DENIS ŠVRAKIĆ: Ja, mali Turčin

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +



Sudbina je htjela da egejsku Tursku, civilizacijsku kopču Sredozemlja kojom se stoljećima prožimaju Orijent i Okcident, a koja takođe predstavlja izvorište mojih najranijih sjećanja i stjecište onih čulnih nadražaja koje danas nostalgično vezujem za lijepi miris bajramske svetkovine koja se u mojoj ateističkoj kući nikada nije naročito obilježavala, te mjesto gdje su mi, kao jedinom stranom djetetu u veseloj i pitomoj, izmirskoj mahali punoj djece, komšije podarile dražesan nadimak küçük Türk – mali Turčin, zamijenim Mdinom – drevnim malteškim utvrđenim gradom.

Anglofili i italijanofili

Svakodnevnica Rabata, majušne varošice u kojoj sam odrastao, a koja je izrasla iz Mdine, odvijala se sporo i uspavano. Središte društvenog života tog arhaičnog i u vremenu zapečaćenog mjestašceta na brdu, kao i u svakom srednjovjekovnom gradu, a Rabat je posljednje decenije dvadesetog vijeka imao sve karakteristike srednjovjekovne naseobine, bila je župna crkva Sv. Pavla.

U njenoj blizini bili su smješteni ocvali kulturni klubovi, mjesna sjedišta dvaju malteških političkih partija, starinske gostione i krčme iz kojih je odzvanjao pjev nekih davnih vremena te zastupništva žamornih rimokatoličkih udruženja raznolike provenijencije, koja bi za vrijeme poslijepodnevne sijeste, od jedan do četiri, potpuno zamrla.

Žene svih generacija, u topla ljetna predvečerja i uz bokal rashlađenog gemišta, igrale bi tombolu u crkvenim dvorištima, muškarci bi se pak takmičili u boćanju po obližnjim trgovima i na igralištu franjevačkog samostana, grupe razdragane djece ganjale bi loptu po sokacima u dresovima engleske ili talijanske fudbalske reprezentacije, oslikavajući time i duboko usađenu, istorijsku podjelu na anglofilske i talijanofilske porodice; na maloj tržnici pod otvorenim nebom bučni trgovci prodavali biarabali – vrstu slatke tikve koja jedino raste na malteškom arhipelagu, a cijela varošica, inače enormno imućna, posvema bi se budila samo za vrijeme nedjeljne mise, kada bi kolone bogobojaznih Maltežana marširale drumom, dostojanstveno žureći na bogoslužje.

Svoja i tuđa krv za krst Svetog Đorđa

Iz tog vakta potiče i moja neobjašnjiva ili neosviještena potreba, jednaka danas kao i nekada kada sam ispoljavao sve manire prefinjenog ftit Malti – malog Maltežanina, da uvijek ljubazno pozdravim časnu sestru ili svećenika, kad god ih sretnem na ulici te da im zaželim lijep i berićetan dan. Mdina, ta Città Notabile, kako smo je zvali, ipak je bila središte moga svijeta. Njene uske uličice kojim odzvanja eho hiljadugodišnje istorije Evrope i danas poznajem kao svoj dlan.

Tuda su prolazili Normani, Arapi, krstaši, Turci, Španci, Francuzi i Englezi, prosipajući svoju i tuđu krv u pohodu na stijene tog markesovskog ostrva u srcu Mediterana. Za vrijeme Drugog svjetskog rata stanovnici Malte pružili su herojski otpor Hitlerovoj i Musolinijevoj soldateski tokom dvogodišnje Velike opsade (1940-1942.) koja je navodno od Malte učinila zemljišnu tačku na koju je palo najviše tona avio bombi po kvadratnom metro u istoriji ratovanja. Tako se makar govorilo.

Zarad njenog prkosnog otpora, Britanska kruna dodijelila je Malti jedan od tek dva kolektivna Krsta Svetog Đorđa – najveći civilni ratni orden za hrabrost kojeg dodijeljuje Velika Britanija, a koji danas predstavlja centralni motiv na malteškoj državnoj zastavi. Mdina, koju su napadi njemačkog i talijanskog ratnog vazduhoplovstva, na svu sreću, uglavnom mimoišli, a valjda nastala na temeljima nekog antičkog hrama iz rimskog doba, bila je citadela Nezavisnog Vojnog Bolničkog reda Svetog Jovana iz Jerusalima, sa Rodosa i Malte, poznatijeg kao red vitezova Hospitalaca.

Miris tamjana

Mnogo godina kasnije, prilikom jednog ljetovanja na Rodosu i u društvu jedne prelijepe Grkinje, obiću i njenu sestrinsku Palaču Velikog majstora vitezova Rodosa koja me uopšte nije impresionirala onako kako je to nekoć činila Mdina. Tako je valjda sudbina htjela da moji najbolji drugovi, s kojima sam istraživao tu pitoresknu maltešku varošicu na kraju svijeta i čarobnu citadelu koja je izranjala iz njene utrobe, budu unuci i praunuci malobrojnih ruskih bjelogardejaca koji su u vihoru Oktobarske revolucije i ruskog građanskog rata, nekim nepoznatim putevima, preko zapadne Evrope pristigli na Maltu.

Postojala je tada, kao i sada, mnogobrojnija ruska zajednica bivših građana Sovjetskog Saveza koji su usljed disolucije te zemlje dospjeli na Maltu s punim koferima “narodnog blaga”, no s tom djecom, iako vrlo često dijelivši školsku klupu, nisam se mnogo družio. Moji prijatelji su spletom neobjašnjivih okolnosti gotovo isključivo bili bijeli Rusi. Tada, naravno, nisam bio svjestan istorijske podjele koja je rascijepala, poput tkanine, rusku zajednicu na dva dijela.

Može se dakle reći da sam, pored sopstvene bosanske, odrastao i u ruskim kućama obavijenim pravoslavnim misticizmom. U njima sam se navikao na miris tamjana i na prizor zapaljene svijeće kraj ikone.

Rusku ćirilicu naučio sam prije Vukove, rusku književnost čitao sam prije svih drugih, crnomorski kavijar iz Sočija, koji je budzašto dobavljan nekim emigrantskim kanalima svakog petog u mjesecu, jeo sam za užinu zajedno sa rasolnikom i žarkojem, čučeći podno uramljenog ulja na platnu koje je prikazivalo Nikolaja II Romanova, a neznajući ko je taj mrki bradonja koji me namrgođeno gleda sa zida dok gutam zalogaje.

Ponekad u snu i dalje čujem kompozicije Aleksandra Skrjabina i Milija Balakirjeva, koje je na koncertnom klaviru izvodila gospođa Valentina Sinjukova, vrsna pijanistkinja, kartografkinja svjetskog renomea, majka moga najboljeg prijatelja, Vadima, i u to doba zbilja moj treći roditelj.

Valja reći da sam bio i svakodnevni posjetilac Ruskog kulturnog kluba čiji direktor je bio izvjesni Sergej (prezimena zaista se ne sjećam) – stariji čovjek niskoga rasta i bez potomstva koji se zarad te činjenice prema svakom djetetu koje bi zalutalo u njegovu zadužbinu odnosio kao prema svom, a koji je priređivao poznate ruske balete i teatarske komade te organizovao povremene nastupe ruskih folklornih trupa i kozačkih horova.

Tam išli dva brata

Često sam ručavao u malenom ruskom restoranu “Carska kruna” koji nažalost više ne postoji, a kojeg je držao Jevgenij Ivancov, unuk carskog potpukovnika Dmitrija Konstantinoviča Ivancova i otac moga dobrog prijatelja Alekseja. Njihovi preci naime potiču iz sibirskog gradića Irkutsk, odakle su 1919. najprije izbjegli u Pariz, da bi zatim našli skrovište na Malti gdje su dočekali krah Sovjetskog Saveza.

Zanimljivo je da mogu i danas, nakon toliko godina, na izvornom ruskom otpjevati divnu kozačku narodnu pjesmu “Tam šli dva brata”, nastalu za vrijeme Tursko-ruskog rata iz 1877-1878. godine.

Kao što često biva sa dječijim sjećanjima, ne znam kada sam ni kako pjesmu naučio, no u trenucima tuge ili radosti, šetajući sarajevskom kaldrmom, ponekad u sebi i dalje, kao pravi mali Rus, pjevušim njene bolne stihove. Uz rečene stihove, često i iz čista mira, jave mi se izmirska sjećanja na Chaharshanbe suri (Grimiznu srijedu) – iransku svetkovinu koja pada na posljednju srijedu pred perzijsku novu godinu, a koju obilježavaju, uz Irance i Azere, Kurdi Anadolije i egejske Turske.

Zalaskom sunca, na velikoj livadi nedaleko od našeg naselja, okupilo bi se mnogo kurdskog svijeta, a kurdski mladići zapalili bi vatre – velike namijenjene odraslima, a male namijenjene djeci. Tada bi počeo ritual. Okupljeni svijet preskakao bi vatru, pjevajući sorxi-ye to az man, zardi-ye man az to (neka tvoje rumenilo postane moje, a neka moje bljedilo postane tvoje) – čime bi, po narodnom vjerovanju, duhovno pročišćenje bilo izvršeno.

Među kurdskim svijetom nalazio se i bakal Mustafa, brkati mršavko vedrih crta lica koji je držao našu mahalsku bakalnicu. Kada bih god ušao u Mustafinu radnju, a to je bilo svakoga dana, njegova žena i on bi s mjesta prekinuli svoju govoranciju, potpuno zanijemivši u prisustvu moje malenkosti. Tek kasnije ću razumijeti da su u intimnim prilikama međusobno komunicirali na kurdskom jeziku koji je tada bio proskribovan u Turskoj.

Grimizna srijeda, kao i svi drugi izrazi kurdske posebnosti, nosila je tada polukonspiratorni prizvuk zbog političke realnosti turske države i statusa kurdske manjine u njoj. No odlazio sam krišom na te proslave i kao jedini nekurd preskakao malu vatru namijenjenu djeci, iz sveg glasa pjevajući o rumenilu i bljedilu na kurdskom jeziku, čime sam makar na tren uistinu postajao kurdê piçûk – mali Kurd.

Satkani od svega što ljube i preziru

Čovjekovo biće najdublja je voda. U njemu se združuju mnogi identiteti a da ih najčešće nije ni svjestan. Oni, poput sićušnih i jedva golim okom vidljivih komadića školjke i stakla, upotpunjuju veličanstveni mozaik koji čovjeka čini čovjekom. Kao takav, on je pokrenut intimnim osjećanjima i koloritnim sjećanjima, neosviještenim utjecajima i razumljivim strahovima, ličnim zabludama i naslijeđenim predrasudama.

Ta istina nigdje nije očitija nego na našim prostorima. Ovdje se Istok susreće sa Zapadom a Zapad se sastaje s Istokom, u sebi prožimajući tri velike abrahamske religije. Našim planinama i našim dolinama hodaše najveće imperije a zatim i prođoše. Svaki naš čovjek protkan je svim onim što ovaj prostor određuje.

On je ujedno i kaluđer u manastiru, i derviš u tekiji i fratar u samostanu, a i ništa od toga; on je nedvojbeno i Meštrovićev kip i Miljkovićev stih, Krležina rečenica i Njegošev spjev; on je i Andrićeva bol a usto i Samakovlijina melanholija, Matoševo slovo i Šantićev zarez; on je istodobno Principov metak i hapsburške grudi, Račićev pucanj i Radićev jecaj; u njemu stanuju i Kraljević Marko i Jelačić ban, i kapetan Husein i Omer paša Latas; on je i Hektorović Petar i ribar sa Šolte; on je i beg i kmet; i hajduk i dahija; i žrtva i dželat, a i ništa od toga. On je satkan svim onim što ljubi i svim onim što prezire jer čovjekovo biće najdublja je voda. Valja to osvijestiti.

Piše: Denis Švrakić za Preokret
Ilustracija: Preokret

Share.

Leave A Reply