ELIS BEKTAŠ: Andersenov dječak i gologuzi car

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Fadil Novalić u najmanju je ruku kontroverzan političar. Njegova uloga u aferi „Malina“, skandaloznoj nabavci respiratora po astronomskim cijenama, još uvijek se rasvjetljava, a to nije njegovo jedino učešće u sumnjivim vladinim poslovima. Fadil Novalić, međutim, nije crni đavo, pa mu se katkad omakne i pohvale vrijedan javni nastup, kao što je njegov stav o ekologiji i očuvanju vodenih tokova.

Agresija na riječne tokove sa elementima ekološkog genocida

Jednu od njegovih objava vezanih za zaštitu rijeka od pošasti mini hidrocentrala na svom je Instagram profilu citirao i Leonardo Di Caprio, koji je osim po filmskim ulogama poznat i po svom ekološkom angažmanu. Ostavimo li po strani idiotsku konstataciju u saopštenju SDA, koja je plod prilježno njegovane neukosti i zatucanosti, da Instagram „prati 46 miliona korisnika“, ne bi bilo ničeg spornog u činjenici da je Novalićeva stranka požurila da se pohvali time, da upravo ta stranka, skupa sa svojim partnerima iz udruženog zločinačkog poduhvata protiv prirode, ne predvodi agresiju na riječne tokove s ciljem sprovođenja ekološkog genocida.

Fadil Novalić pouzdan je i lojalan član SDA, ali on nije ideolog, već obični tehnomenadžer, doveden da stvori privid menadžerskog a ne minderskog upravljanja javnim poslovima i da prikrije, koliko je moguće, stvarni uticaj mindera Bakira Izetbegovića i Halila Brzine na te poslove.

No zato je tu Edhem Bičakčić, kao reprezent idealnotipskog SDA-ovca, sa mladomuslimanskim zaleđem i sa aurom žrtve režima, pri čemu ne treba zaboraviti da je njegov posljednji sukob sa zakonom bio ne ideološke, već privrednokriminalne prirode.

A upravo je Edhem Bičakčić dugogodišnji predsjednik Bosanskohercegovačkog komiteta Međunarodnog vijeća za velike električne sisteme, odnosno CIGRE BiH. Premda je u međuvremenu došlo do pomalo iznuđenog razilaženja Bičakčića i SDA, ipak je on osnivač te stranke i smatra se baštinikom njenih temeljnih principa, pa bi bilo zanimljivo čuti šta o njegovom angažmanu ima reći Bakirov minder.

Svinjarija u Kruščici – plan SDA

Ne treba smetnuti s uma ni to da je svinjarija sa pokušajem upropaštavanja bajkovite Kruščice kraj Viteza rezultat plana kantonalne SDA da baš na toj rječici postavi jednu od mini hidrocentrala i da se tvrdolinijaško jezgro SDA okupljeno na minderu Bakira Izetbegovića nikada nije oglasilo tim povodom, pa čak ni kada je situacija u Kruščici bila na granici teškog i nepredvidljivog incidenta i kada su tamo upućivani policajci da obuzdavaju bunt stanovništva. I upravo je Bičakčićeva privatna kompanija u saradnji sa lokalnim organima vlasti, po pravilu u rukama stranke kojoj, istina, više ne pripada ali koju je osnovao, izgradila brojne mini hidrocentrale po Bosni i Hercegovini.

Mahanje objavom Leonarda di Capria u nastojanju da se njegovo citiranje jedne Novalićeve izjave prikaže kao uspjeh vaskolike stranke nije, dakle, ništa drugo nego, kako to prosti puk kaže, sviranje kurcu.

I to po partituri licemjerja i poganluka, jer ta ista stranka aktivno i zdušno učestvuje u ekološkom genocidu i u uništavanju ostataka ekološki očuvane sredine, ne samo kroz gradnju mini hidrocentrala, već i na mnoge druge načine, među kojima se po svom veleizdajničkom i zločinačkom kapacitetu izdvaja bjekstvo od transparentnosti i izbjegavanje da se ta oblast valjano zakonski reguliše, jer je, jebemliga, važnije srat o ratnim zaslugama Bakira Izetbegovića, Huse Ćesira i sličnih opskurnih subjekata i jer je važnije trošiti energiju na odbranu satrapske vladavine Izetbegovićeve hanume nad olim magni et inclyti kliničkim centrom u Sarajevu.

Licemjerno sviranje kurcu

Da je licemjerno sviranje kurcu primarni modus operandi Stranke demokratske akcije pokazuje i zahtjev te stranke upućen Aljoši Čampari, kojeg je po kratkom postupku izbacila iz svojih redova, da vrati delegatsku funkciju koju je dobio izbornom voljom građana, a što je u izravnoj koliziji sa rezolutnom izjavom stranačkog poglavice Izetbegovića da stranka nema namjeru od Asima Sarajlića, osumnjičenog za brojne kriminalne radnje i malverzacije, zahtijevati vraćanje tih funkcija. Takav dvojni aršin savršeno precizno objašnjava kakvu to pravnu i građansku državu može napraviti Bakir Izetbegović sa svojom kamarilom.

Kad je već spomenuto licemjerje, bilo bi nepravedno izostaviti i slučaj bahatog parkiranja Izetbegovićeve hanume na trotoaru, te njeno naknadno liptanje krokodilskih suza nad vlastitim, po njenom ličnom sudu, beznačajnim prekršajem.

Da se odmah razumijemo, nije nimalo prilično identitet žene određivati prema njenom bračnom statusu, ali u ovom slučaju to je donekle opravdano, jer samo potpuni idiot može povjerovati da bi se Sebija Izetbegović odvažila na takvu bahatost da ne dijeli postelju sa „prvim u Bošnjaka“.

Njeno opravdanje za učinjeni prekršaj sadrži najmanje jednu laž, onu o zadržavanju od tri minute u dućanu odjevnih predmeta, kojeg je nemoguće čak i opljačkati za tako kratko vrijeme, a kamoli u njemu obaviti pazar, te jedan detalj koji nedvosmisleno pokazuje da je poglavarka KCUS-a, uprkos decenijama provedenim u neposrednoj blizini istaknutih političara i uprkos vlastitom političkom angažmanu, jednostavno suviše zatucana i zaostala a da bi mogla razumjeti na kojim stubovima i principima počiva legalistički uređeno društvo.

S mindera na minder

Navodni policajac koji joj je rekao da „nije problem“ to što će svoj automobil parkirati na strogo zabranjenom mjestu simboliše sve ono protiv čega se u modernom i uređenom društvu valja boriti, baš kao što se u takvom društvu valja boriti i protiv subjekata koji iz vlastite pozicije moći svjesno odlučuju da krše propise. Ukoliko uplakana krokodilka Izetbegović zaista ne želi da bude „uzor nekima u činjenju nečeg što nije propisno“, neka to i dokaže tako što će prijaviti policajca koji šlampavo i selektivno obavlja svoju dužnost i tako narušava javni red koji mu je povjeren na čuvanje.

Naravno, ona to neće učiniti već će nastaviti da čini ono što i njen suprug i čitava njihova stranka – nudiće izlizane floskule i opravdanja kad god treba prikriti malverzacije, korupciju i generalni antidruštveni, pa i antinarodni angažman ako ćemo pravo.

Razmetanje objavom glumačke zvijezde na društvenoj mreži, bez ikakvog stvarnog efekta u ovdašnjem društvu, dok se istovremeno stranački kadrovi zdušno angažuju upravo na onome protiv čega grmi Di Caprio, zahtjev Čampari da se odrekne onoga što se smatra za Sarajlićevo neotuđivo pravo, bahato parkiranje Sebije Izetbegović na trotoaru i njeno naknadno neuvjerljivo lamentiranje nad vlastitim prekršajem, kojeg ona doživljava kao problematičan samo stoga što je u njemu – uhvaćena… to su supstancijalna i kvintesencijalna određenja minderske politike oličene u Stranci demokratske akcije.

Ne treba, međutim, gajiti nadu da će ovdašnje društvo još zadugo ozdraviti, čak i nakon što SDA kao jedan od najsnažnijih generatora anticivilizacijske kontaminacije bude gurnuta u zapećak.

Nije problem u samo jednoj stranci, već u zloduhu koji je obuzeo ovo društvo i koji nagoni ljude da zatvaraju oči pred pokvarenostima i da gube glas kada ga treba podići, problem je u strahu i stanju konstantne ucijenjenosti društva, ne samo zlonamjerno konstruisanim i lažnim mitovima, već i samom egzistencijom, ucijenjenosti koja seže čak i dotle da se sutrašnji kruh uslovljava davanjem glasa na izborima. Problem je, itekako, sadržan i u činjenici da su SDA i njene vladarskopartijske posestrime upropastile obrazovni sistem i pretvorile ga u inkubator za uzgoj armije ljudi sa pilećim umom, koje je, čak i kada iskazuju ljudskost i razum, u tome lako pokolebati, ali ih je nemoguće pokolebati u njihovim zabludama i skučenostima.

Nota bene: Andersenov dječak i gologuzi car

Borba protiv takvog stanja u ovom času ne izgleda samo kao neizvjesna, već i kao unaprijed izgubljena. Ali to ne znači da je ne treba voditi, makar i iz pozicije duhovne i umne gerile i ilegale. Ne zbog uspjeha koji će možda ipak jednom biti moguć, već da bi čovjek sebe mogao pogledati u ogledalo, a ne vidjeti kokoš ili magarca. Ili tvora. Takvih je dovoljno u vlasti. I da dodam još i to – to je borba unutar jezika, borba za smisao u jeziku protiv besmisla i poganluka kojeg oligarhije unose u jezik. Andersenov dječak koji prstom upire na gologuzog cara heroj je te borbe za podnošljivost društvenog života, a ako vam je danski bajkopisac suviše sofisticiran, pa ima i prosti puk odgovarajuću poslovicu koju čak i mediokriteti mogu razumjeti, onu koja veli da valja kazati popu pop, a bobu bob.

Piše: Elis Bektaš za Preokret
Ilustracija: Preokret
; Printscreen YouTube / Klix.ba

Share.

Leave A Reply