MUHAREM BAZDULJ: Handke i zahvalnost nobelovaca

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Dobila je, eto, prekjuče američka pjesnikinja Luiz Glik Nobelovu nagradu za književnost za 2020. godine, Peteru Handkeu je, dakle, štono kažu, istekao mandat, pa se moglo očekivati da dežurni dušebrižnici pređu na neku novu temu. Takva očekivanja su očito bilo naivna. Isti oni koji su prošle godine vršili pritisak na Olgu Tokarčuk da se odrekne Nobela za 2018, sada pozivaju Luiz Glik da se odrekne Nobela za 2020. Dalo bi se naslutiti da svjedočimo nastajanju jedne nove tradicije.

Ne u istom nizu sa Handkeom

Jedna mala demografsko-pseudomoralistička grupacija će, čini se, od danas do Sudnjeg dana od svakog budućeg književnog nobelovca tražiti da se odrekne nagrade da ne bi stajao u istom nizu sa Handkeom.

Ipak, pošto je Handke od desetak važnih nagrada koje je dobio, sve izuzev jedne ili dvije, dobio poslije 2000. godine, svakako nakon svega što se u njegovom djelovanju smatra spornim, predlažem dušebrižnicima, čisto da ne bude dosadno, da vrše pritisak i na dobitnike drugih važnih nagrada,

Evo, recimo, nagradu Franc Kafka koju je Handke dobio još 2009, ove godine je dobio Milan Kundera, a niko da se i ne počeše da ga upita hoće li se odreći nagrade. Da belaj bude veći, „Kafku“ je dobio i Harold Pinter. Okej, dobio je i Nobela, ali znate na šta mislim.

Tri godine poslije Handkea, nagradu Tomas Man je dobila Juli Ceh, a ona je čak radila u OHR-u, napisala je putopisnu knjigu o Bosni „Tišina je šum“, zna, dakle, iz prve ruke, činjenice sa terena, a niko da se iscima da joj kaže kako je to sramota.

Jalove teorije i mahalski tračevi

S druge strane, obezglavljani takozvani kulturni život takozvane regije, glavinja, evo, već treći dan da nađe nekog ko je u stanju da o novopečenoj nobelovki kaže tri suvisle rečenice. A nije žena neka mlada pjesnikinja pa da nije bilo vremena da bude recepcije, ne piše na nekom egzotičnom jeziku, nego na engleskom s kojeg se valjda prevodi bar tri četvrtine svega onoga što se prevodi u ovim ostacima ostataka nekadašnjeg jugoslovenskog i srpskog izdavačkog sistema.

Nema više urednika koji su znali ljude ili znali ljude koji znaju ljude, skoro da više nema rubrika u kojima je uopšte moguće objavljivati te feljtonsko-esejističke tekstove u kojima ćeš reći nešto o književnosti, a da to ne bude ili jalova teorija ili mahalski trač.

Vrijedilo bi o tome napisati nešto, napraviti neki mali case study, ali ovaj tekst će biti nešto drugo. Kad je ono, prije koju godinu, Bob Dilan dobio Nobelovu nagradu za književnost, neko je duhovito primijetio kako je to prvi slučaj u istoriji da valjda svako ima neku svoju omiljenu nobelovčevu pjesmu.

Dosta je to govorilo, i o Dilanu, i o poeziji. Šta zapravo reći o vremenu, gdje se o pjesnicima šire samo bizarni biografski sažeci, a ne pominju se – pjesme. Kao što živimo u vremenima „slavnih“ novinara, čiji nijedan tekst niko ne pamti, tako kontekst koji proizvodi takve novinare, želi da sugeriše da svugdje i u svim oblastima važe ista pravila.

Male ljubaznosti

A nije tako. Ja, recimo, ne spadam u neke strastvene fanove pjesnikinje Luiz Glik, ali je čitam još od fakulteta, pa sam si poslije vijesti o nagradi, najprije postavio pitanje: Koja je meni njena najdraža pjesma? Dileme nije bilo. Ukupno sam se bez podsjećanja mogao sjetiti tri-četiri, ali jednu dobro pamtim otkad sam je prvi put pročitao. Više volim da prevodim rimovanu, od nerimovane poezije, ali, eto, preveo sam ovu pjesmu Luiz Glik, prvi put objavljenu još 1975. godine: 

ZAHVALNOST

Nemoj misliti da ti nisam zahvalna za tu malu

ljubaznost prema meni.

Volim male ljubaznosti.

Zapravo su mi draže od onih mnogo

većih ljubaznosti, što ostaju uvijek zagledane u tebe

nalik na veliku životinju na ćilimu,

dok ti se čitav život ne svede

na buđenja iz jutra u jutro

u grču, dok joj sjajno sunce sija na kljove.

Zašto mi se sviđa ove pjesma? Kako to kod pjesama inače biva, ona verbalno opisuje emociju koju sam i sam osjetio, ali nisam znao tako dobro da je artikulišem. Primijetio sam, naime, u jednom trenutku kako mi velike ljubaznosti i velike usluge učinjene meni postaju odbojne, pa sam počeo da ih izbjegavam, ako ikako mogu. Na prvi pogled zvuči bizarno i kontraintuitivno, jer zar ima nečeg boljeg od toga da ti neko nešto veliko, kako se to kaže, učini? Za neke ljude možda i nema, ali neke druge počne da muči ona naslovna zahvalnost. Jer ljubaznosti i usluge nisu egzaktno mjerljive.

Zašto se zahvalni neće odreći

Čak i kad bismo stvar sveli, primjera radi, na vrlo egzaktnu količinu novca, ne znači svakoj osobi u svakom životnom trenutku i u svakoj prilici jednako hiljadu (ili deset hiljada, ili stotinu hiljada, ili milion, svejedno) evra. Čak i obična pozajmica, u teškom trenutku, nosi veću vrijednost od pukog iznosa iz kojeg se sastoji.

Čitajući, međutim, ovu pjesmu u kontekstu cijele ove dnevnopolitičke priče o Handkeu, prvi put mi pada na pamet svojevrsna kolektivistička interpretacija ove pjesme. Južnoslovenski, ili tačnije bh. konstitutivni narodi, su se pretvorili u ovaj lirski subjekt kojem se život sveo na zahvalnost „velikoj životinji“, a svaki je zahvalan svojoj.

Bošnjaci su zahvalni Americi što je „zaustavila rat, čuva suverenitet Bosne i Hercegovine i najgorljivije osuđuje genocid“; Srbi su zahvalni Rusiji što „čuva Republiku Srpsku i što je spriječila usvajanje rezolucije kojom bi Srbi bili proglašeni za genocidni narod“; Hrvati su zahvalni Njemačkoj jer ne dozvoljava da „budu pretvoreni u nacionalnu manjinu“, a i generalno dankedojčlandski.

Svi se iz jutra u jutro bude u grču, dok sunce sija životinji na kljove, umjesto da jedni drugima čine male ljubaznosti. Jer čak i ovi nesrećnici što pritiskaju Tokarčuk i Glik da se odreknu Nobela, ne razumiju da se one Nobela neće odreći upravo jer ga doživljavaju kao malu ljubaznost. Odrekli su ga se Pasternak i Sartr jer su ga iz sličnih, a opet različitih razloga, doživjeli kao – veliku.

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret
Ilustracija: Preokret

Share.

Leave A Reply