ELIS BEKTAŠ: Mit o mudracu i mirotvorcu

Skandal sa citatima Alije Izetbegovića na kamenim stelama razbacanim po sarajevskoj opštini Centar, koji savršeno precizno oslikava vašarsku prirodu i civilizacijski autsajdersku poziciju jednog nastranog ideološkog svjetonazora, podsjetio me je na jednu zgodu od prije dvadesetak godina, u vrijeme kada sam bio S-3, odnosno načelnik operacija u Centru za borbene simulacije Vojske Federacije.

Mudre riječi generala Ajnadžića

Taj je centar, sa još dvije srodne ustanove za obuku, bio potčinjen Komandi obuke i doktrine u kojoj je za B-komponentu, odnosno za još uvijek de facto postojeću Armiju RBiH, bio nadležan general Nedžad Ajnadžić, isti onaj koji se prije nekoliko dana obrukao kao producent cirkusa sa citatima u kamenu.

Ajnadžić je tada naredio da se Komanda obuke i doktrine, uz podršku i pomoć centara za obuku, angažuje na produkciji privremenih uputstava i priručnika, kao prelaznog rješenja dok federalno Ministarstvo odbrane ne usaglasi i ne odobri doktrinarnu literaturu za upotrebu u komandama, jedinicama i ustanovama Vojske Federacije. Potom je Ajnadžić naredio da na početku tih privremenih uputstava i priručnika stoji i odgovarajuća mudra misao iz oblasti vojne vještine ili motivacijska parola iz oblasti patriotizma.

To se naređenje trebalo realizovati tako što će potčinjeni oficiri smisliti te mudre misli i parole, a Ajnadžić će ih potpisati kao svoje, vjerujući da će im formalni autoritet njegovog generalskog čina pridodati na ozbiljnosti i ubjedljivosti.

Pošto mi je od ranije bilo poznato da su neki među prvim saradnicima generala Ajnadžića skloni intelektualnoj krađi, što i ne treba da nas čudi ako imamo u vidu da ni njihov pretpostavljeni nije imao skrupula u pogledu pripisivanja tuđih ideja sebi, pripremio sam prijedlog u kojem su bile navedene zgodne, ali manje poznate misli znamenitih vojskovođa iz Drugog svjetskog rata, poput generala Patona, feldmaršala Manštajna i Guderijana, maršala Žukova i nekih drugih. Naravno, te su misli bljesnule u priličnoj tankoj konkurenciji i jedna od njih završila je na jednom od privremenih uputstava, ali sa potpisom generala Nedžada Ajnadžića.

Vašarski skandal sa citatima

Nakon što je predmetno uputstvo distribuirano centrima za obuku, opet sam sjeo za računar i napisao drugi dopis, u kojem sam iskazao svoje principijelno neslaganje sa takvim postupkom prisvajanja tuđih misli i proglasio to sramnim postupkom, nespojivim sa oficirskom čašću, te nedopustivim neznanjem u jednoj komandi koja se bavi obukom i doktrinom i čiji bi kadrovi ipak morali malo bolje poznavati povijest razvoja vojne vještine i ideje koje su je oblikovale. Ujedno sam naglasio da smatram da za takvu bruku nije odgovoran general Ajnadžić, već da mu je to podmetnuo neko od njegovih saradnika.

General Ajnadžić je, sasvim razumljivo, osuo drvlje i kamenje na svoje najbliže saradnike, koji su se pokušali opravdati i krivnju prebaciti na nekog drugog, ali kako da je, dođavola, prebace, kada su moj prijedlog sa citatima predstavili kao plod vlastitog umnog napora. Čitavu tu bezazlenu i humornu zgodu, čiji je najveći značaj bio sadržan u tome što sam neko vrijeme bio pošteđen od pokušaja krađe ideja, u međuvremenu sam potpuno zaboravio i na nju me je podsjetio kolega koji je u to vrijeme takođe službovao u Centru za borbene simulacije, a nakon vašarskog skandala sa citatima Alije Izetbegovića u kamenu, ta je zgoda najednom dobila novo značenje i postala dokaz istrajnosti tog kasablijskog duha lišenog svake autentičnosti i svake svijesti o etičkoj odgovornosti.

Vašarska bruka sa Izetbegovićevim citatima u kamenu, među kojima su se, zahvaljujući diletantizmu i provincijskoj neukosti Izetbegovićevih adoranata, našli i oni koji ne pripadaju najpoznatijem bošnjačkom lideru novijeg doba, otužno je svjedočanstvo potrebe jednog skučenog stanja svijesti da više sebe nego druge ubijedi u vlastiti značaj i u vlastita postignuća.

Ta je svijest ujedno i otužno nesposobna da shvati kako je značaj Alije Izetbegovića kao mislioca bio moguć isključivo u jednom vrijednosnom vakuumu, kakav je bio svijet u prestrojavanju nakon okončanja Hladnog rata i dotadašnje bipolarne blokovske podjele.

Utilitarni ideološki i politički interesi jedne epohe ili jednog trenutka uspijevali su udahnuti privid umnosti u brojne opskurne populiste, pa im to nije bilo teško učiniti ni u slučaju Alije Izetbegovića, opskurnog parafilozofskog kompilatora, koji je poput vještog slalomaša izbjegavao odista goruća pitanja stvarnosti i nudio prežvakana opšta mjesta, povezujući njima svoj mitomanski idealizam i svoju pragmatičnu prijetvornost, pa sve to prekrivajući sladunjavim floskulama i prigodnim citatima, kako bi mediokriteti mogli uživati u učenosti svog predvodnika.

Nepokolebljiva vjera u narodnu tupost

Kada Izetbegović, sa pozicije neprikosnovenog političkog lidera, svom političkom stadu poručuje da ga iza rata čeka mnogo nepravde, on tu ne nalikuje na Čerčila koji Britancima obećava samo „suze, krv i znoj“, već na silovatelja koji svojoj žrtvi brižno govori „znaš, ovo će te malo boljeti.“ Još je morbidnija njegova poslanica svojim sljedbenicima u kojoj kaže da je „narod dobar“ i da će narod „oprostiti greške“, ali da neće oprostiti kriminal. U takvoj je izjavi sadržana vjera u tupost naroda i u odsustvo svake društvene i političke svijesti, jer se od drugačijeg naroda i ne može očekivati oprost tamo gdje po pravilu izostaju sankcije za greške načinjene u manipulaciji javnim i društvenim dobrom. A kada je, pod pritiskom sa strane, i dolazilo do nekakvih sankcija kao, recimo, u slučaju Edhema Bičakčića, to je proglašavano nepravdom i zavjerom protiv bošnjaštva.

I veće nacije su, sa svojim državama, plaćale stravičnu cijenu sakralizacije svojih vođa i njihovih umovanja. Dovoljno je podsjetiti se na zastrašujuće iskustvo Hitlerove Njemačke ili Sovjetskog Saveza, pa čak i Titove Jugoslavije.

Za male nacije, koje su načinile tek pola stidljivog koraka u modernitet i u njemu tek otpočele proces zrenja, takva sakralizacija može biti pogubna, tim više što je u bošnjačkom slučaju otupljena skoro svaka razložna kritička misao i što je svedena na vulgarno parolašenje i na prežvakavanje fraza koje još uvijek mogu polučiti emotivnu reakciju kod širokih masa anestetizirane i hipnotisane svijesti, ali koje samo produžavaju to stanje hipnoze.

Koliko je mišljenje otupljeno u bošnjačkom javnom prostoru pokazuje i reakcija vodeće bošnjačke političke partije na skandal sa citatima u kamenu. U svom saopštenju SDA od zahtijeva od SDP da se suzdrži od „vrijeđanja lika i djela Alije Izetbegovića“, premda u saopštenju SDP ne postoji čak ni nagovještaj uvrede upućen Izetbegoviću. Štaviše, saopštenje Nikšićeve stranke čak i osuđuje, premda pomalo prijetvorno i neuvjerljivo, zloupotrebu Izetbegovićevog lika i djela u režiji njegovih odanih sljedbenika.

Rečenice preko kurca

Do koje je mjere posunovraćeno svako razložno mišljenje među sljedbenicima Alije Izetbegovića, pokazuje i sljedeća rečenica iz saopštenja SDA: „Iako je SDP četvrta stranka po snazi u Kantonu Sarajevo, SDA neće dozvoliti da časno ime i ostavština prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine bude predmet njihove predizborne kampanje i borbe za lokalne budžete.“ Kakvu bi razliku, s aspekta Izetbegovićevih adoranata, činilo i kada bi SDP bila deseta, druga ili čak prva stranka po snazi u Kantonu Sarajevo? Ovako besmisleno struktuirana rečenica iz saopštenja SDA ne ostavlja prostora sumnji da je napisana, što bi prost narod rekao, preko kurca.

Nastavak saopštenja još je budalastiji, jer izravno optužuje SDP da je kriva zbog egzaltirane šprdačine srbijanskih medija nad vašarskom blamažom sa Izetbegovićevim citatima u kamenu, baš kao da je SDP donijela odluku da se postavi kamenčina sa tuđim citatom pripisanim Izetbegoviću. Perverzna logika po kojoj nije kriv lopov, već onaj koji je uzviknuo držite lopova!

No od takve odbrane Izetbegovićevog legata još je opasnija i odvratnija ona argumentacija po kojoj „Alija to ne bi dopustio da je živ.“ To je na neki način nakaradnije čak i od pisanja pisama Titu sa Golog otoka, u uvjerenju da „najveći sin“ ne zna za postojanje tog logora.

Stvar je u tome da je upravo Alija Izetbegović kreirao društveni okvir u kojem su ovakvi skandali ne samo mogući, nego i nužni, ali i poželjni, tako što je, preko Timura Numića i njegovog torbaka sa gotovinom, po većoj ili manjoj cijeni kupio najveći broj bošnjačkih intelektualaca i kulturnjaka, uključujući tu i one koji su se nominalno pozicionirali kao ideološka i politička opozicija Izetbegoviću, ali koji su, u znak zahvalnosti za tantijeme, svoju kritiku ograničavali na pitanja korupcije i koji su pristali na igru u čijim pravilima stoji da su određene nakaradne pojave u bošnjačkom društvenom i političkom prostoru tek devijacije, dok su iste takve pojave kod susjednih naroda nužan plod ne samo njihovih strateških koncepcija nego i njihove najdublje prirode.

Politika zakulisnog mindera

Ne smije biti zaboravljeno da nisu samo medijski projekti Fahrudina Radončića i braće Latić finansirani uz blagoslov Alije Izetbegovića, nego i mediji koji su bili kritički nastrojeni prema vladavini SDA, te da uz taj isti blagoslov nije finansiran samo SFF, nego i činodejstvovanje dežurnih sarajevskih antifašista i kulturno-umjetničkih propagandista poput Dine Mustafića ili Harisa Pašovića.

Za to vrijeme, Izetbegović je, komplimentirajući političkim oponentima i deklarativno braneći pravo na pluralizam u mišljenju i na transparentnost u javim pitanjima, ne samo tolerisao već je i ohrabrivao djelovanje sive eminencije na minderu general-šejha Halila Brzine, na kojem su donošene odluke od presudnog značaja za čitavo društvo, a posljedice nekih od tih odluka još dugo će se osjećati i društvo će još dugo pod njima posrtati.

I tako je upravo Izetbegović zaslužan što je politika kreirana na minderima i iza kulisa, a u skupštinama i drugim legalnim institucijama je samo dobijala ovjeru.  Upravo je Izetbegović na lukav i šićardžijski način učestvovao u redukciji mišljenja u bošnjačkom, a poglavito u sarajevskom javnom prostoru na nekoliko opštih mjesta, od kojih čak ni ona najmanje blagonaklona prema Izetbegoviću i njegovoj partiji nisu odstupala od manihejsko-sartrovske vulgarizacije i od jezive gnome o „našim budalama i njihovim zločincima“.

Mit o mirotvorcu

Uživajući u protekciji koju mu je pružao konstruisani aksiom o bošnjačkom nacionalizmu kao skoro bezazlenoj posljedici srpskog i hrvatskog nacionalizma, Izetbegović se lukavo osmjehivao na pseudokritička klepetanja u javnom prostoru, dok je preko svojih intimusa poput Halila Brzine, postavljao poslušnike na funkcije u javnom sektoru i u državnoj upravi, sa zadatkom da udare duboke temelje nepotizmu, korupciji i partizmu i da djeluju na realizaciji njegovog vlažnog sna o nekoliko begovskih familija koje će vladati Bosnom i Hercegovinom, odnosno onim dijelom države koji je Izetbegović prigrabio za sebe i svoje potomstvo.

Na kraju ću dodati još samo to da je pomalo nepravedno zapostavljena Izetbegovićeva izjava o žrtvovanju mira za nezavisnost, koja je morala naći svoje mjesto u Ajnadžićevom lapidarijumu, da podsjeti Izetbegovićeve adorante kako njihov ljubljeni vođa, uprkos uvriježenom mitu, ipak nije učinio sve što je u njegovoj moći da izbjegne rat, već je svojevoljno davao svoj doprinos njegovom izbijanju, znajući da je to jedini put da dobije ono što je i priželjkivao – Ujedinjene Sarajevske Begovate, iza čijih granica se nalazi za njega mitska i nepostojeća zemlja Bosna i Hercegovina.

Piše: Elis Bektaš za Preokret
Ilustracija: Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top