INTERVJU PREOKRETA, METI KAMBERI: Štićenik Doma za nezbrinutu decu napisao roman o kome priča ceo region: Sanjam crveni tepih u Kanu!

Nazivaju ga srpskim “milionerom iz blata“, što je za sada preterano – još uvek nije milioner, ali iz blata jeste.

Rođen je 29. novembra 2000. godine u Nišu, ne zna ko mu je dao ime Meti Kamberi, niti zna ko mu je otac. Nema nijednu fotografiju iz detinjstva. Majka, nepismena žena sa Kosova, prepustila ga je ulici.

Prosio je, krao, kockao, promenio pet osnovnih škola, boravio u hraniteljskim porodicama i prošao golgotu sa “tim ljudima“ koji uzimaju decu samo da bi dobijali materijalnu pomoć.

Sa 12 godina je završio u Domu za decu bez roditeljskog staranja. Tu je počeo da uči, da čita i piše, i za šest godina je toliko savladao gradivo da mu je u martu ove godine izašla knjiga „Grad bola“ i prvi tiraž od hiljadu primeraka je planuo.

Meti je sada stigao do trećeg izdanja i potpuno je nova pojava na književnom nebu. Ovom pričom koja boli načeo je i po šavovima pocepao socijalni sistem, takozvane hranitelje, takozvane vaspitače i takozvane socijalne radnike.

  • Šta ti je donela ova avantura sa knjigom?

-Zadovoljan sam što se tiče publike, evo već treći tiraž, nadam se uskoro i četvrtom. Vratio sam dugove, platio lektora. Pisanje je samački život, dok sam pisao osećao sam se kao samoubica. Predao sam se svojoj samoći, a i navikao sam da budem sam. Ali pisanje je i nova sloboda koju sam pronašao. Temperamentan sam, i svu ljutnju i bes, frustraciju, nervozu zbog ljudi…sam pretočio u knjigu. A počeo sam da pišem kada mi je svega bilo preko glave. Osam  meseci sam pisao, gde god sam stigao, na klupi u parku, spavajući kod drugarice, pisao sam žuljevitim rukama. Dok sam pisao roman radio sam na građevini, pravili smo hotel. I teže je napisati knjigu nego sagraditi hotel. Najteže je bilo da nađem pravi način da izbacim tugu iz sebe. Važno je biti iskren, a ja pouzdano znam ko sam, kao što znam da sam gladan.

Zadovoljan sam što se tiče publike, evo već treći tiraž, nadam se uskoro i četvrtom. Vratio sam dugove, platio lektora. Pisanje je samački život, dok sam pisao osećao sam se kao samoubica. Predao sam se svojoj samoći, a i navikao sam da budem sam. Ali pisanje je i nova sloboda koju sam pronašao

  • Čini mi se da o životu na ulici teže govoriš, nego što pišeš.

-Bilo mi se osladilo da tumaram ulicama, da kradem, da pronazim drugu decu koja to isto rade. Život na ulici je hleb sa dve kore. Na ulici naučiš i da se boriš, da probudiš zver u sebi, da stekneš drugare s kojima deliš sudbinu, ali i da srljaš. Dosta sam se kao klinac plašio mraka, ali na ulici nema straha jer moraš sam u mrak. Tako sam izbijao sopstevene strahove. Osetio sam beton, spavanje sa praznim crevima, tumaranje, hladnoću, loše društvo, nemoral, pušenje trave i sve ostalo. Prolazio sam svašta, išao u školu sa bušnim đonovima. A opet, voleo sam ulicu bez obzira na to što sam trčkarao bos po užarenom betonu. Bilo mi je okej da nekom tražim pare, da mi kupi da jedem. Pamtim batine koje sam popio ispred kafane od jednog konobara. Nije bilo lako, ali poštuju se ulični kodeksi. Ulica je čudo, ako imaš materijala u sebi ulica će napraviti od tebe čoveka koji može da promeni nešto u društvu. Ako nemaš snage, onda te pojede mrak.

  • Građu za roman nisi tražio, živeo si je 19 godina.

-Kada sam prvi put došao u dom, imao sam 12 godina i dva crna džaka sa sobom. Video sam sitnu decu koja se stalno smeju, nikada nisu bila namrštena. Tada sam prvi put shvatio šta je kolektiv, bilo je par drugara sa kojima sam ranije krao. Tu sam naučio kako da se pobijem, ali i kako da poštujem starije. Jesam krao, ali kada imaš samo 12 godina ne možeš biti lopov. Radio sam na sebi jer sam znao da nijedna pametna devojka neće biti sa nekim ko krade. Uspeh je bio kada neka normalna devojčica koja zna da sam domac i dalje hoće da se igra sa mnom.

  • Prethodna dva meseca si pokušao da živiš u Beogradu, ali se ipak vratio u Niš, da budeš sa majkom i bratom u trošnoj kućici.

-Moja majka je starija žena, nepismena, neobrazovana je i ja je oslobađam krivice, oslobađam sve moje neprijatelje, ljude koji su me sputavali. Zapravo, mogu da im kažem hvala jer su mi bili vetar u leđa. Moja majka živi od socijalne pomoći, nema ništa, a sve bi ti dala. Ona ne zna koliki sam uspeh postigao, zna da sam napisao roman, ali ne zna da čita. Ona ne razume šta se dešava. Oca ne poznajem. Vrlo kratko sam patio za biološkim roditeljima, kada si kao klinac stalno diskriminisan i trpiš uvrede vršnjaka oguglaš na sve. Tu tugu sam prebrodio kao dete. Ne patim zbog svoje boje kože. A kao mali stideo sam se svog imena i prezimena, što sam išao pocepan. Boja kože je puka forma. Ja nemam veru, nije mi problem ni da se krstim ni da se klanjam. Nervira me kada potenciraju da sam Rom, ja sam samo dečko od 19 godina.

  • Želiš da studiraš, da budeš socijalni radnik. Što baš to?

Hranitelji su loši ljudi, dosta su halapljivi, oni decu čuvaju samo zbog para. Ima hranitelja koji se trude da promene unutrašnji aspekt dece, ali većina to radi iz koristi. Čist materijalizam. Samo svojoj deci kupuju stvari. Moji hranitelji su bili Romi, ali nisu samo oni  krivi već i socijalni radnici, koji poseduju iskustvo i znanje i oni bi trebalo da znaju gde tu decu šalju, da ih ne daju onima koji ni svoju decu nisu uspeli da izvedu na put, a kamoli onu sa ulice, koja prose, kradu i nemaju roditelje. Nikada nisam dobio džeparac u hraniteljskoj porodici. Bio sam gladan i pored hranitelja. Naučio sam kako treba ta deca da se vaspitaju – ovako ne treba. Vaspitači su me sputavali, oni su sticali autoritet tako što su nam zavrtali ruku. Niko od vaspitača nije naručio moju knjigu, ali teta Marica, kuvarica, jeste. Biću socijalni radnik. Stvoren sam mnogima da pomognem, mnoge slabe sam učinio jakim, iako samo i ja slabić.

DELO KOJE BACA NOVO SVETLO: Intimna ispovest Metija Kamberija u knjizi “Grad bola”

Maštam da ima svoj kutak gde radim i pišem. Maštam i o NIN-ovoj nagradi, maštam i o ekranizaciji knjige,  vidim sebe i na crvenom tepihu u Kanu. Imam neke velike želje, ali videćemo…

  • Hajde ispričaj mi jedan vic.

Je l’ znate koji sladoled domac nikada nije jeo? Porodični.

  • Koliko se promenio tvoj život otkada je izašao “Grad boli”?

Život mi se promenio za devedeset stepeni, ali ne u smislu da sada živim bolje, nego su neki novi ljudi ušli u moj život, a neki su otišli. Svakako je sve drugačije, mada opet živim kod majke. Dosta toga se promenilo, a i ja sam se promenio, malo sam ponosniji na sebe. Čini mi se kao da sam uspeo, imam motivaciju da pišem. Ipak, još uvek lutam, što je valjda i prirodno za jednog tinejdžera.

  • Dok razgovaramo toliko laje pas u pozadini, da te jedva čujem. Da li možeš da ga skloniš?

Ja sam ovde u cigan- mali. Brate, kako misliš da sklonim psa iz cigan-male (smeh). Ovo je moj geto.

  • Izvini, onda nek’ laje.

Sada sam ovde došao na par nedelja, da vidim gde ću i šta ću, ne planiram da ostanem. Da bih uspeo ne mogu ovde da budem, nije ovo mesto za mene. Dosta je i problema iskrslo u međuvremenu, ali guram. Razmišljam i o drugom romanu. Nekako sam na sredini, malo sam pogubljen, sam sam u svemu ovome, pa mi je malo čudno. Ali želim miran život, a i gladan sam uspeha. Moj život je još uvek nesiguran, ali sam ja siguran u sebe. Trudiću se da me sredina ne proguta. Bojim se neuspeha, a i strah me je uspeha.

  • Šta te muči?

U početku sam se osećao jako nesigurno jer kada si sam i nema ko da te gura, onda imam utisak da se menja svet oko mene, a zapravo se ja menjam, a ne svet. Čudno je.

  • O čemu maštaš?

Maštam da ima svoj kutak gde radim i pišem. Maštam i o NIN-ovoj nagradi, maštam i o ekranizaciji knjige,  vidim sebe i na crvenom tepihu u Kanu. Imam neke velike želje, ali videćemo.

  • Koji je najveći kompliment koji si dobio?

Teško pitanje, ima ih mnogo. Hajde pomozi mi, je l’ od ženskog ili muškog roda?

  • Svejedno, kompliment nema pol.

Da sam frajer, mangup. Da sam uličar, momak koji ima šta da kaže i može da porazgovara i sa uličarem i sa filozofom. A zapravo najveći kompliment je bio od jedne žene koja je rekla: “Pročitala sam tvoju knjigu, rasplakao si me i sada idem da grlim svoju decu.“ Bilo je dosta lepih reči, između ostalog i da sam budućnost za romsku naciju.

  • Iskreno se nadamo. Onda će to biti lepa budućnost.

Piše: Aleksandar Đuričić
Foto: metikamberi.com

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top