PINELOPI KOUJIANOU GOLDBERG: Zbog čega je regionalno uvezivanje budućnost svjetske ekonomije

Čini se da je pandemija COVID-19  globalizaciju ograničila na načine o kojima je trenutna američka administracija teško mogla sanjati čak i prije godinu dana. Ali, gledano u širem kontekstu, ovogodišnje povlačenje iz tokova globalizacije tek je posljednje poglavlje u procesu koji odavno traje. Procesu, koji je zemlje u razvoju učinilo sve pesimističnijima u pogledu nastavka rasta baziranog na izvozu kao sredstvu borbe protiv siromaštva

Problemi sa i bez pandemije

Prije pandemije COVID-19, istraživanja Svjetske banke su pokazazivala  da je udio svjetske populacije koja živi u ekstremnom siromaštvu (manje od 1,90 američkih dolara dnevno po kursu iz 2011) opao s 36 posto u 1990. na 10 posto u 2015. Ali i bez pandemije i prijetnje njenih posljedica da ovaj napredak suzbiju (pa čak i bez trenutne krize), siromaštvo bi ostalo dominantan problem u mnogim dijelovima svijeta, a posebno u subsaharskoj Africi.

Međutim, čak iako globalna trgovina više nije primarni motor rasta, zemlje u razvoju imaju na raspolaganju druga sredstva za smanjenje siromaštva. Jedna od mogućnosti jeste promocija regionalih integracija, produbljivanje prekograničnih veza sa susjednim zemljama u sličnoj fazi razvoja. Iako regionalna partnerstva ne mogu pružiti istu kupovnu moć kao što su to tržišta s visokim dohotcima činila u prošlosti, još uvijek mogu formirati dovoljno veliko tržište da postignu izbalansiranu ekonomiju. Kao što je to bio slučaj s ranom Evropskom ekonomskom zajednicom (preteča Europske unije), ekonomske sličnosti zemalja u razvoju mogu se transformisati iz prepreke u prednost.

Ali regionalne integracije će zahtijevati promjenu načina razmišljanja. Zemlje u razvoju moraju pokazati veću spremnost za saradnju sa susjedima koje tradicionalno vide kao konkurente.

Moraće ulagati u infrastrukturu kako bi povezale tržišta unutar i između zemalja. Poseban zadatak biće kreiranje novih institucija i trgovinskih sporazuma kako bi se održaala stabilnost sistema.

Problemi zemalja na rubu egzistencije

Druga opcija za zemlje u razvoju je da se više koncentrišu na svoja domaća tržišta kako bi nadoknadile izgubljenu međunarodnu potražnju. Ovaj pristup je lakše ostvariv u zemljama s velikim brojem stanovništva. Na primjer, Indija bi sigurno mogla potaknuti snažniji rast unutar vlastitih granica, pod uslovom da usvoji prave politike. Takav model i dalje bi se u velikoj mjeri oslanjao na trgovinu, ali to bi bila trgovina između indijskih regija, a ne sa ostatkom svijeta.

Svakako, u zemlji u kojoj većina ljudi živi na rubu egzistencije, velika populacija automatski ne generira dovoljno potražnje za rastom. Ali za zemlje koje imaju značajnu srednju klasu s dovoljno kupovne moći za kupovinu industrijske robe ili zamjenjivih usluga proizvedenih u zemlji, postoji velika prilika da podstaknu rast i održivo smanjenje siromaštva.

Međutim, manje naseljene zemlje uglavnom nemaju dovoljno velika domaća tržišta da podrže rast u nedostatku vanjske trgovine. Pogotovo je, u slučaju ovih zemalja, važnije nego ikad da političari promovišu i sprovode mjere za osiguravanje jednakosti.

U mnogim zemljama u razvoju, posebno u subsaharskoj Africi, istraživanja ukazuju na zapanjujuće nejednakosti. Obično grupica ultra bogatih kontroliše prirodne resurse zemlje, dok milioni žive u siromaštvu. U nedostatku trgovine, jedini način da se stvori i podrži srednja klasa u takvim zemljama jeste preraspodjela resursa koji su sada u rukama bogataša.

Ravnomjernija raspodjela resursa ne bi samo doprinijela harmonizaciji društva. Ona bi također stvorila uslove za rast, jer garantuje da će se svi dodatni resursi generisani takzvanim pozitivnim šokom bogatstva (na primjer, rast cijena roba) dodadno distribuirati, stvarajući potrebnu kupovnu moć za potporu domaćoj proizvodnji.

Postojeća iskustva

Ako se ova ideja čini pretjeranom, razmislite o iskustvu Norveške. Otkako je zemlja otkrila naftu 1969. godine, prihod po glavi stanovnika iznosio je 31.861 USD (u 2010. godini). Do 2018. ta se brojka gotovo utrostručila, na 92 ​​120 dolara. Od presudnog je značaja, od 1979. godine (prva godina za koju su dostupni podaci), za koju Luksemburška studija prihoda pokazuje da je Norveška imala relativno nizak Ginijev koeficijent od 0,224, što ukazuje na relativno nisku nejednakost.

Sada uzmimo u obzir Meksiko, u kojem su 70-tih godina prošlog vijeka otkriveni ogromni naftni resursi, ali je 1984. godine imao Ginijev koeficijent 0,430, što ukazuje na mnogo veću nejednakost. Između 1960. i 2018. godine, prihod po glavi stanovnika porastao je sa 3.908 dolara na oskudnih 10.404 dolara.

Postoje naravno mnoge razlike između Norveške i Meksika izvan mjera nejednakosti u dohotku. Ali ostaje činjenica da će predviđenim balansiranjem ravnopravnosti i rasta mnoge zemlje u razvoju imati dobre šanse za smanjenje siromaštva i postizanje širih ekonomskih ciljeva čak i u trenutnom globalnom okruženju.

Pinelopi Koujianou Goldberg, bivši glavni ekonomista Grupe Svjetske banke i glavni urednik Američke ekonomske revije, profesor je ekonomije na univerzitetu Yale.

Izvor: Project Syndicate
Prevod sa engleskog: Preokret
Foto: fokus.ba

.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top