ELIS BEKTAŠ: Kako je bošnjaštvo neslavno propalo…

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Kada bih ovaj tekst pisao iz neke druge pozicije, recimo iz pozicije povijesničara, sociologa, politologa ili neke slične, on bi zasigurno bio napisan mnogo opreznije, a misli i teze u njemu bile bi čvršće potkrijepljene i argumentovane ili bi bile izostavljene, jer ja ipak nisam tipski domaći titular i intelektualac, pa da se s prezirom odnosim i prema činjenicama i prema mišljenju i prema odgovornosti koju sa sobom nosi određeno zvanje i određena uloga u javnom prostoru.

Izopačeni estradni humanizam

Pošto, međutim, ovaj tekst pišem iz pozicije kolumniste opšte prakse, koji je ujedno pomalo i pisac, to mi daje za pravo da u njemu iznesem jednu tešku i žuljajuću misao, a umjesto argumenata koji bi je potkrijepili, samo ću pozvati čitaoce da se osvrnu oko sebe i da pogledaju stvarnost koju žive, ali samo ako su prethodno skinuli naočale sa ideološkom i propagandnom dioptrijom.

A ta teška misao glasi ovako: čitava ta stvar sa bošnjaštvom kao nacionalnim konceptom, koji je pod dirigentskom palicom mladomuslimanstva trebao odmijeniti jugoslovensko muslimanstvo, neslavno je propala.

To je bošnjaštvo klupko u koje su upredene niti regresivnih ideologija, diletantizam i prezir prema znanju, mitomanija kao posvemašnja zamjena za povijest, te lične nezasitosti nacionalnih vođa i njihovih kamarila, pred čijom je silinom zamrlo svako javno i društveno dobro, svodeći se na izopačeni estradni humanizam, a tu su i niti narodne traume, kojom je prelagano manipulisati za onoga ko pristojnost nosi na sebi, a ne u sebi.

Te su se niti u tom klupku zaprele toliko da to više nije klupko, nego zagonetka, koja je izgubila svijest o svojoj prvotnoj svrsi.

Zavodljivo je na ovom mjestu u igru uvesti nekog novog Aleksandra Velikog, koji bi svojim mačem presjekao to klupko, ali plašim se da takve mehanicističke i pojednostavljene parabole ne mogu nadrasti svoju ulogu doskočice. Onima koji se osjećaju Bošnjacima nije potreban Aleksandar Veliki, već im je potrebna hrabrost da stanu pred ogledalo i da podnesu njegovo ruganje i njegove prijekore, kao što im je potrebna pamet da između rugalica i prijekora čuju i savjete što im ga ogledalo upućuje, a potom im je potrebna i spremnost na dugotrajan rad na raščišćavanju ruševina i izgradnji nove građevine kolektivnog identiteta, kompatibilnog sa zahtjevima vremena u kom žive.

Hologramska projekcija neukih reakcionara

Naravno, oni koji se Bošnjacima osjećaju ne moraju učiniti ništa od toga i imaju punu slobodu da ostanu vjerni trenutnom konstruktu kolektivnog ideniteta, koji ne samo da nije saobrazan ovom trenutku, već nije saobrazan ni sa prošlošću, nego je to tek hologramska projekcija osvetoljubivih i neukih reakcionara koji su iskoristili društveni i povijesni vakuum stvoren okončanjem hladnog rata i raspadom manihejske podjele svijeta na blokove te raspadom Jugoslavije, da bi uzurpirali vlast i sproveli u djelo svoj san o idealnom društvenom uređenju, san koji je svakom svjesnom čovjeku noćna mora.

Ali ako odaberu pasivnost i poslušnost, ako odbiju da se prenu iz hipnoze i stanja ucijenjenosti, onda oni koji se osjećanju Bošnjacima moraju računati s tim da za njih ne postoji mjesto na kojem će sutra bez straha moći stati pred ogledalo.

Treba na ovom mjestu biti iskren pa reći da zadnja decenija prošlog stoljeća nije pogodovala nikakvoj modernoj nacionalnoj misli na jugoslovenskim prostorima, a kamoli jugoslovenskom muslimanstvu u smislu nacije, koje je svakako nosilo goleme povijesne terete, od kojih su mu mnogi natovareni bez njegove volje i krivice. No to ne opravdava zločinački postupak reakcionarne klike koja je stala na čelo tog naroda i oduzela mu jezgru njegovog stvarnog političkog subjektiviteta, ponudivši mu umjesto toga isprazni privid tog subjektiviteta. Jugoslovensko rješenje muslimanskog nacionalnog pitanja zasigurno nije bilo idealno, ali je ipak predstavljalo nekakvu emancipaciju u odnosu na prošlost i tim se putem moglo stići u modernitet.

Reakcionarna mladomuslimanska klika, uz podršku mnogih drugih društvenih subjekata, kako onih koji su to činili svjesno, tako i onih koji su pomogli iz puke naivnosti i zablude, protjerala je svaki modernitet iz ideje nacije i instalirala bošnjaštvo kao zamjenu za jugoslovenski muslimanski identitet. To bošnjaštvo nije nužno moralo biti pogrešno rješenje, pogotovo u datom povijesnom trenutku, već njegova pogrešnost izvire iz namjere i načina s kojim je realizovano. Bošnjaštvo je narodu servirano kao strah, provođeno je kao strah i mržnja, a od njega su njegovi kreatori očekivali da se dovrši kao strah, mržnja i osveta.

Ideološki oktroisana kategorija

Pogledamo li unazad, vidjećemo da se ideološki generator bošnjaštva tokom skoro trideset godina u kontinuitetu odricao pameti, znanja i stručnosti. Kako je vrijeme prolazilo, tako je sve prihvatljivije postajalo ono što je jednodimenzionalno i plitko, ono što počiva na mitomaniji i ubjeđenju, te ono što počiva na jednom otužno neutemeljenom ekskluzivitetu. Da se odmah razumijemo, ne pada mi napamet na ovom mjestu posezati za uravnilovkom i govoriti o takvim mračnim devijacijama i kod drugih jugoslovenskih naroda, ali ću svakako istaknuti da, za razliku od bošnjaštva, drugi etnički koncepti ipak imaju nekakav civilizacijski fundus kulture i nauke i ma koliko taj valjani fundus i tamo bio zapreten i zanemaren u decenijama regresije i reakcije, on činjenično postoji.

U slučaju bošnjaštva, međutim, skoro da ne postoji pandan tome, s izuzetkom skromne liste pojedinaca, koji su mislili i djelovali u kategorijama moderniteta i koji su skoro svi odreda osjećali tjeskobu i nelagodu u blizini onog duha koji je devedesetih postao dominantan i koji se ustoličio kao sukus bošnjačke nacionalne ideje.

Zato se danas bošnjaštvo, kao ideološki oktroisana kategorija, razmeće opskurnim likovima poput Mustafe Busuladžića, Alije Nametka, Ahmeda Muradbegovića, te nesrećnog i zbunjenog Maka Dizdara, a ignoriše jednog Derviša Sušića ili jednog Skendera Kulenovića.

Ne leži, međutim, tragičnost te grandomanske prevare jednog naroda konceptom bošnjaštva u samom nedostatku duhovnog i intelektualnog naslijeđa. Pukovnik Unije Robert Guld Šo, koji je poginuo u jurišu na Fort Vagner, predvodeći 54. masačusetski puk, tek drugu crnačku jedinicu u SAD, svojoj je majci u pismu napisao i sljedeću rečenicu: „Mi se borimo za muškarce i žene čija poezija još uvijek nije napisana, ali koja će jednom biti jednako vrijedna i priznata kao i bilo koja druga.“ Ali mladomuslimanstvo nije imalo svoje pukovnike Roberte, već je imalo karikaturalne spodobe poput Halila Brzine, provincijalnog vašarskog varalice koji se uspeo do pozicije sive kadrovske i ideološke eminencije jednog sluđenog naroda.

Skučeno trojstvo

Tragičnost prevare sa bošnjaštvom leži u tome što je ono već u korijenu postavljeno kao otpor modernitetu, kao jedna povijesna zakočenost, čije je sluganstvo uvijek spremno na oponašanje onoga što vjeruje da će mu donijeti pohvalu gospodara i čiji je strah uvijek spreman da se prometne u mržnju i da bijesno radi i na vlastitu štetu samo ako pomisli da će time nanijeti makar i sasvim malu štetu onome što mrzi. Tragičnost te prevare leži i u svođenju identiteta sa regresivnog četvorstva – država, narod, jezik, vjera – na još regresivnije i još skučenije trojstvo – genocid, agresija, opsada. Za samo tri decenije stiglo se do trenutka u kojem se legitimitet u javnom prostoru bošnjaštva zadobija isključivo eksplikacijom vlastitog odnosa prema navedenom trojstvu.

Taj štetni koncept bošnjaštva počiva na skoro fatalističkom ubjeđenju da je sve već učinjeno, napisano, stvoreno… i da valja samo slijediti uzore iz prošlosti, te spremno čekati narednu agresiju i naredni genocid, koji će se sigurno već sutra desiti, samo ako narod i na trenutak zaboravi da je Mustafa Busuladžić najveći intelektualac, Zapis o zemlji da je najbolja pjesma, a Alija Izetbegović da je nepresušno vrelo mudrosti i poštenja.

Takav fatalistički pristup može počivati isključivo na jednom nasilu ustoličenom osjećanju ekskluziviteta koji je, opet, plod udruženog osjećanja inferiornosti prema svijetu i osjećanja opsesvine mržnje prema onome što mu je najsličnije.

Sarajevski magazin Stav odličan je pokazatelj sukusa tog mladomuslimanskog bošnjaštva, a oni koji ga prate zasigurno su uočili nekoliko bitnih konstanti u njemu – premda se tu i tamo kritikuje hrvatska politika, pa čak i ona iz doba NDH, ona se nikada ne transponira na čitavu naciju, kao što je pravilo sa kritikovanjem srpske politike, koja se uvijek predstavlja kao totalitet srpskog nacionalnog stremljenja čiji je jedini cilj i jedina svrha postojanja istrebljenje bošnjaštva i koja se uvijek slika tamnim bojama, kao primitivna, necivilizovana i paganska. Ide se u tom magazinu i korak dalje, pa se sve ono što je moderno i što ne pristaje na unisonost unutar toga što bi trebao biti krug tog bošnjaštva proglašava izdajništvom, otpadništvom, te produženom rukom srpskog obavještajnog podzemlja.

Sluđena gomila

Ne možemo sa sigurnošću znati da li su ideolozi bošnjaštva i sami vjerovali u takav narativ, ali činjenica je da su uspjeli ne samo stvoriti jednu prijetvornu masu, koja se nastoji predstaviti kao uljuđena i koja se neprekidno pravda svijetu, istovremeno gajeći svoju razjarenost i svoju mržnju, no ne usuđujući se da ih do kraja artikuliše i obznani, već se to čini iza kulisa, u iščekivanju dizanja zavjese. Uspjeli su stvoriti jednu sluđenu gomilu koja se ponaša kao da baštini slavu ulaska u Berlin, a ne jedan mali, sramni, prljavi i teledirigovani rat, gomilu koja ne razumijeva koliko je svijet dinamično mjesto i koliko su se odnosi u njemu promijenili od momenta rušenja Berlinskog zida.

Postoji, naravno, i jedna tiha masa koja na mladomuslimanski koncept bošnjaštva pristaje po inerciji, nevoljna da se bavi još i tim pitanjem kraj svih drugih u jednom raspalom i oboljelom društvenom prostoru.

Nažalost, čak i najumniji u toj masi neće se odvažiti da dignu glas i da sumnjom i pitanjima uzburkaju žabokrečinu nahvatanu na površini društva, jer ne žele da izgube ono malo komoditeta u društvu obilježenom beznađem i zapretenom histerijom, koja buja ispod površine i čeka svoj trenutak.

Zahtijevalo bi opsežno istraživanje da se osvijetle i rastumače svi razlozi koji su omogućili grandomansku prevaru sa mladomuslimanskim bošnjaštvom, taj zločin nad vlastitim narodom koji je zatočen u tamnicu mitomanije, no nesumnjivo je jedan od razloga i to što su u instaliranju tog koncepta učestvovali i prevaranti i opsjenari koji su u javnosti pogrešno percipirani kao avangarda i kao nosioci moderniteta. Postoji jeziva sličnost između visokoparnog umovanja jednog Mustafe Busuladžića, koje je čak i u kontekstu svog vremena bilo nazadno, i upinjanja nepostojećeg Mustafe Drnišlića da danas u Stavu odredi vektore bošnjaštva kao obligacije.

Ostaje, međutim, nejasno kako je jedan narod, sa iskustvom življenja u Jugoslaviji i bivanja dijelom svijeta makar i u reduciranom kapacitetu, pristao da skoro preko noći bude pretvoren u hologramsku projekciju mita i ekskluziviteta i da sebe definiše negacijama, jer mu pozitivne definicije ne mogu dobaciti dalje od merhametluka. Kraće rečeno, ostaje nejasno kako se desilo da jedan Alija Nametak postane značajniji u uobličavanju vektora kolektivnog identiteta od jednog, već spomenutog, Derviša Sušića.

Karika između Busuladžića i Drnšlića

Jedan od prevaranata i opsjenara koji su dali svoj obol ustrojavanju bošnjaštva u skladu sa vizijama mladomuslimanskog mindera jeste i Senad Pećanin, koji još 1993. godine u Danima objavljuje članak pod nazivom Januar 1993: Srbi u Sarajevu. Od činjenice da ovaj žrec sarajevskog žurnalizma u tom članku crta metu na čelu svih Srba koji su ostali u Sarajevu i maltene im naređuje da se povinuju imperativu kolektivne krivice, usput snishodljivo pozivajući Bošnjake da ne pucaju u tu metu ako baš ne moraju, još je strašnija činjenica da se on tim tekstom i dan-danas ponosi i da ga ističe kao dokaz da se u ratnom Sarajevu, jelte, moglo pisati o zločinima počinjenim u gradu.

Vjerovatno nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da je upravo Senad Pećanin ta darvinovska karika koja nedostaje između Busuladžića i Drnišlića, no da bi mogućnost takve greške bila posve otklonjena, bilo bi dobro da se studentarija sa FPN malo više pozabavi istraživanjem arhiva.

Takvo bi istraživanje možda moglo imati i jednu lateralnu korist – možda se desi da se mladi intelektualci, a preko njih i dio javnosti, prenu iz stanja hipnoze i shvate da povijest nije prosti kauzalitet, već da je pred jugoslovenskim muslimanstvom prije tridesetak godina stajalo više od jednog puta.

Naravno, povijest nije reverzibilan proces i nemoguće je vratiti se u prošlost pa načiniti neki drugi, manje pogrešan izbor, ali svijest o prošlosti biće korisna u uspostavljanju svijesti o sadašnjosti, kako bi se povećali izgledi da se u budućnost uđe sa nešto manjim teretom mitomanije.

Inertno i neprosvjećeno društvo

Nažalost, ne treba gajiti prevelika nadanja da će se to desiti, jer, pogledamo li na primjer nazive doktorskih disertacija odbranjenih na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, uočićemo zanimljiv kontinuitet u pogledu jezičkog registra – i dalje se u tim naslovima koristi onaj rogobatni, birokratski i ideološki bremenit jezik iz epohe jugoslovenskog socijalizma, samo što su pojmovi države, nacije i političkih fenomena zamijenjeni odgovarajućim supstratima današnjice.

To je samo još jedan u nizu dokaza koliko je mladomuslimanski koncept bošnjaštva inferioran, koliko je bio lišen svijesti o vlastitoj ulozi i odgovornosti i s kakvom je lakoćom društvo prepustio inerciji, znajući da je inertno i neprosvijećeno društvo idealno za manipulaciju.

Za kraj, neka ostane zabilježeno i to da ovaj tekst nije nikakav poziv na društvenu ili ideološku akciju i da se ja lično ne smatram pozvanim da brinem brigu onih koji se osjećaju Bošnjacima šta da rade sa svojim identitarnim okvirom, a samim tim i sa svojom budućnošću. Svrha ovog teksta je da posluži kao opomena budućim naraštajima da je veoma lako biti prevaren i doveden u zabludu, i da je jednu skučenu svijest, kakva je svijest u jednopartijskom i takođe mitomanskom jugoslovenskom društvu nesumnjivo bila, veoma lako zamijeniti još skučenijom sviješću.

Piše: Elis Bektaš za Preokret
Ilustracija: Preokret

Share.

Leave A Reply