Sastanak na kom su šefovi SDA i HDZ, Bakir Izetbegović i Dragan Čović, bili prisutni prije nekoliko dana u Zagrebu i na kom su razgovarali sa premijerom Republike Hrvatske Andrejem Plenkovićem, skoro da nije vrijedan ni spomena što se tiče svog sadržaja, jer je riječ o samo još jednoj epizodi beskrajne trakavice, u kojoj su se, kao i u svim prethodnim epizodama, Izetbegović i Čović dogovorili da će se nastaviti dogovarati.
Mini samit za mini-ljude
U fokus sarajevske medijske pažnje sastanak je, međutim, došao zahvaljujući jednom naizgled sporednom detalju, koji baca reflektorsko svjetlo na bizarnu, diletantsku i iznad svega nemoralnu prirodu vladajućih garnitura u ovom, ponekad se čini, vječitom pokušaju od države.
Po povratku sa zagrebačkog mini-samita, na novinarsko pitanje zašto u kabinetu premijera Plenkovića nije bila, uz zastave RH i EU, istaknuta i bosanskohercegovačka zastava, ministrica spoljnih poslova Bosne i Hercegovine Bisera Turković ponudila je odgovor koji se klati na tarabi između bahatosti i sublentavosti i koji glasi:
„Zastava je bila, ali nije bila velika. Možda je zato novinari nisu primijetili, jer sve zavisi od ugla s kojeg je snimano.“
Ministričinu tvrdnju demantovao je drugi učesnik sastanka, Bakir Izetbegović, koji je eksplicitno izjavio da u kabinetu nije bila istaknuta zastava BiH, jer je bila riječ o sastanku stranačkih šefova, a ne o državničkom skupu.
Skromni domašaji demagoga
Izetbegović je, naizgled, razriješio spornu situaciju i ponudio prihvatljivo objašnjenje, usput markirajući ministricu koja dolazi upravo iz njegove stranke kao lažova. Ipak, kako već rekoh, tako možda izgleda, ali stvarnost je malo drugačija i mučnija. Iz protokolarnog detalja u vezi sa zastavom države čiji predstavnici sjede u premijerskom kabinetu druge države promaljaju svoje iskeženo lice mnoga neugodna i podrugljiva pitanja, kakva obično upućujemo onima koji se upinju da se izdaju za nešto što nisu i demagoškom retorikom nastoje prikriti svoje skromne domašaje.
Prije svega, i Izetbegović laže kao i njegova stranačka kadrovikuša, jer je sastanak u Zagrebu bio državnički, barem za jednu stranu, inače bi bio održan u prostorijama Plenkovićeve stranke, a ne u premijerskom kabinetu. Dobro, ako već insistirate, reći ću da je sastanaku bio poludržavnički, ali i na takvom se očekuje uvažavanje protokola. Isticanje zastave države iz koje gosti dolaze u ovakvim situacijama ne smatra se odavanjem formalne počasti, već je riječ o ustaljenoj proceduri vizuelne identifikacije učesnika.
Siguran sam da bi na nekom Plenkovićevom sastanku sa, recimo, šefom privredne komore Istanbula, bila istaknuta zastava Republike Turske, premda njegov gost ne bi reprezentovao svoju državu već samo privrednu komoru jednog velegrada.
Drugo je pitanje još važnije i odgovor na njega ne može biti sveden na protokol i na tehnikalije. U kom svojstvu je Bisera Turković sjedila u Plenkovićevom kabinetu? Ukoliko je tamo bila kao Izetbegovićeva pobočnica i reprezent SDA, onda je pitanje zastave zaista od drugorazrednog značaja. No ako je sastanku prisustvala u kapacitetu šefa državne diplomatije, onda je neisticanje zastave države koju predstavlja ipak nekakav skandalčić, kog ona, po službenoj dužnosti, ne bi smjela ignorisati.
Ma kakve emocije ona lično gaji za Republiku Hrvatsku i za grad Zagreb, ona kao ministrica ne reprezentuje svoje emocije, već sve građane Bosne i Hercegovine, kojima je simbolički upućena uvreda.
Sekta turbofolk šejha
Treće i najvažnije pitanje glasi – šta, dođavola, šefica državne diplomatije ima tražiti na sastanku dvojice stranačkih lidera? Da je tokom svoje diplomatske karijere malo manje nepotizirala i privatizirala diplomatska predstavništva, a malo više učila diplomatski, pa samim tim i politički zanat, ili makar iz prikrajka gledala ponašanje i postupke diplomata iz uređenih i civilizovanih zemalja, možda bi jednom i shvatila da joj bliskost sa sivim centrima moći i pripadnost sekti turbofolk šejha Halila Brzine ne daje za pravo da državnu funkciju koristi po vlastitom nahođenju i za vlastite interese, koji su u više nego očiglednoj koliziji sa interesima države koju predstavlja i koja je plaća za profesionalno i dostojanstveno obavljanje ministarskog posla.
No među svim tim bizarnostima i dokazima da je vlast u ovoj državi pala u ruke samo formalno obrazovanom, a suštinski zatucanom kasablijskom i mahalskom polusvijetu, najgora je i najodvratnija ta spremnost ministrice Turković da kao iz zapete puške slaže novinare i ponudi im odgovor koji vrijeđa inteligenciju.
To uvjerenje da su drugi ljudi priglupi i da ih je lako obmanjivati idiotlucima izgovorenim iz pozicije autoriteta odlika je ljudi sa oštećenom društvenom sviješću i sa invalidnim osjećajem odgovornosti prema javnosti. Država nije seoski mekteb kog je pohađala djevojčica Bisera i u kom je hodža ne samo nenaučene lekcije, već i nezgodna pitanja polaznika kažnjavao šibom po dlanu, niti su novinari sitna djeca u mektebu, pa da im državni službenik može bahato servirati laž, implicirajući tako da ih smatra običnim smetalima ili čak neprijateljima.
Nije rekla šta je rekla
Novinari su glas javnosti i onaj ko ih doživljava neprijateljima nužno i javnost doživljava tako. A da ta tvrdnja nije pretjerana, dokaz ćemo pronaći ukoliko se osvrnemo oko sebe i pogledamo šta su vladajuće garniture uspjele za frtalj stoljeća napraviti od ove države – pitanje je da li bi čak i spoljni neprijatelj tako nemilosrdno uništavao svaku društvenu vrijednost i svako javno dobro, kao što su to učinili ovi unutrašnji.
Biseri Turković laganje o zastavi u Plenkovićevom kabinetu nije prvi gaf. Ustvari, čitav njen dosadšnji mandat na čelu državne diplomatije obilježen je gafovima i sramotom koju ona nepokolebljivo i uporno nanosi instituciji koju predstavlja, pa i čitavoj državi. Već je nekoliko puta Izetbegović morao intervenisati i objašnjavati da Turkovićka nije rekla to što je rekla, da se ne snalazi najbolje jer je dugo vremena bila izvan zemlje, jer je… ko zna šta. I Turkovićka i njen stranački šef očito smatraju da njeni propusti i njene blamaže nisu skandalozne i da u njima nema ništa što bi zahtijevalo preispitivanje njene sposobnosti za ministrovanje, kao što smatraju i to da je javnosti dovoljno ponuditi riječi – Bisera je dobra – pa da javnost klimne glavom i u hipnotičkom transu ponovi – Bisera je dobra.
Tako možda može biti u zamišljenoj mladomuslimanskoj utopiji, ali u civizilizovanom društvu ili u onom koje barem teži ka civilizovanosti stvari jednostavno ne mogu tako stajati. Politička avantura klana Izetbegović ušla je u fazu u kojoj se ludilo što ga stvara opijenost vlašću više ne može prikriti.
Da se odmah razumijemo, ni na početku te avanture stvari nisu bile bitno drugačije iznutra, bahatost i prezir prema javnosti i njenim interesima imanentni su tom maglovitom ideološkom klanu u kom se stapaju nostalgije za begovatom i hilafetom, pa čak i za onom monstruoznom Pavelićevom tvorevinom koja mladog Aliju Izetbegovića, za razliku od mrskih komunista nešto kasnije, nije hapsila. Ali tu je bahatost i taj prezir ranije bilo lakše prikriti, jer je to olakšavala vrtložna i dramatična stvarnost.
Sve je mučnije biti svjedokom tog ludila klana Izetbegović, sve je mučnije slušati izjave koje dolaze iz usta Bakira Izetbegovića, Šefika Džaferovića, Bisere Turković… izjave koje su granitno čvrsti dokazi da je ta klika pogubila sve spone sa stvarnošću i da žive u fatamorgani stvorenoj u isparenjima svojih nezajažljivih ambicija i svoje potrebe da se osvete i državi i društvu i narodu koji su ih svojevremeno držali u zapećku. Sve je mučnije posmatrati takvu mržnju prema kategoriji odgovornosti javnog službenika, Izetbegovićevo „Ja, i?“ u budućnosti će se izučavati i u psihologiji i u politologiji kao primjer kakvim cvjetovima cvjeta i kakvim plodovima rađa Hubris sindrom. Sebijino parkiranje auta nasred trotoara naizgled je sitan prekršaj, no taj je čin ustvari njena prijetnja čitavom društvu, njena histerično izvrištana naredba da se svi poklone pred njenim statusom i pred njenim značajem.
Hej, hej brigade…
Koliko je razmagnetisana igla Izetbegovićevog ne samo političkog, već i civilizacijskog kompasa, pokazuju riječi kojima je pohvalio izbor Fikreta Prevljaka za šefa sarajevske kantonalne SDA: „Fikret Prevljak je vodio brigadu, znat će voditi i stranku.“ Iskustvo vođenja jedinice u ratu isticati kao kvalifikaciju za vođenje stranačke strukture u mirnodopskom, civilnom okruženju jedan je od najmračnijih Izetbegovićevih verbalnih bilmezluka u posljednjih par godina, pri čemu valja imati u vidu da je konkurencija među njegovim bilmezlucima bila vrlo žestoka i nemilosrdna.
Taj detalj razgolićuje suštinski prevarantsku i hohštaplersku prirodu političkog klana Izetbegović, koji na civilizacijske tekovine pristaje iz nužde, ubjeđujući javnost da je to svjesni izbor, dok istovremeno sanja vlažne snove o uređenju u kojem će se znati ko kosi a ko vodu nosi i u kom će manjevrijedni bespogovorno morati vezati konja tamo gdje im aga kaže.
Ako i ne zna, onda Izetbegović barem naslućuje to da komandovanje jedinicom u ratu počiva na strahu od autoriteta i na odricanju od sumnje, te na više-manje bespogovornoj poslušnosti, dakle na stubovima koje valja porušiti i trag im zatrijeti već prvog dana mira. Podizati takve stubove u civilnom i političkom okviru četvrt stoljeća nakon rata ukazuje na jednu od samo dvije mogućnosti – ili je Bakir Izetbegović reakcionarni mračnjak sa skrivenom agendom ili je jednostavno glupak koji lupeta ne shvatajući ni sam kakve idiotluke izgovara.
Vjerni bezumlju
Transformacije i radikalni zaokreti itekako su mogući u političkim okvirima, ali postoji i granica nakon koje nema povratka onome ko je jednom pređe vođen neumjerenim ambicijama i bahatošću, te vjerom u vlastito sudbinsko poslanje. Politički klan Izetbegović tu je granicu već davno prešao i dospio na jednosmjernu cestu toliko usku da na njoj nikakav zaokret nije moguć, a jer je toliko strma na putu ka dnu, ni vožnja u rikverc nije baš izgledna mogućnost. Jedini razuman postupak bio bi zaustavljanje vozila i upućivanje poziva nadležnoj službi za pomoć, što je u ovom slučaju čitavo društvo, te odlazak kući uz svijest da volan valja prepustiti nekom sposobnijem.
Ukoliko, pak, ostanu vjerni svom bezumlju i nastave goniti tim putem ka provaliji, političkom klanu Izetbegović niko neće biti kriv za stravičan udes koji ga neumitno čeka na kraju i zbog kog će u povijesti ostati upamćen kao još jedna u beskrajnom nizu klika i sekti koje su željele sve i zauvijek, a na kraju dobile samo ono što su zaslužile.
I šta god da dobiju kao nadoknadu za svoje rušilačke zasluge, to će opet biti nedovoljno za supstancijalno razaranje same srži društva i kidanje njegovog tkiva, te za uništavanje svakog nadanja i svakog optimizma, tih možda i naivnih ali nužnih pratilaca čovjeka i njegove zajednice na putu u uvijek neizvjesnu budućnost.
A kada se ovo društvo jednog dana konačno probudi u svijetu bez političkog klana Izetbegović, pa i bez njihovih dvojnika u drugim etničkim okvirima, to neće biti razlog za početak slavlja, već će to biti trenutak u kom će valjati zasukati rukave pa započeti dugotrajan, prepun odricanja i mukotrpan posao raščišćavanja ruševina i uklanjanja debelih nanosa ideološkog i duhovnog smeća kojim smo zatrpani kao Pompeji vezuvskom lavom.
Piše: Elis Bektaš za Preokret
Ilustracija: Preokret