INTERVJU, ĐAKON BRANISLAV RAJKOVIĆ: „Dođi, vidi Ljubav šta čini“

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Dva anđeoska glasa zapevala su u duetu pesmu o božanskoj ljubavi. I ništa to ne bi bilo neobično da u pitanju nisu izvođač muslimanskih duhovnih pesama i pravoslavni sveštenik. Đakon Branislav Rajković je na koncertu u Trebinju prošle sedmice sa Arminom Muzaferijom zapevao „Gel gör beni“ i podigao region na noge, njihova izvedba ima više stotina hiljada pregleda, a ništa manje nije zanimljiva ni životna priča mladog sveštenika. U ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini ubijeni su mu roditelji, međutim, on o prošlosti, zločinima i stradanju ne govori, jer smatra da to ne vodi pomirenju. Naprotiv. Rajković, koji je i portparol Eparhije zahumsko-hercegovačke, svojim delom širi ljubav, mir i toleranciju, a pozitivne reakcije na nedavni nastup svedoče da je na pravom putu.

  • Da li ste očekivali da će izvođenje duetske pesme naići na takav odziv publike širom regiona? Кako objašnjavate opšte oduševljenje sa svih strana?

Ne očekujući, ustvari i prije svega, ni sam duet, tokom njegovog izvođenja nisam očekivao takvu reakciju ni neposredno prisutne publike, koja je sve i snimala, pa ni njihovo oduševljenje na kraju, koje se onda proširilo, kao reakcija na video snimak, širom našeg okruženja, što svakako nije bilo za očekivati, makar u toj mjeri. Iako sam i ranije imao neka slična iskustva, prvo sam snimak, a zatim i vijest, pa naše izjave za medije.., preko društvenih mreža, internet portala, štampe, video i radio stanica.., širili su se zaista brzo i višestruko, što još traje… Jedino, a opet vjerovatno samo djelimično, objašnjenje ali i moj glavni utisak, pa i utjeha i ohrabrenje, jeste da velika većina ljudi nije izgubila osjećaj za dobro, za lijepo, za Božansko, i ništa manje važno: ti isti ljudi nisu se uzdržavali da taj svoj osjećaj jasno i javno iskažu.

  • Кako je došlo do saradnje sa Arminom Muzaferijom? Da li se poznajete od ranije, jeste li vežbali pre nastupa?

Tokom proteklih mjeseci, u vijeme onog najintenzivnijeg prvog suočavanja sa još trajućom pandemijom, nekolicina prijatelja iz Mostara, vjerujući u moj talenat, a kao, u izvjesnoj mjeri, prepoznatljivo lice, zamolila me je da podržim jedan projekat u kojem se pjesmom – sevdalinkom podstiču ljudi da prihvate izazov i pjevajući i takmičeći se, takozvanu socijalnu distancu učine samo fizičkom distancom, iskazujući tako i podršku jedni drugima… Prihvatio sam i poslao snimak, pjevajući poznatu sevdalinku „Tamburalo momče u tamburu“ ali i jednu ilahiju, i to na turskom jeziku, pod nazovom „Gel gör beni“. Pomenutu ilahiju, a što sam takođe, uz same pjesme izrekao, snimio i poslao, čuo sam i naučio preko interpretacija upravo vrsnog muzičara Armina Muzaferije, koji je takođe podržao pomenuti projekat… Nedugo zatim, Armin se ponovo oglasio, reagujući na moj snimak, na moje pjevanje i pominjanje njega, pjevajući istu pjesmu ali na našem jeziku… E, ono što je uslijedilo upravo je povod i za ovaj naš razgovor, to jest, Armin Muzaferija zakazao je i održao svoj koncert u Trebinju, pozivajući i mene da prisustvujem, a onda u jednom momentu i da učestvujem, pjevajući zajedno sa njim, i to upravo onu pominjanu ilahiju… Da smo vježbali, ta izvedba bi sigurno zvučala još mnogo bolje ali naglasak ipak i nije bio na samom pjevanju i muzici, nego na tome što smo to radili zajedno, on kao musliman i ja kao pravoslavni hrišćanin, i pritom sveštenik – đakon.

  • O čemu govori pesma „Gel gör beni“? Iako narod na ovim prostorima ne razume turski, emociju su svi prepoznali. Vaš nastup je podeljen na desetine hiljada puta i nema ni jednog negativnog komentara.

Naslov pjesme, koji je ustvari i početak njenog refrena, najbolji je sažeti odgovor o čemu pjesma govori: „Dođi, vidi Ljubav šta (mi) čini“. Njan autor je čuveni sufijski pjesnik iz trinaestog vijeka, Junus Emre, stvaralac pobožnih pjesama o mističnoj Božanskoj Ljubavi, i o opijajućoj i izgarajućoj ljubavi ka Bogu, koji nerjetko u svojim stihovima pominje i pobožne ličnosti, poput, u ovoj pjesmi, svog imenjaka Junusa – Jone, kojeg hrišćani poštuju kao starozavjetnog proroka… Ta Ljubav Božija lako je prepoznatljiva onima koji tragaju za njom, a ljubav prema Bogu i bližnjima, (naj)univerzaln(ij)a je ljudska emocija, stoga i ne čudi njeno široko rasprostranjeno prepoznavanje, čak i samo u melodiji ili u zajedničkoj interpretaciji. Ipak, kao što pomenusmo na početku, to i toliko prepoznavanje i oduševljenje bilo je neočekivano za sve nas, kao i, zaista, skoro potpuni izostanak, makar javnih, negativnih reakcija, na snimak koji je pregledan na stotine hiljada, a podjeljen na desetine hiljada puta, kao što kazaste…

  • Osim što je muzika put do srca ljudi, šta je ono što spaja narode različiti vera i nacionalnosti koji su ne tako davno ratovali?

Кao što, očigledno, svaka različitost ne mora biti uzrok sukobima, ni sličnosti ne uzrokuju uvijek bliskost, naprotiv, rekao bih. Svojatanje sličnog i zajedničkog nerjetko je povod, uzrok i/ili posljedica sukoba među sličnima. Ono što može da djeluje spajajuće na, u ovom slučaju, različita vjeroispovijedanja, a slične nacionalnosti, vjerovatno je (samo)svijesnost o svojim uvjerenjima i pripadnostima, pa tako i o međusobnim sličnostima i razlikama… U tom smislu, iako uvjeren da je odlika našeg prostora i vremena multireligioznosti, u smislu da se nesumnjivo radi o različitim vjeroispovijedanjima, nisam siguran da se može govoriti i o multikulturalnosti, nego prije o jednoj kulturi. Dio te jedinstvene kulture jeste i naša zajednička muzika, ili makar onaj njen dio, koji počiva na istoj levantinskoj auditivnoj estetici (i mnogo čemu drugom), poput islamske mekamske muzike i crkvene, dakle sakralne ali i profane romejske (vizantijske) muzike.

  • Rođeni ste u Mostaru. Tu vas je zatekao rat, roditelji su vam poginuli 1992. Кako je vaš život dalje tekao?

Izbjegao sam u Bačku Topolu, gdje sam dovršio osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, i upoznao svoju sadašnju suprugu, sa kojom, nakon završetka mojih studija menadžmenta u Novom Sadu, zajedno provodim studentske dane u Beogradu: ona, studirajući istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu, a ja teologiju na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Godine 2012. nakon punih dvadeset godina, sa njom se vraćam u Mostar, gdje smo se i vjenčali, a nakon čega sam ubrzo rukopoložen za đakona. U Mostaru su se potom rodili i naše dvoje djece: Hristina i Grigorije, a već punih godinu dana, živimo u Trebinju, mada i dalje često na relaciji sa Mostarom, pa i Bačkom Topolom. Moja supruga je kustos istoričar umjetnosti u Muzeju Hercegovine u Trebinju, a ja sam, pored đakonske službe, u našoj Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj zadužen i za djelatnosti u vezi sa kulturom i medijima.

  • Uprkos činjenici da ste u ratu ostali siroče nikada niste govorili o vašoj ličnoj tragediji, niti se osvrtali u prošlost. Isključivo govorite o ljubavi, zajedništvu i suživotu, značaju obrazovanja… Šta biste poručili onima koji i dalje žive u devedesetim? Кako staviti tačku na mržnju, prebrojavanju krvnih zrnaca, uzajamne optužbe o zločinima… ?

Nikada o našim ratnim stradanjima nisam govorio na tragičan način, bolje reći.., ili nisam naglašavao tragičnost tog stradanja.., zato što u toj samoj konstataciji tragedije, koja sama po sebi nije sporna, a naročito u ‘konstatntnom konstatovanju’ neke lične, porodične, pa i nacionalne tragedije, ne vidim izlaz iz tog stanja, ako je to cilj, a trebalo bi da bude. Nikad mi u potpunosti nije bio prihvatljiv ni stav: oprostiti ali ne zaboraviti. Sveti Jovan Lestvičnik bi rekao da zaista oprostimo samo ono što zaboravimo… Štaviše nisam ni od onih koji u pamćenju zla i tragedija vide neki naročit potencijal za izbjegavanje istog zla, odnosno za njegovo neponavljanje. Nisam siguran ali mi se to pamćenje češće čini kao zlopamćenje, kao izgovor za osvetoljubivost i kao potencijal da žrtva sama sebe načini zločoncem, a zločinca učini žrtvom. I tako u krug i u nedogled tako… I onda, umjesto samo da pamtimo prošlost, mi u njoj živimo. Živjeći u sadašnjosti, pamtiti treba žrtve ali ne i zlo. Dakle, poruka i odgovor bi možda mogao biti: Pamtiti žrtve – zaboraviti zlo! Jer ono što pamtimo održavamo u životu!

  • Odakle ljubav prema arapskom jeziku? Manje je poznato da ste ga uveli i u liturgiju. Recite nam nešto o tome.

Ljubav prema arapskom jeziku, ljubav je, ustvari, prema jednoj naročitoj levantinskoj auditivnoj estetici, a ponajviše ljubav prema nekim ljudima, kojima je ta estetika, takoreći, maternja… Sam arapski jezik u Liturgiju ali i u bogosluženje uopšte, uveli su, opet, ljudi, odnosno Crkva, na područjima gdje je arapski tokom dužeg razdoblja potisnuo sirski, grčki i druge jezike… Meni se u Mostaru samo ukazala prilika da učim neke osnove arapskog jezika kao i mogućnost da, govoreći neke dijelove Liturgije na arapskom, taj osvećujući zajednički prostor i vrijeme povremeno učinimo prijemčivijim opet pojedinim ljudima pa i da sebe same i čitavu zajednicu učinimo prijemčivijim za ljude u svom okruženju. Mostar je još uvijek značajan i studentski centar, gdje se pored ostalog nalazi i Кoledž ujedinjenog svijeta, koji pohađaju mladi ljudi, dolazeći u ovaj grad sa svih kontinenata, a među njima su i pojedini pravoslavni hrišćani, koji su onda dolazili i u naš hram. Pored srpskog, povremeno se tokom bogosluženja u Mostaru, tako, može čuti i arapski ali i engleski, grčki, makedonski, gruzijski…

  • Da li političari u regionu potpiruju nacionalnu netrpeljivost i zbog čega?

Radnja koju ovaj glagol iz pitanja označava, da bi se uspješno sprovela, i u bukvalnom i u simboličkom značenju, uvijek zahtjeva ispunjavanje više uslova, a ne samo jedan, ma koliko bio moćan i uticajan, tako da i ako bi odgovor bio potvrdan zbog čega god bilo, mi koji tu netrpeljivost ne želimo, a naročito mi, kojima je zapovjeđeno upravo suprotno od toga, moramo nastojati ne samo da i sami ne potpirujemo, niti samo da ne budemo potpirivi, budući trpeljivi, nego da budemo mirotvorci, aktivno dakle tvoreći i čineći mir, što, ako je sudeći po reakcijama, učinismo i mi u gestu koji je i bio povod za ovaj razgovor, pozivajući svakog čovjeka: dođi, vidi Ljubav šta čini!

Izvor: Danas Foto: Eparhija-zahumsko hercegovačka

Share.

Leave A Reply