VUK BAČANOVIĆ: Malograđanski orijentalizam na hrvatskoj ljevici

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Velika je muka čitati tobože dobronamjerne članke hrvatskih istoričara i novinara sa ljevice o bilo čemu što se zbivalo i zbiva izvan Hrvatske. Sociolingvistička teorija kaže da su ono što se, već tako prokleto suhoparno, naziva “diskursi”, odnosno konverzacione interakcije, odnosno načini na koji se nešto želi reći ili predočiti, uvijek povezani sa upotrebom moći. Moći koja je često povezana sa političkom i ekonomskom eksploatacijom nekoga ili nečega. I potrebom da se tom nekome vlastita potlačenost, poniženost i eksploatacija prikaže prirodnim stanjem.

Moć iščitavanja pamfletića

Jedan od takvih “diskursa” razvijaju, vrlo često, autori sa hrvatske ljevice kada se bave stanjem u bivšim jugoslovenskim republikama koje nisu Hrvatska.  Eh sad, budući da hrvatska ljevica, ako izuzmemo Radničku frontu Katarine Peović, uglavnom, nema gotovo nikakve moći, osim one koja bi proizlazila iz budžeta Republike Hrvatske predviđenog za publikacije srpske nacionalne manjine, njena upotreba moći, pogotovo kada su u pitanju krajevi istočno od Une i južno od Save, se svodi na iskazivanje vlastite nemoći, ljenosti i nesposobnosti da o tim krajevima bilo šta istinski spozna.

Izuzev iščitavanja pamfletića samoproklamovanih stručnjaka za sve i svašta tipa Dragana Bursaća, Martine Mlinarević Sopte, Mile Stojića, Bojana Tončića, Nerzuka Ćurka, Veselka Koprivice, Darka Šukovića i sličnih, a koji se onda udrobljuju u nečuvenu nadmenost i samoegzaltaciju koja se može porediti samo sa umišljenom superiornošću intelektualne posluge kolonijalnih upravitelja prema divljacima i varvarima pokorenih oblasti.

Said je, u svom Orijentalizmu konstatovao da ovaj koncept postavlja sljedeća pitanja: “koji su još vidovi intelektualne, estetičke, naučne i kulturalne energije učestvovali u stvaranju imperijalne tradicije kakva je orijentalistička? Kako je došlo do toga da filologija, leksikografija, istorija, biologija, politička i ekonomska teorija, romani i lirska poezija počnu da služe široko imperijalističkom pogledu na svet, koji je negovao orijentalizam?” Hrvatski ljevičarski komentatori prilika u BiH, Crnoj Gori i na ova pitanja ne odgovaraju teorijski, nego su dio kolonizatorskih svjetonazora koji nam, u našem, balkanskom kontekstu na ova Saidova pitanja nude pravovaljane odgovore.

Imaginarna Velika Srbija

Jer kad npr. Dragan Markovina u intervjuu za režimsku podgoričku Pobjedu, a u jeku borbe protiv državnog mafijaškog otimanja srpsko-crnogorskih crkava i manastira izjavi da “donošenjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti Crna Gora definitivno stavlja točku na projekat velike Srbije”, onda to nije samo demonstracija skandaloznog nepoznavanja odnosa na terenu, bilo da se radi o odnosu političkih snaga u Crnoj Gori, regionalnih savezništava, unutarcrkvenog ustrojstva Srpske pravoslavne crkve, dijametralno različite teološke i političke pozicije pojedinih episkopa, već i manifestacija elementarnog neznanja o crnogorskoj istoriji.

Poput austrougarskog kupljenog intelektualca, političkog Hrvata češkog porijekla, Ćire Truhelke koji je imao zadatak kreiranja bosanske istorije koja bi po svaku cijenu razdvojila pravoslavno i muslimansko stanovništvo BiH, Markovina Crnogorcima drži lekciju o tome kako je “od 1918 velikosrpski projekt ili sentiment bio… u Crnoj Gori dominantan”, ali “da je sada izgubio”, misleći na Đukanovićevu državnu ideologiju zavađanja nacionalnih Crnogoraca i Srba.

Koji, uprkos razlikama oko crnogorske nezavisnosti, ili stepena te nezavisnosti, nikada, kako u istoriji, tako i u sadašnjosti, nisu gajili identitetsku isključivost jedni prema drugima.

Razumljivo je da Markovina kao istoričar XX. vijeka nije, nužno, morao čuti za jednog Marka Jačova i tomove izvorne građe rimske Kongregacije za propagandu vjere o Srbima u 17. vijeku (LES DOCUMENTS DE LA SACRÉE CONGRÉGATION DE PROPAGANDA FIDE A ROME CONCERNANT LES SERBES 1622-1644), ili dvotomnu LE MISSIONI CATTOLICHE NEI BALCANI DURANTE LA GUERRA DI CANDIA (1545-1669), a koji se posebno odnosi na područje Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore, ili što ne zna ništa o drevnoj Zetskoj episkopiji Crkve srpskih i primorskih zemalja, odnosno Pećke patrijaršije, ili o tome da je teokratija episkopa srpske autokefalne crkve temelj na kojem je izgrađena crnogorska državnost, ili o kanonskom pravu o čemu se mogao informisatia je pročitao barem primarne istorijske izvore.

Ali da kao istoričar XX vijeka nema ni najosnovnijih saznanja o tome da u Crnoj Gori 1918., bez obzira da li se radilo o Zelenašima i Bjelašima, nije bilo razlika u projugoslovenskim stavovima (pitanje je bio tretman dinastije Petrovića, ili određene ustavne odredbe nove države), te da ni jedna ni druga grupacija nisu negirali ni vlastiti srpski etnički identitet, kao ni neophodnost ponovnog ujedinjenja eparhija Pećke patrijaršije, te da ni jedna ni druga strana na to nije gledala kao na nekakav “velikosrpski” poduhvat, to je već potpuna tragedija neznanja koja prelazi u najodurniji orijentalizam.

Onaj koji misli da je ovlašteni vlasnik istine o varvarskim krajevima i varvarima objašnjavati ko su, šta su i šta bi trebali, pa tako, opet, manifestujući potpuno neznanje prilika u Srbiji i Crnoj Gori drži lekciju opoziciji: “Hoću reći da crnogorska opozicija mora shvatiti da je Podgorica njihova jedina adresa za pregovore. Istodobno, i Srbija mora shvatiti da državu i društvo može stvarati samo unutar svojih granica, ne izvan njih.”

Malograđanska slabost

I zaista, crnogorskoj opoziciji je Podgorica bila jedina adresa za pregovore, kao i za izbornu pobjedu nad Đukanovićevom ustašofilskom tiranijom, za razliku o Markovine, koji sebi svojstvenom antijugoslovenskom paralogičkom paradigmom, državu i društvo ne “stvara” samo u Hrvatskoj u kojoj mu je egzistenciju spašavao predstavnik srpske nacionalne manjine, već to čini o Crnoj Gori, društvu i državi o kojoj ne zna ni najelementarnije činjenice. Koliko sličnosti sa Krležinom definicijom tipičnog hrvatskog malograđanina:  “Jedna od tipičnih malograđanskih slabosti iluzionističkog hrvatstva jeste da mu je osjećaj vlastite narodnosti ranjavo razdražen, da je u svoje vlastite slabosti djetinjasto zaljubljeno, da je sklono da se precjenjuje u umjetničkim, a naročito u pjesničkim oblastima, u kojima nikakva razloga nema da o sebi misli naročito oduševljeno, potcjenjujući se upravo u onim regionima koje reakcionarno poriče, koje jednostrano slijepo neće da uzme ad notam i o kojima uglavnom zaslijepljena, pojma nema.”

I s obzirom da se precjenjuje i da pojma nema, onda nikakvo čudo da animozitet prema određenoj politici ili određenim ličnostima transponuje na kompletnu prošlost i kompletnu kulturu određenih naroda. Pa mu se tako i moglo desiti da mu se stavovi o Crnoj Gori u potpunosti poklapaju sa stavovima klovnova sa ustaške Bujice, u kojoj gostuju i takvi “opozicionari” kao što je bjelosvjetski prevarant u mantiji, Miraš Dedeić, samoproglašeni mitropolit nekakonske Crnogorske pravoslavne crkve koja ima jedva trocifren broj vjernika, ili filoustaški “crnogorski intelektualac” Milorad Popović koji će u istoj emisiji preporučiti da je rješenje okolnosti da je Đukanović izgubio izbore da svijet poštuje “demokratska, nacionalna politička prava onih ljudi koji se izjašnjavaju kao Crnogorci.”

Šta je Popović želio poručiti, a potpuno na liniji Markovininog rezonovanja? Da je demokratija onda kada se ljudima koji se izjašnjavaju kao Srbi, ili Srbi-Crnogorci ili Crnogorci-Srbi, ili samo kao Crnogorci bez šovinističkih stavova o Srbima oduzme pravo glasa, jer samo oni mogu pravilno izabrati?

Isto što i ustaški ideolog general HOS-a i saborski zastupnik Domovinskog pokreta, Ante Prkačin, koji je gostujući u istoj emisiji, vrlo slično Markovininim idejama o rješavanju srpskog pitanja u Crnoj Gori, zavapio: “Da smo na vrijeme otvorili problem Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i dopustili registraciju Hrvatske pravoslavne crkve, danas bi stanje u Crnoj Gori bilo potpuno drukčije”? Nikakvo čudo da se Markovini, u skladu sa ovakvom površnošću, moglo dogoditi da se i u rodnom Mostaru predstavi u najpovršnijem svjetlu, a već posve zaboravljenom i zataškanom rečenicom: “Ne mogu podnijeti da vidim zamotanu muslimansku djevojku – gadi mi se!”

Lično poznajem mnoge djevojke koje nose hidžab, daleko inteligentnije, obrazovanije i elokventnije od Markovine i njegovih površnih promotera- adoranata poput Dine Mustafića, Mile Stojića i Nerzuka Ćurka (o čijim glupostima i tupostima o situaciji u Crnoj Gori bi se morao napisati poseban članak kada to ne bi podrazumijevalo umiranje od dosade ), utoliko da na ovakvu rečenicu mogu samo odgovoriti: “Ne mogu da podnijeti da čitam orijentalizam hrvatske ljevice – gadi mi se!”

Bijedni izgovori

Oni koji u Hrvatskoj brane ovakve Markovinine gluposti, gadosti i uopštavajuća šovinistička zgražavanja nad pravoslavnom i muslimanskom kulturom i civilizacijom će reći da se ono mora posmatrati u kontekstu njegove osude ustaštva i ustaških tendencija u Hrvatskoj. Na isti način se brani i Heni Erceg koja kritikuje nazivanje kompletnih naroda ‘šakom jada‘, ‘Balkancima‘ i ‘Orijentom‘ od strane hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, a da bi onda to isto sama učinila pišući u Đukanovićevim medijima uopštavajuće paškvile o “mračnim idejama velikosrpskog pravoslavlja” i “apsolutnom crnilu koje je prevladalo u svim državicama, veličine omanje šupe, na ovim prostorima, crnilu nacionalizma, u najvećoj mjeri onoga velikosrpskog.”

Nepoznato je na koji način Erceg mjeri nacionalizme pa je izmjerila najveću mjeru srpskog, a manju ostalih “malonacionalizma”, ali to je suština jadnog i bijednog izgovora hrvatske ljevice za vlastiti šovinistički orijentalizam. Jer kada se radi o srpskom nacionalizmu, onda će se njegove stvarne i izmišljene ideologe upućivati da oči skreću od Beograda i upere ih u Sarajevo, Zagreb, Podgoricu i gdje već sve ne, što ne važi za egzaltiranu hrvatsku ljevicu koja svoj nos, po nekoj samoproklamovanoj prirodnoj datosti, može zabadati gdje ona hoće i kada to hoće i u ime koga hoće.

Jer jedno je, smještajući ustaštvo i ustaše na pravo mjesto, kritikovati srpski šovinizam i eskponente tog šovinizma, odnosno bošnjački šovinizam i eksponente tog šovinizma, a nešto ipak sasvim drugačije kupovati privilegiju ljevičara i kritičara ustaštva u hrvatskom društvu, proljevajući, neselektivno, kante moždanog proljeva na kompletnu pravoslavnu/islamsku civilizaciju.
 

Da se razumijemo, ni jednu ni drugu niste dužni ni voljeti ni simpatisati, ali i u tom slučaju vaša kritika, kao istoričara, mora biti potkrijepljena desetinama i stotinama fusnota, a ne nalikovati analizama Mile Stojića, kojem je trijumf crnogorske opozicije, između ostalog trijumf “kanibalskih stihova srpskih pjesnika”.

A ustvari uopšte nije tako teško shvatiti suštinu stanja u Crnoj Gori. Ako se shvati da je teško da u cjelokupnoj balkanskoj politici ima ogavnije, nedostojnije i malignije kreature od Mila Đukanovića. Prvo je 90-tih obeščašćivao Srbe podržavajući koljačke politike, proglašavajući se jednim od njihovih gavnih prethodnika, a onda je da bi zadržao vlast, odluči da zakolje cjelokupan srpski narod. Jednom je svijetlu istorijsku i srpsku tradiciju Crne Gore bacio u blato pretvorivši je u kombinaciju narko kartela i Arkanovih tigrova, samo da bi onda objavio da se on vječno protiv toga borio i da je to što je on lično, devedesetih dijelom sam stvorio, dijelom podržavao zapravo srpska tradicija koju će on, obračunavajući se sa samim sobom i vlastitim nasljeđem, uništiti brišući, po ustaškom predlošku, kompletnu istoriju i kulturu vlastite zemlje.

Jezive litije i nejeziva misa za Blajburg

Ali budući da ovo istoričaru sa hrvatske ljevice nije jasno, ili neće da mu bude jasno, kako da bude novinaru sa hrvatske ljevice? To jest kako da mu ne bude? Na primjer, na način Ivice Đikića, hrvatskog novinara i književnika, koji je, sa svim hrvatskim književnicima nedavno napustio Penn BiH, a zbog, navodno, neadekvatne reakcije ovog društva na skandaloznu Misu za Blajburg, odnosno sakralizovanu rehabilitaciju Oružanih snaga NDH? Pišući o “crnogordijskom čvoru”, Đikić, sljedstveno svome intelektualnom uzoru Markovini niže poluinformacije i gluposti. Najopštije mjesto jeste prigovor Zdravku Krivokapiću da je u izbornoj noći pomenuo Svetog Vasilija ostroškog i tvrdoškog.

Da Đikić o Crnoj Gori zna koliko ne zna, shvatio bi da pominjanje episkopa hercegovačkog Vasilija (Stojana) Jovanovića, podvižnika iz 17. vijeka, ne može biti uvrjedljivo ni jednom stanovniku Crne Gore, ne samo zbog ogromnog poštovanja koje pripadnici svih vjerskih zajednica imaju prema njemu, već i zbog toga što se, bilo za vjernike, bilo za ateiste, radi o jednom od najbitnijih identitetskih simbola pravoslavnih Srba.

Ali u pokušaju da rastumači ono o čemu ne zna ništa, Đikić nam pojašnjava razloge Đukanovićevog kulturocidnog obračuna sa vlastitim nasljeđem: “Prvi, i sad malko manje važan, jest činjenica je SPC najčvršća poluga velikosrpstva u Crnoj Gori i element stalne društvene nestabilnosti, s tendencijom da se takvo stanje produži unedogled. Drugi, važniji razlog jest pokušaj mobilizacije vlastitog – opravdano posustalog – biračkog tijela izazivanjem sukoba s objektivno najopasnijim unutrašnjim protivnikom. No izazvao je kontraefekt. Izveo je građane na ulice u onim jezivim crkvenim litijama…”

Hajde da sada i ignorišemo činjenicu da ovo jaukanje nad Đukanovićevim neuspjehom kao da je parafraza traktata Ante Pavelića iz 1942., prema kojem “u pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti srpske pravoslavne crkve…”, već samo “nacionalna hrvatska… pod nadzorom hrvatske države i njezinih oblasti”.

Ali “jezive litije”??? Šta je novinaru koji je iz Pena BiH istupio radi jezive mise za Blajburg u centru Sarajeva, tačno jezivo u pravoslavnim litijama u dominantno pravoslavnoj zemlji? To što je rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović, predvodeći litiju u Pljevljima zahtjevao da se ona zaustavi dok traje ezan sa minareta Husein-pašine džamije, rekavši da je ezan “glas brata”?

Ili propovijed mostarskog paroha Radivoja Krulja na litiji u Baru gdje je rekao da su tuđe bogomolje rušili lažni hrišćani i bezbožnici? Ili mu je možda jeziv poslanik Demokrata Dženan Kolić, koji je na glavnom podgoričkom trgu obavio muslimansku molitvu, a za izbavljenenje tada zatočenog i maltretiranog episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikija, kojeg je Milova policija prebukirana nekadašnjim pripadnicima paravojnih formacija iz 90-tih bespravno držala zatočenog?

Ili mu je jeziv viteški potez Zdravka Krivokapića kada je ispred pljevaljske džamije podigao transparent “Ne damo svetinje!”, aludirajući da su džamije crnogorske svetinje jednako kao i crkve?

Ništa od toga nije jezivo, osim tendencioznog, orijentalističkog pristupa Ivice Đikića koji je, da stvar tek bude najjezivija objavio u zagrebačkim Novostima, nedeljniku srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Najtragičnije je što u medijima u kojima očigledno suvereno vlada hrvatska ljevica o navedenim primjerima čojstva i junaštva nismo mogli pročitati ništa, ali zato jesmo splačine i kalambure koji kao da su prepisani sa stranica Katoličkog tjednika iz 1941.

Nasuprot ovakvim priglupim orijentalističkim izvještajima i analizama, iz dana u dan postaje jasno da je koalicija crnogorskih umjerenih hrišćanskih demokrata sa novim i zdravim građanskim snagama u Crnoj Gori nešto najbolje što se u zemljama bivše Jugoslavije dogodilo u posljednjih 30 godina. Jer to ne samo da je dokaz da se korumpirane i diktatorske vlasti zaista mogu srušiti na glasačkom mjestu, već da to mogu uraditi istinski pravoslavni vjernik, nacionalni Srbin-Crnogorac i fenomenalni Albanac britka uma! Zajedničkim snagama. Svim snagama uništitelja Jugoslavije unatoč. A posebno lažnim opozicionarima sa hrvatske ljevice kojima s usta curi med i ambrozija, a uistinu su ispunjeni svim oblicima perfidnosti, zla, otrova i gluposti.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Ilustracija: Preokret

Share.

1 Comment

Leave A Reply