Jugoslavija će se raspasti. Ja ne mogu spriječiti rat.”

Mladi muslimani nisu organizovali sastanak

Nakon sastanka, odsjeli smo u hotelu „Sunce“. O našem tadašnjem sastanku sa Bušem starijim, uredno je pisao „Vašington post“. Znači apsolutna je laž da je iko od mladomuslimanskih tkz. disidenata organizovao taj sastanak, baš kao što je lažan i navod da sam ja neki „voćar“, koji sam se predstavljao na tom sastanku kao biznismen. Istina je da sam ja prijeratni biznismen godine, da je moja firma SOKO –TRANS, jedina ali jedina, uspjela u to vrijeme uvest velike količne kafe u luci u Kopru. I na kraju krajeva, molim vaše čitaoce da razmisle, da li postoji ijedan voćar ne samo u bivšoj Jugoslaviji, nego u cijelom svijetu, koji je bio u stanju od novca svoje kompanije platiti ček od 63 000 dolara, koliko je koštao aranžman u hotelu Sunce, u kojem smo kao delegacija bili odsjeli.

SOKO –TRANS  u ratnom periodu

Evo već 25 godina nakon rata, i dalje je na sceni orkestrirana hajka na mene i moju kompaniju, da smo bili ratni šverceri i profiteri. Takvu apsolutnu konstrukciju i laž je upotrijebio i novinar Avdić u svom tekstu. Istina je slijedeća, pred sami kraj 1993 godine, mene je ponovo lično nazvao Alija Izetbegović i zamolio pod hitno da radim na uvozu robe u opkoljeno Sarajevo riječima : “Envere djeca u bolnicama su nam gladna!”

Odmah nakon toga, ja sam preko svoje kompanije SOKO –TRANS, organizovao svoje vozače, i mi smo krenuli sa pripremama za uvoz hrane u opkoljeno Sarajevo. Da bi to bilo moguće, bilo je neophodno da se obezbjedi skladištenje te hrane, kao i njena distribucija. Zbog toga sam ja kao firma SOKO –TRANS, potpisao legalni i legitimni ugovor o poslovnom sporazumjevanju sa tadašnjom firmom UPI Komerc, gdje sam uveženu robu skladištio u njihovom skladištu na Alipašinom Polju, a zatim je prodavao LEGALNO, u svim UPI-jevim marketima u tadašnjem gradu. O tom ugovoru je pisalo i tadašnje Oslobođenje, a građani opkoljenog Sarajeva su sa oduševljenjem dočekali ulazak neophodnih artikala u markete.

Problem je nastao, kada se pokazalo da Enverova roba je i do 15 puta bila jeftinija od robe koju je u grad uvozio i preprodavao Fikret Prevljak, preko njegove tadašnje kriminalne firme „Beglerbeg“. Tako je Enver Hodžić postao ratni švercer i profiter, što je „njegova“ kafa tada koštala 15 Njemačkih maraka, a ratni švercer i profiter nisu postali Fikret Prevljak i Ismet Hadžić, čija je kafa tada  koštala 115 Njemačkih maraka!

Odmah nakon što se saznalo da su moje cijene i više nego ugrozile poslovanje tadašnjih ratno – kriminalnih komadanata i grupacija, Fikret Prevljak je preko njegovog policajca Salke Muzura, zaplijenio konvoj moje robe na Igmanu. U konvoju su se nalazio kamion nafte, kamion pilećeg mesa, kamion kafe i kamion alkohola. Za ukupni vrijednost tadašnje zapljenjene robe, mogu samo kazati da je kamion nafte po tadašnjim tržišnim cijenama koštao 1 milion Njemačkih maraka!

Poniženi kopači tunela

Nakon zapljenjivanja mog robnog konvoja, ja i moj sin smo bili uhapšeni, i proveli smo u zatvoru u Hrasnici par dana, sve dok o mom hapšenju nije obavjestio Aliju Izetbegovića – Vahid Muharemović. Tada je lično Alija došao u Hrasnicu da me oslobodi.

Dužan sam ovdje navesti, da ja kao „ratni profiter i švercer“, zajedno sa mojim tadašnjim poslovnim partnerom Johanom Balakom, a preko Njemačkih prijatelja Kinkela i kancelara Kola, bio sam organizovao prokopavanje transportnog tunela ispod airodromske piste, sredinom 1994 godine. Za tu namjenu, iz Njemačke su dovučeni tada najmoderniji besšumni agregati, koji su bušili tunel udaljen svega 100m od neprijateljske linije.

Nakon što je tunel bio prokupan – izbušen prvih 90 m, vojna hunta na čelu sa Fikretom Prevljakom, pohapsila je radnike koji su bili Nijemci, skinula ih nage i takve ih poslala u Pazarić sa prijetnjom da se nikada više ne vraćaju u Butmir.

Zbog tog incidenta, Aliji je protesnu notu pisalo lično kancelar Kol.  A ja sam kao zahvalnicu za svoj poduhvat dobio presudu od strane Prevljaka da sam ratni dezerter, gdje sam nedugo nakon toga bio prisiljen da napustim svoj dom, pošto mi je na privatnu kuću u Sokolović Kolniji  3 puta bila bacana eksplozivna naprava, od strane ljudi bliskih Fikretu Prevljaku i vrhu SDA stranke.

Nemam više namjeru da šutim

To je bila finalna zahvalnica za sva moja sredstva, za svu humanitarnu pomoć i oružije koje sam do tada bio dovukao. Za odlazak po crvene protivtenkovske strijele u Pakistan, skupa sa mojim prvim rođakom Mirsadom Čauševićem – Bradom. Ali ja ne žalim, ponovio bih sve isto. Jedino što želim reći da više nemam namjeru da šutim.

Godinama je o meni pisano u raznim kontekstima, da sam ratni profiter, da sam ratni zločinac, da sam prevarant. Sada je mojoj šutnji došao kraj. S toga želim poručiti da ja nemam namjeru da stojim na putu novinaru Avdiću, koji u svojim kafansko – obavještajnim pričama, pokušava da blati vrh SDA.

Čudi me samo da kao novinar profesionalac, nije provjerio informacije o meni, od njegovog urednika inače ratnog novinarčića Fikreta Prevljaka – Asima Metiljevića.

Možda bi tada saznao da je upravo zahvaljujući „voćaru“ Hodžiću, novinarčić Metiljević dobio potpuno novu video kameru i 10 VHS kaseta, koja su mu bila neophodna za tadašnji rad. Ali očigledno je da je stisak ruke Fikreta Prevljaka, preči i važniji od istine i pisanja istinitih činjenica.

Razgovarao: Muhamed Kovačević (Preokret)
Foto: Lični arhiv Envera Hodžića

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top