ANTONIJE KOVAČEVIĆ: Podseti me šta to beše patriotizam ili Zaslužujemo li mi Srbi Nikolu Jokića?

Kada je superstar Lejkersa Entoni Dejvis trojkom iz trka, uz zvuk sirene, ugasio nade Denvera da će izjednačiti u finalnoj seriji Zapada, kamera američke televizije zumirala je, jednu za drugom, čas pobedničku stranu, čiji su se igrači, “divlji” od sreće, bacali jedni drugima u zagrljaj, čas pobeđene, koji nisu verovali šta ih je snašlo. Kad su strasti malo splasnule i svetla u NBA balonu počela da se gase, na klupi Nagetsa ostao je samo jedan čovek – Nikola Jokić.

U kadru je stajalo dečačko lice, uronjeno u velike ali nežne šake, rumeno od muke. Vlažne oči, na ivici da briznu u plač, govorile su da momku za koga obično, kad žele da ga nahvale, kažu da se igra košarke, nije sve tek puka igrarija. I kako nije baš takva flegma što bi kazali u rodnom Somboru, da nije cool, što bi zaključili Ameri. Da mu nije svejedno.

A i kako bi…Borio se kao lav, maltene sam vratio tim posle debelog minusa, dvaput ih doveo nadomak pobede u poslednjem minutu, ali je na kraju morao da prizna poraz. Pružio je ruku pobedniku, a onda se osamio da liže rane. Koji minut kasnije, nakon što se povratio iz šoka, novinarima je izjavio: “Ništa nije gotovo, moramo ostati uzdignute glave…Jesmo autsajderi, ali se ne predajemo!”

https://www.youtube.com/watch?v=TX5jd-qk6ws
TEŽAK PORAZ, ALI GLAVA GORE: Jokić je teško podneo trojku Dejvisa u poslednjoj sekundi

Doći do finala Zapada za Denver je ove godine naličilo putovanju ona dva majušna Hobita u “Gospodaru prstenova“. Od nemila do nedraga. Posle dve teške serije i maksimalnih sedam utakmica uspeli su da izbace favorizovane Kliperse i pokvare već viđeni gradski derbi dva preskupa kalifornijska tima, te izašli na dvoboj Kralju Džejmsu i njegovoj kaznenoj ekspediciji. Učinjeno je više od planiranog i mnogi bi se time zadovoljili, ali ne i Nikola.

On hoće više, hoće do samog kraja, titule i prstena.

Da nije takav, fajter bebeće face, ne bi za svega nekoliko godina ozbiljnog bavljenja košarkom, od dečkića koji je za doručak tamanio tepsiju bureka i dva litra koka-kole, došao u priliku da driblinzima po burek šalje velikane NBA lige. I sve to radi sa toliko lakoće da ga je prosto divota gledati. Čak i oguglalim Amerima, naviknutim na košarkaške zveri koji trče brže i skaču više od Nikole.

Ali nemaju ono nešto, ono što je njegov saigrač Pol Milsap, nemajući adekvatno poređenje u svetu basketa, nazvao “košarkaški Tom Brejdi“, po kvoterbeku “Nju Ingland Patriotsa” i jednom od najboljih igrača američkog fudbala svih vremena. Čoveku koji je svoje timske drugare pravio boljima nego što to oni jesu.

Što i Nikola trenutno radi u Nagetsima, nesebično deleći pasove i apostrofirajući onu čuvenu floskulu Medžika Džonsona da “običan koš usreći jednog, a asistencija dva čoveka na terenu”.

Svega ima, u tem Somboru…

U tem Somboru, na severu Bačke, koga je pesmom opevao Zvonko Bogdan, a u kome je pre 25 godina rođen Nikola Jokić, osim što i žene piju vina, ni košarka nije tikva bez korena. Nedaleko od centra grada odrastao je legendarni Radivoj Korać, a u obližnjem šoru detinjstvo je proveo i Dragan Tarlać, nekadašnji centar Čikago Bulsa.

Ali ako slučajnog prolaznika na ulici upitate šta je najveća ljubav somborskih derana, nema sumnje da ćete dobiti isti odgovor – konji. Tako je bilo i sa junakom ove priče…

“KO IMA STARIJU BRAĆU NE PLAŠI SE NIČEGA”:Mali Nikola između Strahinje i Nemanje

Basketaška karijera koja je počela u lokalnom somborskom klubu “So-koš” je bila puna uspona i padova, iz prostog razloga što Nikola nije mogao da odluči šta mu je važnije, konji ili narandžasta lopta. Čak je i sa utakmica bežao na poluvremenu, da bi stigao na vreme da gleda kasačke trke u obližnjem Srbobranu.

Momak koji danas zarađuje 29 i kusur miliona dolara godišnje bio je spreman da sve to batali da bi čistio štale i ugađao svojim četvoronogim ljubimcima, iako mu se zbog gabarita (težine i visine) nije smešila neka blistava karijera u sulkama. Sve zbog ljubavi, ni zbog čega drugog. Ljubavi koja traje i danas, o kojoj najbolje svedoči izjava Vinstona Čerčila u njegovom ormariću u svlačionici:

“Ima nečeg u izgledu konja što je dobro za ljudsku dušu”

Kad mu je otac prvi put saopštio da bi valjalo malo ozbiljnije da se posveti košarci, jer je sa dva metra i sto kila prevelik za konjički sport, počeo je da plače.

IZ VREMENA DOK SE JEO BUREK I PILA KOCA: Nikola Jokić sa porodicom u Somboru

-Nisam želeo da treniram, imao sam tada 10 godina i sve mi je to bilo malo čudno, čak sam se i plašio. Posle prvog kontakta s loptom, video sam da mogu da igram, prisećao se kasnije tih dana.

Kad je, posle nekoliko godina, na nagovor najpoznatijeg košarkaškog menadžera Evrope, Miška Ražnatovića, prešao u Megu, nije mogao da odradi nijedan sklek, ali je zahvaljujući radu sa upornim i autoritativnim Dejanom Milojevićem uspeo da svoju “fiziku” dovede u red, postane MVP Jadranske lige i privuče pažnju velikih klubova, evropskih i američkih.

DŽERI VEST JE PROŠLOST: Predlog za novi logo NBA lige, sa siluetom našeg Jokare

I kao da je bilo suđeno da svoj neuobičajen životni put i karijeru nastavi “naopačke” u odnosu na većiua srpskih košarkaša… Iako je sve već bilo spremno da zaigra za Barselonu, agenti su sleteli u Beograd, sa namerom da ga odvedu u redove katalonskog velikana…Sudbina je htela da Jokić tog dana odigra najgoru utakmicu u životu. Dok se Barselona nećkala, menadžer Denvera Tim Konoli je u momku koji uopšte nije imao predispozicije za NBA prepoznao nešto što drugi nisu.

Noć NBA drafta 2014. godine bila je najveći trenutak Jokićeve dotadašnje karijere. Ali, avaj, ono o čemu drugi sanjaju, Jokić je – prespavao. Stariji brat Nemanja probudio ga je u gluvo doba, sa spremnom bocom šampanjca: “Draftovan si u NBA ligu, kako možeš da spavaš?”

Ostalo je istorija…

Umesto parole, ime na dresu. I tri prsta…

Ova sezona NBA lige, zbog korona virusa i rasno inspirisanih nemira na ulicama američkih gradova, ne liči ni na jednu prethodnu. NBA čelnici našli su nekako leka za pandemiju – igrači su u karantinu proveli vreme pre nastavka sezone koju su, skupa sa plej ofom, odigrali u jednom gradu, Orlandu.

Sa drugim problemom, onim političkim, nisu znali kako da se izbore, pa su popustili pred pritiskom liberalnih i anarhističkih grupa – jurišne konjice Demokratske partije, i dozvolili da košarkaške mečeve pretvore u predizborne mitinge jedne političke opcije, sa sve klečanjem na zvuke američke himne. Nezapamćena farsa koja je usledila promovisala je igrače u pokretne stranačke bilborde, sa dijapazonom poruka koje su manje-više naterani da nose na dresovima, trenerkama i patikama.

JOKIĆ BASKETBALL MATTERS: Nikola je ostao svoj i u poplavi političko-sportskog kiča u NBA

Umesto dobro poznatih imena, na leđima su tako osvanuli slogani poput “Black Lives Matter”, “Vote”, “Education reform” i slično, što je kao konačan ishod imalo nikad manju gledanost prenosa u istoriji.

U ovom političko-sportskom vodvilju Nikola Jokić, koji je ovog leta, posle druženja sa drugim srpskim sportskim velikanom Novakom Đokovićem, preležao virus Covid 19, bio jedan od retkih igrača koji je sačuvao lično dostojanstvo. Nije dozvolio da drugi utiču na to šta će pisati na njegovom dresu, na kojem je, kao i prethodnih godina, stajalo njegovo prezime.

I, to nije sve…

Tražio je od kompanije “Najki”, čiji je “maneken”, da na petama patika koje nosi na utakmicama ugravira četiri emotikona: katanac, štopericu, stegnuti mišić i ruku sa – tri podignuta prsta.

Zbog toga je doživeo kritike od američkih mejnstrim medija, bilo je i raznih komentara na društvenim mrežama, ali…mari on.

Koliko je Jokara svoj govori i činjenica da je jedan od retkih, možda čak i jedini NBA igrač koji na svom telu nema nijednu tetovažu.

Sitne duše mogu da ga…

Kada su ga onomad, posle izostanka sa Evropskog prvenstva, dežurni kritizeri u Srbiji, među njima i dosta mojih kolega novinara, prozvali zbog manjka “nacionalne svesti”, Nikola nije odgovarao ni tražio opravdanje.

A bilo mu je teško, nervirao se dok je čitao uvredljive komentare, čak i pretnje smrću, razmišljao i da stavi tačku na igranje u reprezentaciji, ali na kraju nije dozvolio da sitne duše i zli jezici promene nešto u njegovom odnosu prema zemlji iz koje je potekao.

TEK ĆE DA OSVAJA MEDALJE ZA SRBIJU: Nikola Jokić u omiljenom dresu na SP u Kini

-Pre poslednjeg Evropskog, gde smo osvojili srebro, dobio sam mnogo negativnih poruka. Pretpostavljao sam da to nije neki veliki procenat onih koji su bili protiv mene, ali osećao sam se loše. Sve mi je to teško palo i razmišljao sam da više ne igram za svoju zemlju – iskren je bio Jokić.

Sledeće godine, zahvaljujući upravo specijalnom letnjem programu zbog koga je propustio EP, Nikola je postao član najbolje petorke najbolje lige na svetu, prvi Srbin kome je to uspelo. I postao košarkaš koji će, živi bili pa videli, u danima koji dolaze, sa nacionalnim timom ispisati nove stranice ionako bogate srpske košarkaške istorije.

Iako su beogradski mediji u više navrata sporili njegov patriotizam, mi, američki Srbi, koji smo sa njim “živeli” sve ove godine, znali smo koliko je to loše i nepošteno. Skoro svakodnevno smo gledali našeg “Džokera” kako u američkim medijima predstavlja Srbiju kao najbolji ambasador. Tu diplomatsku dužnost Jokić je obavljao bolje od ijednog diplomate, pristojno i šarmantno, bez busanja u grudi i arogancije kojoj smo ponekad skloni.

Birao je gde će i šta reći, pa se tako u intervjuu za “Bličer riport” prisetio bombardovanja Srbije 1999. i stanja u državi tokom tromesečne NATO agresije.

– Jako dobro sve to pamtim. Sirene, skloništa, nestanci struje… Bukvalno smo živeli u mraku, jer su se već u devet sati uveče gasila svetla – ispričao je Jokić, bez da je pokušao da se dodvori američkim novinarima.

Pre i posle svake utakmice, pobedio ili izgubio, otrčao bi, ako treba i do najdaljeg ćoška na tribinama, da se upozna i slika sa svakim navijačem koji je došao da ga bodri sa srpskom zastavom u rukama. Bilo da igra u Klivlendu, Los Anđelesu, Majamiju, Njujorku, Dalasu

O utakmicama u Čikagu da ne govorim, jer na poslednjih nekoliko sala “Junajted centra” je odzvanjala kao da se igra u “Pioniru”, a na svaki poziv “Javi se, Nikola!”, nasmejani gorostas je ustajao sa gostujuće klupe i otpozdravljao tifozima. Nikad nervozan, uvek nasmajen kada treba da se druži sa zemljacima.

UVEK NASMEJAN I SPREMAN ZA DRUŽENJE: Jokić sa srpskim navijačima u Klivlendu

Možda to nekome u Beogradu ne znači ništa, ali nama ovde znači sve. I pokazuje svu Nikolinu veličinu.

A tu veličinu treba poštovati i kada naiđu loši dani, ne samo kada igra finale protiv Lebrona ili All Star meč, i kada se slavopojkama i njegovim bravurama sa Youtube-a diže čitanost i prikupljaju lajkovi po društvenim mrežama.

Dete sa kojim svi vole da se igraju

Taj karakter i svetlost kojom Jokić sija brzo su registrovali i ljudi u NBA franšizi Nagetsa, pre svih trener Majkl Meloun, koji se na trenutke ponaša prema Jokiću kao da mu je rođeni sin:

-On nije egoista, već dete koje voli da se igra, nekad je pomalo šašav, ali ga zato dodatno vole. I pored svih uspeha ostao je onaj isti klinac i baš zbog toga toliko svi i brinu o njemu, ali ga i izuzetno poštuju – izjavio je jednom prilikom Meloun, koji je zbog Nikole nekoliko puta dolazio u Srbiju.

Iako se u NBA krugovima, u vreme kada je njegov prvi ugovor sa Denverom bio pri kraju, pričalo o tome kako bi Nikola mogao da preseli u neku drugu ekipu, kouč Meloun je bio jasan:

-Možemo da pričamo o drugim talentovanim igračima u ligi, ali ja njega ne bih menjao ni za koga na svetu. On je poseban mladić i poseban talenat. A biće sve bolji kako postaje snažniji.

I tako je i bilo. Nikola je smršao, dotegao se i postao košarkaška vedeta. Kada je prošle godine u Čikagu održan All Star meč, Nikola je bio jedan od medijski najtraženijih i najviše intervjuisanih igrača. Američki novinari ga vole zato što, za razliku od prosečne NBA zvezde, čije odgovore u stilu “utakmica je bila teška” i “protivnik je bio vrlo motivisan” unapred možete da pretpostavite, Jokić je osveženje, neko od koga možete očekivati neočekivane opservacije, čuti šaljivu opasku na sopstveni račun, ali i stručnu ekspertizu na kojoj bi pozavideli i najveći eksperti.

Za one koji nisu znali, u klupskom autobusu, pre i posle utakmice, Nikola ne sedi pozadi, u “šaragama”, sa ostalim igračima, već napred, sa trenerima, gde analizira igru protivnika i greške sopstvene ekipe. Zato i jeste neka vrsta trenera na terenu.

Bilo je simpatično gledati ga, kako poput starijeg burazera, vodi sa sobom drugog velikog Srbina/Slovenca u NBA, Luku Dončića, koji se nije odvajao od njega tokom tri dana All star vikenda.

To što je postao super zvezda nije mu promenilo navike. I dalje u pauzama mečeva gleda crtaće, “Toma i Džerija” i “Ledeno doba“, a kraj sezone za njega znači samo jedno – povratak kući!

Ja svaku utakmicu doživljavam kao partiju basketa kod kuće u Srbiji., izjavio je za američku “sedmu silu”. Neki su to “preveli” na način da Jokić neozbiljno pristupa utakmicama u NBA, a istina je zapravo da on žarko želi da pobedi na svakoj tekmi, nebitno da li se igra na terenu iza zgrade u Selenči (delu Sombora) ili u Medison Skver Gardenu.

Nikola na terenu podseća na mecu dobricu, ali oni koji pomisle da to znači i da je vreća za udaranje koja ne zna da uzvrati, žestoko će se pokajati. To je na svojoj koži osetio i vrstan igrač, ali i velika prznica, Rasel Vestbruk.

Šta je Nikola za NBA ligu

Nikola Jokić je NBA ligi doneo osveženje koje je dugo čekala, belog centra koji šutira trojke, deli sumanute pasove bez gledanja, a po potrebi može i da nagura nabildanog crnog centra pod koš i elegantno, horogom, reši utakmicu.

-Počinjem da verujem da je za košarku dovoljno imati jedan mišić, onaj u mozgu”, izjavio je pre koju sezonu, kada su ga, po ko zna koji put, prozivali zbog fizičke spreme.

Svaki put kada mu nešto zamere, on uzvrati nekim tripl-dablom. A kud ćeš boljeg dokaza da je neko veliki, kompletan košarkaš.

Lopte lete kud-koja, jedna prolazi odbrani iza leđa, druga preko glave, treća ide u stilu pomenutog Tima Brejdija, preko celog terena, za “touch down”. Otac Majkla Melouna, Brendan, trener koji je vodio nekoliko NBA timova, svojevremeno je izjavio kako je Pit Maravić bio jedini košarkaš zbog koga bi platio ulaznicu.

“Ja sada tako mislim o Nikoli. Platio bih da ga gledam”, ističe stariji Meloun.

O Jokićevoj nepresušnoj žeđi za timskim pobedama, nekad i po cenu sopstvene karijere, najbolje govori anegdota kada je pre koju sezonu, posle jednog katastrofalnog poraza od tadašnjeg šampiona Golden Stejta, uleteo kod trenera u kancelariji i rekao: “Ovo ne funkcioniše. Hoću na klupu!”

Bosanac Jusuf Nurkić je tada u Nagetsima igrao na “petici”, Jokić na “četvorci”, ali ekipi u takvoj postavci nikako nije išlo. Trener mu je izašao u susre i preselio ga na klupu. Ali porazi nisu prestali. Posle jednog od njih, Meloun je prelomio: Jokić će biti prvi centar!

Tako je sačuvao sebi posao, a ekipa je u međuvremenu, na Jokićevim ramenima, ove godine porasla do finala Zapada.

A možda i do titule, ko zna.

Nikola Jokic: The Origin Story

THE JOKER! 🚨Nikola Jokić put up a triple-double (16 PTS, 22 REB & 13 AST) for the Nuggets in Game 7 to advance to the Western Conference Finals!Revisit the Joker’s origin story ahead of Nuggets/Lakers WCF Game 1 on Friday (9/18) at 9:00pm/et on TNT! #WholeNewGame

Posted by NBA on Wednesday, September 16, 2020

A kad sve prođe, nazad međ atove, na salaše

Iako je u međuvremenu, verovatno teška srca, za košarku priznao da je “bolja od konjičkih trka”, Nikola Jokić zna gde će i šta će posle NBA karijere.

-Napravićemo porodične kuće za trojicu sinova, uredićemo hipodrom za konje da može tu svoju ljubav da zadovolji. Šta ćeš više? Treba možda da ode u Beograd na splavove, da bude neka faca? Njega to ne interesuje, ima i ovde muziku i omiljenu kafanu gde odlazi petkom i subotom sa svojim prijateljima iz detinjstva, govori Branislav Jokić o budućnosti svog sina, kao da priča o nekom gasterbajteru koji u Nemačkoj vozi taksi, a ne momku koji je prošle godine potpisao ugovor na 146 miliona dolara.

BUDUĆNOST NA SALAŠU: Nikola sa verenicom Natalijom i četvoronožnim ljubimcem

Nikoline reči samo potvrđuju očeve:

-Čim završim sa košarkom, vidim sebe samo u Somboru. Njemu ću se uvek vraćati. Tu je moja ulica, moje društvo. Zato Sombor ne može nijedan drugi grad da zameni. To je moj život. Sve moje je tamo. U Americi ja samo igram košarku, Sombor je moj dom”.

POVRATAK STAROJ LJUBAVI: Mladi Nikola Jokić u sulkama omiljenih kasača

U rodnoj varoši ga čeka fondacija “Nikola Jokić i prijatelji”, koja pomaže razvoj lokalnog sporta, a ubuduće će se, kako najavljuje, baviti i ozbiljnijim stvarima, sa idejom da se ovaj gradić razvije u svakom smislu.

Pre toga, Nikola Jokić ima jednu veliku želju – da osvoji šampionski prsten.

Ako ne ove, onda neke naredne godine. Njegovi su se Nagetsi, najviše njegovom zaslugom, u ovom plej ofu već dva puta vraćali iz bezdana. Zašto i protiv Lejkersa ne bi bilo tako, posle startnih 0:2?

Šta je dva meča minusa za momka koji je odrastao kraj Bezdana, onog na Dunavu, i zbog koga su američki mediji angažovali prevodioce da bi doznali značenje samo jedne srpske reči, kojom je Nikola najbolje opisao svoju igru…

A ta reč je INAT.

Piše: Antonije Kovačević Foto: Youtube, Privatna arhiva, Instagram, Twitter

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top