VUK BAČANOVIĆ: Diktatura šljama

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Šljam nije klasna kategorija. To je onaj talog svih društvenih klasa koji se formira u svojevrsnu paralelnu društvenu piramidu. I često postaje jedina vidljiva društvena piramida. Šljam je poput vode, ali nije čist i proziran. Pa opet on poprima sve oblike. Šljam je i tlačitelj i tlačeni, i sadista i mazohista, i pljačkaš i opljačkani, i manipulator i budala, i političara koji kinji i potkrada narod i narod koji vječno glasa za njega.

Da su živi, Marks i Engels bi još jednu klasnu teoriju morali napisati samo i isključivo o šljamu. Toj ljigavoj emulziji manipulatora i izmanipulisanih koja je, barem kada je o jugoističnoj Evropi riječ, svoju diktaturu najbolje učvrstila na području bivše Jugoslavije, nastavši kao karcinom u tijelu društva koje ga je decenijama njegovalo da bi onda doživjelo da ga šljam u potpunosti razori i preuzme. Jedna od osnovnih karakteristika šljama, koju smo zaboravili napomenuti, jeste i da se on sastoji od onoga koji vrijeđa inteligenciju i onoga koji u tom vrijeđanju uživa.

Šljamom ću te, šljamom ćeš me!

Prateći gostovanje Nenada Stevandića na FACE TV-u Senada Hadžifejzovića, nisam se mogao oteti utisku da svjedočim upravo takvoj sadomazohističkoj razmjeni između predsjednika Ujedinjene Srpske i društvenog taloga koji ga doživljava kao neku vrstu, recimo, vođe. U kojoj pitanja postaju bespitanja, a odgovori bezodgovori.

– Rasistički spot koji iskače u facu na svakom internet portalu, a koji ste blagoizvoljeli pustiti u javnost Nenade, znate, onaj u kojem se ne zna da li groznije stereotipe predstavlja aludiranje na državu kao kafanu ili ona tri stereotipa Albanca, Hrvata i Bošnjaka osuđenih na odstrel ili arhetipskog Srbina koji je bradati, siledžijski izbacivač. Šta je to?

– Ama ništa to, to je, ustvari, kritika šovinizma, znate da se ne ponove Oluja i Martovski pogromi na Kosovu! To je jedna benigna umjetnička instalacija koja govori protiv mržnje. Nije to ništa slično kao na onom snimku iz ‘92 na kojem se jasno vidim, a na kojem pripadnici moje jedinice u Kotor Varošu šikaniraju i zastrašuju nevinog čovjeka u donjem vešu prisiljavajući ga da im otkrije nepostojeće oružje u gepeku trošnog automobila. Ali ne i ja. Nema mene tu. Znate, ja sam tu samo asistirao. Ja sam vam, eto, bio tek student koji koji je pripadao Obavještajnom korpusu i niko me nije doveo u vezu ni sa čim. Čudi vas to? He, he, ma nemojte pomisliti da to ima veze sa mojim nastupanjem u banjalučkom Glasu iz 18. aprila 1992., kada sam najavio da “Zlo tek dolazi”, a kada je došlo, to jest kada je Krizni štab AP Krajine, čiji sam bio član, a pod geslom “Strpljivo do nove otadžbine”, osnovao Agenciju za preseljenje stanovništva i razmjenu materijalnih dobara, u svrhu “uspješnog obavljanja preseljenja građana sve tri nacionalnosti, odnosno razmjene njihovih materijalnih dobara”, o čemu je Glas izvijestio 28. juna, ja opet nisam imao veze sa tim tihim etničkim čišćenjem.  Ja sam, znate, iz partizanske familije i volim Bilećanku, i otorinolaringolog sam i sviram nekoliko instrumenata. Hoćete da vam to otpjevam?

Sve se uništilo samo od sebe, nikom ništa

I tako, eto, sadašnji poslanik u Predstavničkom domu PS BiH iskazuje sve ono što šljam želi čuti od šljama. Može se, kao i Milo Đukanović, biti u svemu, ali, uvijek i u svako doba izvan svega. Bez ikakve konkretne odgovornosti. O moralnoj da i ne govorimo. Pa se, u skladu s tim, zemlja koja je 1991. imala više od četiri miliona stanovnika, a sada jedva nešto više od 2,5 uništila sama od sebe. Pa vjeruješ li dragi šljamu svojim očima ili šljamu koji ti sve to predočuje?

Ili, pak vjeruješ onim očima koje ti je šljam dobrovoljno ugradio da njima sve gledaš? Pa njima očigledne varalice, maloumnici, diletanti, unesrećitelji i psihopate iz 90-tih postaju veliki državnici čija poprsja, citati i imena krase ono što je ostalo od naših naseobina, od Bihaća do Prohora Pčinjskog. Jer kako da šljam kaže da je šljam zapravo šljam, a da ne poništi i bijedno šljamsko bitisanje na koje je svikao?

Jer, sve je ovo, zapravo, grozna nepravda. Znate, vidite, u tom Zakonu kakosevećzove o vođenju kampanje ne piše baš da se neko može diskvalifikovati radi ovakvih benignih najava/ponavljanja etničkog čišćenja. A šta tek drugi rade molim vas? Zar je fer da samo naš Stevandić ne smije biti šljam na jednak ili još gori način nego drugi?

“Nikada nisam mislio da me svi ljudi treba da vole, pa zašto bi? I mnogo bolji ljudi od mene imali su ljutih neprijatelja, zašto da ja nemam? Isusa su njegovi sunarodnici predali Rimljanima. Gandija nisu ubili Englezi, nego njegovi, nije im bio dovoljno dobar Indijac.”, objasnio je odavno jedan od rodonačelnika šljamske filozofije.

Ne Stevandić, nego naš dedo Alija, misaoni rodonačelnik onog poznatog odgovora svoga sina i nasljednika na sva neugodna pitanja: “Ja, i?”. A donekle i Aleksandar Vučić koji se na svaku kritiku svoga šljamstva pretvara u mučeničkog Hrista, Sidartu, Dalaj-lamu, Svetog Savu, Gandija. Sve od šljama za šljam koji se već industrijski proizvodi i koji na najbanalniju istinu o sebi počinje da plače i histeriše o nacionalnim izdajama i sebi kao braniku od iste.

A opozicija? Jao, opet isto…

A da ta proizvodnja prevazilazi zasebne šljamske publike i partijske kružoke i krugove, svjedoči da je svojevrsni industrijski špijuni prenose i u tobožnje opozicione redove. Nisam mogao uzdržati da se ne zakocenem od smijeha kada sam pročitao strahovanja drugosrbijanske perjanice Milivoja Bešlina od potencijalnog uvećanja broja Srba u Crnoj Gori na predstojećem popisu stanovništva: “Očekujem da će Srbija biti vrlo aktivna kad je reč o popisu u Crnoj Gori i ne samo u Crnoj Gori, nego i u regionu…. Tu nema nikakve tajne – Vučić, njegovi ministri, Dodik, opozicioni lideri, mediji – režimski i opozicioni, uticajni nacionalistički intelektualci – svi su fokusirani na taj popis. Cilj je, kaže, jasan – povećati broj Srba, smanjiti broj Crnogoraca. A pogodovaće im i činjenica da su taj naum već ostvarili u Srbiji, gde je od 1991. do 2011, desetostruko smanjen broj Crnogoraca”.

Poseban užas kancera šljama jesu i oni ljudi koji umisle da se protiv njega bore, a zapravo su i sami na njemu iznikli. Zašto bi broj Srba, sam po sebi, bilo gdje bio nešto problematično, odnosno zbog čega ga Bešlin problematizuje na način na koji ga problematizuje? Zbog čega mu je, izvorno dualni srpskocrnogorski/crnogorski identitet nešto što predstavlja opasnost?

Zbog čega njegove riječi zvuče kao alarm? I koje su to mjere prevencije da se ljudi izjasne onako kako žele, bez straha da će, radi toga biti šikanirani ili izgubiti posao, ili da će im sutra, radi daljnjeg bogaćenja vladajuće porodice, neko konfiskovati crkvu koju su gradili njihovi preci i prisilno prekodifikovati kulturni idenititet kao što je to već bio slučaj u Đukanovićevo vrijeme? Da kamp Jasenovac ponovno počne sa radom? Ili da Bešlinovi istomišljenici za savjetnika uzmu Nenada Stevandića, pa da im on objasni kojim, mnogo suptilnijim, metodama je Krizni štab AP Krajine 1992. na jedan vrlo human način riješio problem “prevelikog broja” Bošnjaka i Hrvata u Banjaluci?

Da održi neki okrugli stol razdraganoj omladini koja ispred Cetnjskog manastira pjeva Thompsonove pjesme u čast Mila Đukanovića i “vječne naše”, ili o tome kako što efikasnije smanjiti broj Srba u Crnoj Gori, a isttovremeno, nakon 20 godina biti glavni koalicioni partner Milorada Dodika ili koga već sličnoga ili, što da ne, drugosrbijanski kralj filozofa?

Marks je zaista besmrtan filozof. Ali danas bi mogao samo da gorko zaplače i nariče nad interklasnom i interideološkom diktaturom šljamizma.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Ilustracija: Preokret

Share.

Leave A Reply