Nakon što je jučer objavljena informacija da su određeni islamisti planirali nekoliko atentata na Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH, zatim na Aleksandra Vučića, sadašnjeg predsjednika Srbije, te na Aleksandra Vulina, ministra odbrane Srbije, sarajevsko Oslobođenje je objavilo informacije o jednom od optuženih za organizaciju navedenih atenata, Muhidinu Jakuboviću.
Jakubović je, kako tvrdi, početak rata dočekao je u rodnom selu Burnice kod Bratunca.
– Rafali su se čuli sa svih strana, nasatao je metež i panika. Na licima ljudi, žena i djece vidio se strah i užas, kao da je nastupio Sudnji dan. Svo stanovništvo, odrasli ljudi, žene i djeca, starci, sve je stjerano na stadion u Bratuncu. Odatle su svi sposobni muškarci, njih oko 700 skrcani u fiskulturnu salu O.Š. Vuk Karadžić, starci, žene i djeca prisilno su transportovani prema Tuzli. Taj dan, dijete je rastavljeno od majka, muž od supruge, brat od sestre, najmiliji od najmilijeg. Sudbina muškaraca koji su zatočeni u sportskoj sali škole u kojoj su se obrazovala djeca do osmog razreda, u svojoj najbezbrižnijoj i najnaivnijoj mladosti, bila je strašna. Ubijani su na najsvirepije načine, mučeni, maltretirani, na njima su se iživljavali dojučerašnje komšije, poznanici, prijatelji, kaže Jakubović.
Mehidin je prepričao kako su izgledala njegova tri ratna proboja od Bratunca do Tuzle, od Tuzle do Srebrnice i od Srebrenice do Tuzle za vrijeme rata u BiH.
On je smrt u svom selu ili logoru u Bratuncu izbjegao tako što se prilikom napada na selo uspio zaroviti u zemlju u jednom seoskom potoku i na taj način izbjeći da bude uhapšen. Cijelo područje je pretraženo i prerovljeno, uključujući i taj potok, ali nisu pronašli Mehdina koji je ležao nepomičan, zatrpan zemljom, kao u grobu, samo je lice, odnosno nos bio iznad zemlje kako bi mogao disati. Neprijatelji su mu bili toliko blizu da se zemlja pod njihovim nogama slivala na Mehdina, ali nisu ga vidjeli. Na kraju su konstatovali da više nema nikoga i otišli. U selu nije ostalo ništa, kuća mu je spaljena, a Mehdin se sa mislima o svojim najbližim, rodbini i prijateljima prebacio kroz neprijateljsku teritoriju do Tuzle. Odmah je pristupio Teritorijalnoj odbrani Tuzla, te 16. muslimanskoj brigadi prilikom njenog formiranja. Nakon nekog vremena provedenog na ratištu oko Tuzle grupa boraca je odlučila poći u pomoć borcima Armije u BiH i bošnjačkom narodu u Podrinju.
Priča kako u putovali te da su u avgustu 1992. godine pješke iz Tuzle prešli preko 100 km pod punom ratnom opremom, svaki sa po 20 kg municije i kroz neprijateljsku teritoriju.
– Otišao sam, a da se nisam halalio sa majkom. Selamio sam se i rekao da idem na ratište oko Tuzle, kao što sam to i ranije činio. Nisam imao snage da joj kažem gdje idem jer sam znao kakva bi bila njena reakcija. Posljednje što mi je majka uradila bio je vez na mojoj šarenoj košulji na lijevom džepu, mjesec i zvijezda sa natpisom Allahu ekber. Nakon toga prvi put sam se čuo sa majkom u vrijeme demilitarizacije Srebrenice, u proljeće 1995. preko radio amatera, trajalo je to samo jedan minut, kad mi je čula glas nije više mogla progovoriti. Do tada nije vjerovala da sam živ, mislila je da sam poginuo 1992. godine u Konjević Polju. Čak ni pisma koja sam joj slao preko Crvenog križa iz Srebrenice nisu je mogla uvjeriti da sam živ, sve dok mi nije čula glas misila je da sam mrtav, priča Mehdin.
Kada je u proljeće 1993. godine Srebrenica je proglašena demilitariziranom zonom pod zaštitom UN-a. Od avgusta 1992. godine do demilitarizacije u martu 1993. godine Mehdin Jakubović je preživo puno toga: akcije, strah, glad, borbu prsa u prsa, granatiranje, bombardiranje iz aviona na bliskom prostoru, gubitke najbližih saboraca, otkinute glave i udove, raznešena tijela, crijeva van utrobe, dakle, borbu za fizički opstanak, za tijelo, um i dušu. Tokom demilitarizacije Mehdin je okupljao omladinu i učio ih borilačkim vještinama, a kroz njih ih obrazovao i odgajao u vremenu i mjestu gdje je to bilo gotovo pa nemoguće.
– U jednom periodu tokom demilitarizacije u Srebrenici bar nije bilo gladi, stizali su paketi, a i iz zraka se avionima izbacivala pomoć, bilo je čak i slatkiša, uključujući čokolade, kaže Mehdin.
Nakon što je VRS ušla u Srebrenicu, Jakubović je sa svojom jedinicom krenuo u prodor prema Tuzli.
U mjestu Jaglići iznad Srebrenice okupile su se sve jedinice. Bila je noć pred polazak sa zbornog mjesta Jaglići, prišao mi je jedan učenik iz kluba borilačkih sportova sa vidnim žalom na licu rekavši da je to možda posljednji put da se vidimo. Tražio je da se halalimo. Nikada više nisam vidio tog momka Admira-Dadu kao ni Safeta, Ikana, Elvira, Nusreta… Svi su pobijeni. Tu noć su se mogle naslutiti strahote koje nadolaze. Kao u filmovima strave i užasa, konji su njištali, psi zavijali, krave mukale, sve je mirisalo na krvoproliće. Kolona dužine 10-tak kilometara se pripremala da u zoru krene putem neizvjesnosti. Jedna sekunda vječno traje, takav je osjećaj kada je čovjek u nevolji, dok ono što je lijepo tako se čovjeku čini da brzo prođe. Kada je svanulo kolona se počela kretati. Sve što sam pojeo za šest dana proboja bio je kakao koji mi je pred polazak dao Admir-Dado i dio riblje konzerve negdje na sredini puta.
Put od 130 km nije mali ni na izlet ideš sa svom potrebnom logistikom, a kamoli toliko kilometra sa svim onim što smo imali kao prepreku: ubačeni ‘elementi’, infiltrirani neprijatelji unutra, trovanje izvora sa pitkom vodom, zloupotreba opreme UN-a koju su koristili i mamili civile na predaju. U mjestu Buljim pale su prve žrtve granata i rafala. Jedna granata je pala neposredno u mojoj blizini. Od silne eksplozije rasprštilo se kamenje i jedan kamen me pogodio u glavu, u potiljak. Pao sam na zemlju kao pokošen, misleći da je geler. Pipam po potiljku, nema krvi, ali postoji jedna velika rupa na kapi koju još čuvam kao uspomenu na taj događaj. Sljedeća pepreka bila je preći putnu komunikaciju na potezu Kasaba – Konjević Polje i rijeku Jadar. Nakon što smo uspješno prešli asfalt ispod Mravinjaca, morali smo preći nabujali Jadar.
Vrlo jaka i žestoka fizička prepreka koju smo prebrodili i zaputili se ka Udrču, najvećoj planini na tom prostoru. Ulaskom na Udrč prvi dio teškog puta je okončan. Žrtava je do sada već bilo i previše, kaže Mehdin i nastavlja: Na Snagovu kod Zvornika nas je dočekala zasjeda. Zasjeda koju smo uspješno neutralizovali i zarobili vođu te grupe, komandira. Na Križevačkim njivama, mjestu iznad Zvornika, dogodilo se čudo, odnosno kao vjernik ja to pripisujem Bogu dž.š. kao njegovu izravnu pomoć prevarenim i izdanim od UN-a Bošnjacima Podrinja. Naime, najedanput je počeo da pada grad praćen gustom maglom i kišom, i to samo na nekoliko kvadratih kilometara, taman na prostoru gdje su se nalazili tenkovi iznad Baljkovice.
Grad i kiša su potpuno neutralizirali tenkove i njihovu tehniku, što nam je pomoglo da krenemo u odlučujući proboj ka slobodnoj teritoriji, ka Nezuku. Led i kiša su nam dobro došli za osvježenje i da kažem razbuđivanje nakon dana i noći bez sna, a pred konačnu bitku za proboj Baljkovici. Bili smo u gotovo bezizlaznoj situaciji. Tako blizu, a tako daleko od spasa. Blizu geografski, kilometar i manje od naše teritorije, a daleko jer je tu bila čvrsta i jaka, trostruka linija. Nadomak nas, naši suborci sa slobodne teritorije iz Nezuka pokušavaju probiti liniju. Žestok okršaj. Na desetine puta sam izgovorio šehadet, očekujući svakog trenutka smrt. U tom momentu skoro bezizlazne situacije, imao sam priliku sa jednog uzvišenja nakon što sam čuo zvuk spasa, pokliče naših boraca koji su na jednom dijelu linije u blizini mene koordinirano probili gvozdenu liniju, gledati kako borac iz Srebrenice i borac iz Nezuka sa suprotne strane trče jedan drugom u zagraljaj. Linija je probijena, ispričao je Mehdin Jakubović za Diwan svoju priču o proboju iz Srebenice.
Muhidin Jakubović danas je major Oružanih snaga BiH.
Izvor: Oslobođenje, Foto: Lični Facebook profil Mehidina Jakubovića