Biti političar, u shvatanju većine ljudi jeste čista prvilegija. Laprdaš šta bilo i lijepo živiš. Pa ipak, nije to baš lak zanat. Miloradu Dodiku, kao i bilo kome drugom političaru njegovog formata i strategije mora da nije lako kada mora izgovoriti: “Momčilo Krajišnik će ostati upisan posebnim slovima u istoriji naše Republike i našeg naroda”.
Dobro, posmrtni prigodni govori puni najsplačinastijih fraza jesu način da se ispraća bilo koji funkcioner, od najrigidnijeg kriminalca do kretora ratova i ratnog zločinca u cijelom demokratskom svijetu. Tako da frazeologija upisa posebnim slovima, zapravo, odgovara Krajišniku. Ali one koji žele znati malo više ne treba da zanimaju samo fraze, pa ni haške presude. Milorad Dodik nekadašnju predsjednicu Republike Srpske koja je priznala svoju udio krivice za ratne zločine devedesetih voli nazvati damom. I prema njoj ima džentlmenski i zaštitnički odnos.
“Ko je ovaj?”, “Ma, siromah, dobar Srbin”
Ali evo kakvim je slovima nekadašnja dekanesa sarajevskog Prirodno-matematičkog fakulteta Momčila Krajišnika upisala u srpsku istoriju: “Srela sam ga prvi put 21. novembra 1990. na Aranđelovdan, krsnu slavu Karadžića. Ovaj susret moram ovde opisati. Došao je kasnije, kada su već svi gosti seli za slavsku trpezu. Neke od njih sam poznavala – kolege Ljiljane i Radovana sa Klinike. Ušao je neprikladno obučen za ovu priliku i sede negde po strani. Čini mi se da ga ni drugi ne poznaju, a ne samo ja. Drži ruke u krilu i spuštene glave, pogledom šara po podu i retko koju progovara. Tu i tamo podigne pogled ali oči se ne mogu sagledati od obrva, bolje rečeno od jedne obrve koja se iznad očiju nadvila kao streha. A od obrve do brade sve je nekako nedovršeno, posebno brada. Čudan, mračan čovek. Pitam Radovana: ‘ko je ovaj’, a on šapće: ‘Dobar Srbin. Siromah, supruga mu je jako bolesna, on je naš kandidat za predsednika skupštine.’ Ne moga da verujem, zar ovaj čovek da bude Speaker of the Parliament. On mora da ima nekih posebnih sposobnosti koje se ne mogu uočiti na prvi pogled, ali, ipak, ima facu daleko od civilizovane. Opet pitam odakle ga je Radovan ‘izvukao’. Mnogo kasnije, kada sam u maju 1992. pobegla iz Sarajeva, čula sam da su Radovan i Momo zajednički učestvovali u nekim nezakonitim poslovima i odležali u zatvoru više od godinu dana. On nije samo bio Predsednik Skupštine, bio je u narednim godinama i događajima čovek koji je vukao sve konce, u mnogim situacijama on je bio prvi a Radovan drugi.”
Univerzalni stručnjak za profesore
Ima tu još vrlo zanimljivih uvida, npr. način na koji je Krajišnik uspjevao da oni obrazovaniji od njega pokrivaju njegove mane i nedostatke, to jest kako je, kao nesumnjivo vješt trgovac za malo ili ništa dobijao mnogo: “Njemu se učinilo da ono što je uvežbavao na sastancima mesne zajednice u Zabrđu (Krajišnikovo selo) i ono lukavstvo koje je prakticirao u Skupštini i na sastancima sa Alijom, može da upotrebi i plasira na višem nivou. Nije ga zbunjivalo što ne razume niti jednu reč engleskog jezika. Nije mu smetalo što nije umeo da uobliči misao u razumljivu rečenicu na srpskom jeziku. Znao je da kaže šta misli, a onda dodaje da profesori, obraćajući se Koljeviću i meni, iskažu to u nekoj formi. Ono na šta je posebnu pažnju obraćao, to je spoljni izgled. Važna je impresija. Tu je besprekorna košulja i kravata, doduše, zarozane čarape (ali dobro je da nisu bele), nalivpero i obavezni rokovnik. Kožna tašna, ali ne dolazi u obzir da je on nosi, za to služi neki od brojnih telohranitelja. Tu je sve po propisu, crna limuzina, vozač i, naravno, lična sekretarica… Kada se na jednoj od sednica govorilo o jeziku, umesto da glavnu reč vodi Koljević, a i među poslanicima je bilo stručnjaka iz te oblasti, glavnu reč vodio je Krajišnik. On ostaje na principu izjednačavanja sa Jugoslavijom ili Srbijom i traži da se uvede ekavština. Mnogi su bili protiv toga. Istupali su sa jakim stručnim argumentima. Međutim, nema šanse da se struka suprotstavi Momi. Odlučuje on, koji se nekada zapetlja u reči, pa je znao da kaže: ‘Ja mislim tako i tako a eto vi profesori formulišite te moje misli’. I ima hrabrosti da se upetljava u raspravu o jeziku pored toliko ljudi kojima je to struka, a kada se na jednom zasedanju Skupštine, negde 1993. godine raspravljalo o visokom obrazovanju a posebno o fakultetima prirodnih nauka, gde sam ja, sticajem okolnosti, znala više od drugih, nametao je svoje mišljenje koje je bilo potpuno pogrešno. Nikome nije ni palo na pamet da se ovom ‘univerzalnom stručnjaku’ suprotstavi osim mene.”
Privredni mag
U pogledu Krajišnikovog privrednog vizionarstva, Biljana Plavšić je zabilježila sljedeće: “A Krajišnik, predsednik Skupštine – speaker of the parliament – razrađuje nove metode; ulazi u upravne odbore jačih preduzeća, sa namerom da kontroliše privredu i da dočeka vreme privatizacije preduzeća čiju će vrednost smanjiti do apsurda. U toj fazi, on bi se pojavio sa parama koje je zaradio na švercu za vreme rata, trgujući sa neprijateljem, da ih otkupi. Na ovaj način proširio je svoj uticaj do Zvornika, dosegnuo do Bijeljine sa namerom da ide na zapad Republike Srpske, što mu je konačni cilj. Tim se bavio ovaj čovek koji je javno govorio da sve što radi – radi za istoriju. Pitala sam se kako mogu to raditi kada u svakom mestu, naselju, gradu, nema dovoljno prostora da se nalepe smrtovnice.”
Na hljeb namazati…
Krajišnika, definitivno jednu od ključnih ikona anticivilizacijskih pokreta devedesetih, sam prvi i posljednji put u životu licem u lice vidio kada sam, ima tome i pet godina, sa njim radio obiman intervju. Bilo je to nedugo nakon što se, prije vremena vratio iz Haaga i okupljenoj gomilici od 500-600 SDS-ovskih sendvičara koji su ga organizovano dočekali na Palama doviknuo čuvenu rečenicu osvjedočenog eksperta za beskrupulozno zajebavanje sirotinje: “Nema potrebe da me dočekujete, ni da slavite. Ja sam, kao što znate, ratni zločinac.” Bio je to čovjek čija se psihološka igrica sastojala u tome da vas na prvu zaspe gomilom komplimenata. “Ja sam čuo da ste Vi najbolji novinar”, izgovorio je, uz izraz lica dobrostivog djedice, kojeg biste mogli namazati na hljeb, udijeliti mu neki prilog zbog teških životnih uslova u koje je, ni kriv ni dužan, dospio. Nije to bio čovjek iz kojeg se bilo šta moglo izvući osim onoga što je htio reći. Nije on ništa ni čuo ni znao, a ni vidio. Pogotovo ratne zločine i privredni kriminal. Nije to bila njegova nadležnost. “Evo ja sam pitao Aliju: ‘Da li si ti znao i za kakve zločine u Sarajevu?’ ‘Nisam Momo’, odgovorio mi je. ‘Nisam ni ja Alija ništa znao’, rekao sam ja njemu.”
Obrva koja odaje
Biljana Plavšić nije imala pravo samo u jednome. Krajišnik je bio nešto više od seoske varalice iz Zabrđa. On je postao nacionalna varalica. Čovjek koji je do par mjeseci pred smrt postigao da sebi i tzv. “stvaraocima Republike Srpske” iz entitetskog budžeta, koji je koristio kao svoju porodičnu kasu, priskrbi više miliona maraka, izigravajući sirotinju na prosjačkom štapu. Ali, eto, tako se, između ostalog, zavrjeđuju posebna slova u srpskoj istoriji. Ali dobro, tako je donedavno razmišljao i Milo Đukanović, bez obzira što je za razliku od šumadijskih, moravskih i bosanskih srpskih kneževa, umjesto da kao heroje egzaltira ubice, pljačkaše, pedofilski kler i starlete pomislio da je isplatnije postati ustaša.
No, da se dalje ne dulji, jer nema potrebe, završimo ovaj epitaf Momčilu Krajišnikom još jednim, za istoriju, vrlo vrijednim i poučnim sjećanjem Biljane Plavšić:
“I ja sam u početku, kao uostalom većina, mislila da Alija Izetbegović zaslužuje poštovanje ne samo kao predsednik nego prvenstveno kao čovek. U početku sam posumnjala i u tačnost informacija koje sam čula o njemu. Ipak je lukavstvo ono što je dominantno kod njega i funkcioniše na svim nivoima oficijelne i neoficijelne komunikacije. Ne znam kome bih dala prednost u tome, njemu ili Krajišniku. I njih dvojica su se na neki način voleli, bez obzira na prilike i događaje u kojima su se nalazili. Sličnost po lukavstvu – Alija je bio u prednosti što je mogao da zavara, a siromah Momo, verovatno zbog one obrve, kao da je unapred upozoravao ‘čuvaj me se’“.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Ilustracija: Preokret