GORAN DESPOTOVIĆ: Operacija Halijard – Pranjani: revizionistički desant na suštinu antifašističke borbe

Istorijski događaji podložni su različitim, često dijametralno suprotnim interpretacijama, u zavisnosti od ideološkog polazišta, i naravno, tekućih interesa onih koji ih prikazuju.

Drugi svetski rat je u svom osnovnom toku bio u izvesnoj meri izuzetak u ovom obilju (zlo)upotreba istorijskih događaja, tumačenja i sećanja. Naime, postojala je neka vrsta širokog konsenzusa o tome ko su bili „zlikovci“, a ko „dobri momci“, ko su zločinci, a ko žrtve.

Međutim, to vreme je odavno prošlo i već decenijama svedočimo pravoj poplavi negatorskih, relativizatorskih i revizionističkih napada na suštinu antifašističke borbe.

„Slučaj Pranjani“ idealan je povod za upražnjavanje revizionističke mitomanije. To je jedan od ekstremno retkih slučajeva kad su četnici Draže Mihailovića uradili nešto korisno za savezničku borbu.

Karakteristično za revizionističko-politikantsku grandomaniju, čitavom događaju se putem salvi superlativa pridaje izuzetan istorijski značaj.

„Operacija Halijard je bila najveća operacija spasavanja oborenih američkih i savezničkih vazduhoplovaca ikada“, možete pročitati, na primer, u Politici.

Nimalo iznenađujuće, srpski mitomani i grandomani našli su korisnog saradnika u američkom ambasadoru Kajlu Skotu, koji je rekao je da će „SAD zauvek biti zahvalne srpskim saveznicima koji su u Pranjanima spasli 500 američkih pilota u Drugom svetskom ratu.“

Vlast u Srbiji oberučke je prihvatila narativ o „najvećem spasavanju“ i „američko-srpskom savezništvu“ (ma šta to bilo), koristeći priliku za jeftin publicitet. Tako će ove godine u Pranjanima navodno biti uređen i otvoren sportski aerodrom i memorijalni kompleks. Tim činom, kako tvrdi ministarka Zorani Mihajlović, „želimo da pokažemo još jedanput prijateljstvo između dva naroda, srpskog i američkog, i zahvalimo se i budemo svaki dan ponosni na narod ovog kraja, koji je 1944, pa sve do 1945. čuvao, lečio i pomogao evekuaciju savezničkih pilota.“1

Ovim neutralnim i razblaženim formulacijama svesno se otvara prostor za identifikovanje „srpskog naroda“ s četnicima Draže Mihailovića i za uzdizanje istih u rang „saveznika“.

Šta je u svemu tome istina? Šta je „najveće ikad“ i ko su bili čiji saveznici? Koliko je veličanstvena, čista, značajna i uzvišena priča za koju je Filmski centar Srbije izdvojio 52 miliona da bi se ovekovečila na filmskom platnu?

U celoj stvari naizgled nema ničeg spornog. Ali samo naizgled. Osnovne činjenice su jednostavne i poznate: ukupno je evakuisano 2392 vazduhoplovaca; od toga 2010 uz asistenciju NOVJ i 382 preko četnika Draže Mihailovića, od čega 330 iz Pranjana tokom misije Halijard.2

Znači, manje od 16% američkih vazduhoplovaca koji su iz Jugoslavije vraćeni u svoje baze evakuisano je uz asistenciju četnika, a više od 84% uz aktivnu pomoć NOVJ. Toliko o „najvećem poduhvatu ikad“.

Doduše, tokom noći između 9. i .10 avgusta 1944. iz Pranjana je u jednom mahu u Italiju prebačeno 225 američkih i 6 britanskih vazduhoplovaca, što je verovatno najmasovnije prebacivanje odjednom.

Do formiranja ovako velike grupe vazduhoplovaca nije došlo zbog nekog značaja ili vrednosti četnika. Naprotiv: do toga je došlo zbog toga što su Saveznici prekinuli kontakte sa Mihailovićem i četnicima zbog njihove saradnje s neprijateljem, pa su poslednji članovi savezničkog osoblja povučeni u maju.

Saveznici su, kao što je poznato, veze s četnicima obustavili zbog četničke saradnje s Nemcima.

Bosanski Petrovac, partizanska evakuacija, septembar 1944. Izvor: www.znaci.net

Operacija Halijard

Upravo zbog prekida veza i odnosa došlo je do nagomilavanja savezničkih vazduhoplovaca kod četnika, i upravo zbog formiranja ovako velike grupe vazduhoplovaca zaglavljenih kod četnika je i došlo do formiranja spasilačkog tima. Tokom 1944. trajala je saveznička vazdušna ofanziva na naftna polja u Rumuniji, pa se događalo da članovi posada pogođenih bombardera budu prinuđeni na iskakanje iznad teritorije Srbije. Mnoge od njih prikupile su teritorijalne četničke patrole. Stoga je jula 1944. komandant savezničkog vazduhoplovstva na Mediteranu general Ajra Iker (Ira C. Eaker) u dopisu vrhovnom zapovedniku na Mediteranu generalu Henriju Vilsonu (Sir Henry M. Wilson) predložio da se formira posebna ekipa od 12 do 20 ljudi koja bi vazduhoplovcima koji su se nakon iskakanja zatekli na okupiranom Balkanu pružala medicinsku pomoć i organizovala evakuaciju.

General Vilson je odobrio u principu, pod uslovom da se celokupna aktivnost odvija u tesnoj saradnji sa generalom Meklejnom (Brigadier Maclean), šefom britanske misije kod Tita. Tako je nastala Fifteenth Air Force Air Crew Rescue Unit (ACRU)3. Ova spasilačka ekipa imala je zadatak striktno ograničen na pomoć vazduhoplovcima, pa nije predstavljala misiju za vezu s grupama na terenu i imala je izbegavati uplitanje u političke, vojne i propagandne poslove i odnose na terenu.

Kako je to naglasio američki vojni istoričar Tomas Mateson, koji je analizirao ovu operaciju, „da su se četnici aktivno borili protiv Nemaca, ACRU nikad ne bi bio ni ustanovljen“4. Mateson uočava da se tu postavlja pitanje kako se moglo dogoditi da četnici spasavaju američke vazduhoplovce od Nemaca, istovremeno aktivno sarađujući s istim tim Nemcima.

I ko je tu bio saveznik s kim, a protiv koga?

Uporedo s operacijom Halijard (Halyard), što je bilo kodno ime evakuacije savezničkog osoblja s četničke teritorije, tekla je i obaveštajna operacija Rendžer (Ranger). Ove dve američke akcije su koincidirale po vremenu i oslanjale se jedna na drugu.

Okolnosti u kojoj se sve to odvijalo treba prikazati malo šire.

Operativna situacija

Tokom leta 1944. Crvena armija je još bila daleko, a zapadni saveznici sporo su napredovali duž Apeninskog poluostrva. Poprište glavnih događaja bilo je relativno udaljeno od Balkana: 6. juna Saveznici su se iskrcali u Normandiji, a 23. juna Crvena armija je u Belorusiji pokrenula veliku operaciju Bagration. Na sastancima u Kairu i Teheranu Saveznici su odlučili da do krajnjih granica svojih mogućnosti pomognu NOVJ, jer, kako je rekao Čerčil, „ti nepokolebljivi borci (stalwarts) drže u Jugoslaviji isto onoliko Nemaca koliko i kombinovane Anglo-američke snage u Italiji“. Načelnik štaba britanske armije Bruk (Alan Brooke) je precizirao da se radi o 21 nemačkoj diviziji u Jugoslaviji (23 su bile u Italiji).

Međutim, od tih dvadesetak divizija (petnaestak, koliko ih je ostalo tokom leta 1944), u Srbiji nije bila nijedna. Veleposlanik Nojbaher (Hermann Neubacher) je zapisao: „Sve do jeseni 1944. dominantna snaga u Srbiji je bio Draža Mihailović. Ništa bolje ne može da opiše stanje u Srbiji od činjenice da je krajem avgusta 1944. bila stacionirana samo jedna nemačka borbena jedinica i to jedan policijski bataljon, koji i nije bio kompletan u odnosu na brojno stanje.”5

Dakle, u Srbiji je dominirao Mihailović, i Nemci su bili spokojni.

Međutim, ova nešto uprošćena slika koju je dao Nojbaher (u Srbiji je zapravo ostao jedan policijski puk) počela se raspadati tokom leta 1944. U nekim krajevima južne i istočne Srbije partizanske jedinice su jačale, a prvih dana avgusta 1944. operativna grupa NOVJ, pod komandom Peka Dapčevića, prešla je Ibar.

Nadležna komanda, Armijska grupa F, težila je da situaciju u što većoj meri prepusti komandantu Srbije generalu Felberu, koji nije raspolagao većim armijskim jedinicama. Tokom proleća i leta 1944. Nemci su odbranu Srbije od NOVJ bazirali na operacijama u Sandžaku i istočnoj Bosni, koje su imale za cilj razbijanje koncentracija NOVJ. Za odbranu pozicija u samoj Srbiji oslanjali su se na četnike, podstičući formiranje većih pokretnih formacija. Bugarske jedinice u Srbiji Nemci su smatrali slabo pokretljivim i slabo upotrebljivim, pa su im četnici predstavljali glavnu pešadijsku snagu za odbranu pozicija u Srbiji od NOVJ.6

Međutim, situacija je naglo uzela dramatičan tok kad je 23. avgusta Crvena armija otpočela Jaško-kišinjevsku operaciju, što je dovelo do pada fašističke vlade u Rumuniji i prelaska Rumunije na stranu Saveznika. Armijska grupa F bila je prinuđena da privlači snage na istok Srbije, dok je NOVJ u saradnji sa savezničkim vazduhoplovstvom preduzimala sve da parališe njihove pokrete. Otuda je pala nemačka odbrana Srbije u Sandžaku, pa je istovremeno otpočeo marš Prvog proleterskog korpusa NOVJ prema zapadnoj Srbiji. Odbrana zasnovana na policijskim bataljonima i četnicima je kolabirala, pa su partizani brzo napredovali.7

Upravo u ovim poslednjim nedeljama varljivog mira i stabilnosti, i prvim nedeljama raspada sistema, odvijao se gorepomenuti „najveći poduhvat ikad“.

Pranjani, 1944. Izvor: www.znaci.net

Interesi i ciljevi zainteresovanih strana

U celoj evakuaciji postojale su tri zainteresovane strane: četnici Draže Mihailovića, Amerikanci i Nemci.

Pozicija četnika: Draža Mihailović je, s obzirom na svoje ambicije za posleratni period, a u skladu s verom u pobedu Saveznika, počev od oktobra 1941. svoje aktivnosti određivao u skladu s dva svoja osnovna cilja: opstanak na terenu i eliminacija suparnika.

Prvi cilj je navodio na nalaženje neke vrste koegzistencije, dok je drugi predstavljao zajednički interes s okupatorom. No, s obzirom na potrebu nominalnog ostajanja na savezničkoj strani, kao i na raspoloženje naroda, saradnja s okupatorom morala je biti diskretna i prikrivena. Takav vid odnosa Mihailović je Nemcima predložio još 11. novembra 1941. u Divcima, predočivši im da praktično do samog kraja dele zajedničke interese.

U vezi sa savezničkim vazduhoplovcima, Mihailović je imao dva interesa: da iskoristi mogućnost da brigom o njima demonstrira Saveznicima svoju privrženost, a da istovremeno ne iritira Nemce, te da ih prikazuje narodu kao „dokaz‟ prisustva Saveznika i saradnje s njima.

Dokumentovani su slučajevi prikrivanja i zadržavanja vazduhoplovaca da bi oni bili prikazivani narodu kao saveznički predstavnici i simbol savezničke podrške četnicima.8

Nemci su, sa svoje strane, prevazišli početnu fazu nadmenosti. Oni su se još od kraja 1942, usled širenja NOB i jačanja NOVJ, našli u iznudici i hroničnom nedostatku trupa. Otuda su rado koristili četnike DM u borbama, pogotovo što su, kako navodi komandant Jugoistoka Fon Vajhs (Maximilian von Weichs) u svojoj posleratnoj izjavi, njegovi komandanti visoko cenili njihove „izviđačke sposobnosti‟9. Nemačke trupe mogle su biti prisutne u gradovima i na važnijim komunikacijama, a delotvornost i prisustvo na terenu van komunikacija postizali su uglavnom preko četnika.

Međutim, nemačke komande su bile svesne da Mihailović iščekuje pobedu zapadnih saveznika i odlazak Nemaca, kako bi zauzeo strateške položaje i pojavio se kao dominantna snaga na terenu. Stoga su saradnju s Mihailovićevim trupama prikazivali kao „privremenu‟ i ograničenu po obimu. Ta „privremenost‟ je, međutim, trajala do samog kraja.

Tokom avgusta 1944, upravo u periodu „najvećeg poduhvata ikad‟, nemački specijalni izaslanik Nojbaher pokrenuo je inicijativu da se prevaziđe „privremenost‟ i ograničenost, i da Nemačka formira i naoruža četnički korpus jačine 50.000 ljudi, pod efektivnom Mihailovićevom komandom, ali Hitler je odbacio inicijativu i naredio povratak na „privremeni‟ i ograničeni način saradnje10.

Kao što je navedeno, Nemačka odbrana ključnih pozicija u Srbiji zavisila je od upotrebe četnika, tako da neka akcija velikog stila protiv njih nije dolazila u obzir, pogotovo u situaciji akutnog nedostatka borbenih trupa. Ipak, verovatno je neki drski i brzi upad manjim snagama dolazio u obzir, pogotovo kad su imali privlačan cilj u vidu nekoliko stotina američkih vazduhoplovaca.

Da li su Nemci znali za akciju?

„Šta se sve događalo u četničkom taboru, o tome sam bio veoma dobro informisan‟, kaže Nojbaher u svojim sećanjima11.

Ipak, ni do upada specijalaca, ni do neke značajnije vazdušne akcije protiv evakuacije savezničkog osoblja nije došlo.

Amerikanci: američka armija bila je u tom periodu lojalan saveznik. Striktno se pridržavala svesavezničkog jedinstva, insistirajući na bezuslovnoj kapitulaciji Nemačke i učestvujući u snabdevanju, kao i operativnom i taktičkom sadejstvu s NOVJ. Međutim, vojnoobaveštajna služba OSS na čelu sa generalom Donovanom (William J. Donovan) već tada je pripremala teren za budući hladni rat i u tom kontekstu je videla Mihailovića kao vrednog budućeg potencijalnog saveznika. Donovan je uspeo da, uprkos savezničkom konsenzusu, od predsednika Ruzvelta isposluje dozvolu za slanje jedne obaveštajne ekipe kod Mihailovića. Tako je pukovnik Mekdauel (Robert McDowell) sa svojom grupom u toku evakuacije osoblja, 26. avgusta 1944, sleteo u Pranjane. Njegova misija je na insistiranje Čerčila opozvana već nakon nedelju dana12.

Međutim, on je ostao s Mihailovićem sve do 1. novembra, i u međuvremenu je uspeo da se dva puta sastane s Nojbaherovim izaslanikom Šterkerom (Rudi Stärker), te da ohrabri Mihailovića da ne započinje nikakve sukobe s Nemcima nego da od njih izvuče što više oružja, jer je njegov zadatak da opstane na terenu kao prepreka širenju komunizma nakon odlaska Nemaca13.

Topola 11. avgusta 1944: Kalabić (komandant Gorske garde), Račić (komandant IV grupe jurišnih korpusa, ili, po nemačkim dokumentima, borbene grupe Weyel), Neško Nedić (načelnik štaba IV grupe jk) i ritmajster knez Vrede, predstavnik komandanta Srbije Felbera i njegovog načelnika štaba generala Gajtnera (Geitner). Izvor: Gajtnerova arhiva / www.znaci.net

Operacija Rendžer

„Moj je zadatak, govorio je on, da kapitulaciju Nemaca u Srbiji iskoristim za vašu organizaciju‟, rekao je Mekdauel, prema izjavi dr Đure Đurovića, sekretara Mihailovićevog Centralnog nacionalnog komiteta.

U razgovorima sa nemačkim predstavnikom, Mekdauel je ispitivao mogućnost da se povlačenje ili predaja Nemaca na Balkanu iskoristi za jačanje Mihailovićevih snaga i njegovo preuzimanje vlasti u Srbiji, čime bi se sprečio prodor Crvene armije i NOVJ. Nojbaher je preko svog predstavnika ispitivao spremnost Amerikanaca da nekom vrstom sporazuma ili prihvatanja fiktivne predaje učestvuju u zaustavljanju prodora Crvene armije. Na taj način se Mihailović našao u središtu kombinatorike obeju strana. Mekdauel je nemačke predloge preneo svom šefu, načelniku OSS generalu Donovanu. Njegov manevarski prostor bio je ograničen međusavezničkim konsenzusom da se može prihvatiti samo bezuslovna kapitulacija Nemačke na svim frontovima, ali bile su otvorene neke mogućnosti s Mihailovićem kao favoritom obe strane. Međutim, brz razvoj situacija na frontovima učinio je ove razgovore bespredmetnim.

Nojbaher i komanda Jugoistoka nastavili su da preko Mihailovića traže vezu s Amerikancima i nakon Mekdauelovog odlaska. Prema izjavi Draže Mihailovića na suđenju, u njegovu komandu u Bosni u martu 1945. došao je Nojbaherov predstavnik Šterker, sa zahtevom da Amerikancima prenese ponudu komandanta Jugoistoka Aleksandra Lera (Alexander Löhr), kojom se on stavlja na uslugu Saveznicima i nudi da sa svojim trupama otcepi Austriju od Nemačke.

Marinci američke ambasade u Srbiji polažu venac na spomen obeležje Misije Haliard u Pranjanima, 15. august 2009. Izvor: www. wikipedia.org

Služenje istom cilju

Sticajem okolnosti, na teritoriji pod kontrolom Mihailovićevih četnika se tokom leta 1944. našlo preko tri stotine pripadnika savezničkog letačkog osoblja. Iako nepovratno uronjen u saradnju s Nemcima, Mihailoviću je jedina nada bila da ga, nakon odlaska Nemaca, Saveznici ponovo priznaju. Otuda su mu saveznički vazduhoplovci bili pravi dar s neba. „Nije postojalo apsolutno ništa što bi Mihailović mogao dobiti njihovom predajom Nemcima. U stvari, evakuisani Amerikanci bili su izvor prvorazrednog publiciteta u korist četnika‟14.

S druge strane, postojali su određeni krugovi u američkoj vojsci, politici i obaveštajnoj zajednici koji su se već u toj fazi rata trudili da se suprotstave širenju komunizma. Oni su situaciju s vazduhoplovcima zaostalim kod Mihailovića iskoristili, kako za propagandu, tako i za ponovno uspostavljanje kontakta sa Mihailovićem. Njihov glavni akter bio je Mekdauel, temisija Rendžer. Najprovokativniji aspekt njegovog rada bili su razgovori s visokim predstavnicima Nemačke na Balkanu u cilju pronalaženja zajednički prihvatljive i ostvarljive platforme u korist Mihailovića, a protiv nastupanja Crvene armije kroz Jugoslaviju.

Pri otvorenom razbuktavanju Hladnog rata, ovakva politika ogolila se prilikom svedočenja pojedinih spasenih pilota pred Komitetom za pravedno suđenje generalu Mihailoviću, kada su, po svemu sudeći, prećutali da su viđali četnike zajedno s Nemcima, a nakon toga posmrtnom dodelom odlikovanja Mihailoviću, koji je igrom slučaja doprineo spasavanju oko 400 pilota, odnosno ignorisanjem onih skoro 2000, koje su kao pouzdani saveznici spasili partizani. Najvažnija činjenica za ocenu smisla i vrednosti četničkih zasluga u datom istorijskom trenutku je to što im nakon takvog „najvećeg poduhvata‟ nije obnovljena nikakva saveznička pomoć. A dobra ilustracija je i savet koji je Mihailović dobio od Džordža Musulina, odgovarajući mu na pismo pred svoj definitivni odlazak: „radi poboljšanja naše situacije u inostranstvu, trebali bi preduzimati povremeno i akciju protiv Nemaca.‟

Nemci sa svoje strane nisu preduzeli ništa da ometu evakuaciju. U toj fazi operacija, četnici su im bili neophodan saveznik za održavanje položaja u Srbiji. Pored toga, s obzirom na njihove predloge i želju da pregovaraju s Amerikancima, nije im išlo u račun da ih iritiraju.

Nakon sedamdeset šest godina, operacija Halijard ponovo služi istom cilju: širenju laži i prikrivanju četničke kolaboracije, a sve pod krinkom slavljenja fiktivnog savezništva i prijateljstva. Umesto istine− dobili smo laž, umesto antifašizma − revizionizam, a umesto prijateljstva između naroda − providnu medijsku podvalu ispod koje se još jednom krije borba za nametanje ideoloških interesa imperijalističkih snaga.

  1. Otvaranje aerodroma Pranjani i kompleksa Halijard za mesec dana: U toku gradnja travnate piste – Telegraf Biznis, 11.8.2020 
  2. Miloš Bojanić: Evakuacija savezničkih avijatičara iz jugoslavije tokom drugog svetskog rata, Zbornik radova Narodnog muzeja Xlix, Čačak 2019, str. 94. 
  3. Thomas T. Matteson: An Analysis of the Circumstances Surrounding the Rescue and Evacuation of Allied Aircrewken From Yugoslavia, 1941-1945 −Maxwell Air Force Base, Alabama, April 1977, str. 1.
  4. Isto, str. 39. 
  5. Herman Nojbaher: Specijalni zadatak Balkan, Službeni list SCG, Beograd 2004, str. 191. 
  6. Gaj Trifković: „The Key to the Balkans: The Battle for Serbia 1944‟, The Journal of Slavic Military Studies 28 (3), 524 − 555. 
  7. Hronologija događaja:– 24. juli: general Ajra Iker potpisuje naređenje o formiranju ACRU– 2. avgust: na četničku teritoriju padobranima spuštena trojica američkih oficira iz ACRU tima pod vođstvom poručnika Džordža (George) Musulina. Operacija je dobila kodni naziv Halijard– 3. avgust: nakon razbijanja nemačkih osiguranja, Operativna grupa NOVJ pod komandom Peka Dapčevića prelazi Ibar da bi tokom narednih dana nanela težak poraz četnicima– 9/10. avgust: iz Pranjana evakuisano 225 američkih i 6 britanskih vazduhoplovaca– 11. avgust: razgovori u Topoli između ritmajstera kneza fon Vredea, kao predstavnika Nemaca i Račića, Neška Nedića i Kalabića, kao predstavnikâ Mihailovića– 13. avgust: u selu Ražana razgovori između Draže Mihailovića i Milana Nedića, predsednika kvislinške vlade– 22. avgust: Nojbaher predstavlja Hitleru plan o formiranju korpusa od Mihailovićevog ljudstva pod Mihailovićevom komandom– 23. avgust: Rumunija raskinula savez s Nemačkom– 26/27. avgust: u Pranjane sleteo pukovnik obaveštajne službe OSS Mekdauel i osoblje misije Rendžer– 26/27. avgust: iz Pranjana evakuisano 15 američkih vazduhoplovaca– 27/28. avgust: iz Pranjana evakuisano 43 američka i 2 britanska vazduhoplovaca– početak septembra: prvi sastanak Mekdauela s Nojbaherovim izaslanikom– 5/6. septembar: iz Pranjana evakuisano 17 američkih vazduhoplovaca– 10. septembar: Prvi proleterski korpus NOVJ na Jelovoj gori razbija četničku glavninu i nanosi im odlučujući poraz– 11. septembar: bežeći pred jedinicama NOVJ, američko osoblje i četnici napuštaju Pranjane– 17. septembar: iz Koceljeve evakuisano 20 američkih vazduhoplovaca– 18. septembar: Prvi proleterski korpus NOVJ oslobađa Valjevo– druga polovina septembra: drugi sastanak Mekdauela sa Nojbaherovim izaslanikom– 22/23. septembar: desant 75. streljačkog korpusa Crvene armije preko Dunava u okolini Donjeg Milanovca– 24. septembar: prelazak Mihailovića sa pratnjom i Mekdauela preko Drine u Bosnu– 1. novembar: Bunar (istočna Bosna) − evakuisana 3 američka vazduhoplovca; okončanje operacije Rendžer– 27. decembar: Bunar − evakuisano 20 američkih vazduhoplovaca; okončanje operacije Halijard
  8. Matteson, str. 31. 
  9. NARA, Record Group 238, microfilm publication M1270, SAIC/FIR/55, Interrogation v. Weichs (12.10.1945). M1270, dostupno na: http://znaci.net/00002/318_4.htm. 
  10. Službena beleška oficira Abvera Komande Jugoistoka od 22. avgusta 1944. s referisanja komandanta Jugoistoka vođi Trećeg Rajha Adolfu Hitleru, NAW T-311, roll 192, frames 802-812. 
  11. Nojbaher, str. 161. 
  12. Dušan Biber: Failure of a Mission: Robert McDowell in Yugoslavia, 1944 in: The Secrets War The Office of Strategic Services in World War II, Proceedings of a conference sponsored by and held at the National Archives in Washington 1992, str. 209. 
  13. Nikola Milovanović: Rasulo. Slom. Odmetništvo. Emigracija, Rad, Beograd 1984. 
  14. Matteson, str. 40.

Izvor: https://www.masina.rs, Ilustracija: znaci.net

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top