Kao devetnaestogodišnji žutokljunac, jedne uzavrele kuvajtske noći, našao sam se u luksuznom diplomatskom naselju Bayan, kuvajtskom Dedinju smještenom u samom srcu raskošnog Hawalli guvernorata na velikoj zabavi u režiji Nigerijaca, tačnije pripadnika naroda Igbo – jedne od najvećih etničkih zajednica Afrike koja naseljava jugoistočnu Nigeriju te dijelove Kameruna i Ekvatorijalne Gvineje.
Diplomatski imunitet za alkohol
Veče Igbo kulture koju sam pohodio, a u čijoj organizaciji je učestvovala i nigerijska ambasada, održana je u impozantnoj vili sagrađenoj u tipičnom arapskom arhitektonskom stilu, omeđenom visokim zidovima koji zaklanjaju svaki neželjeni pogled s ulice te s divnim majazom (ulazom), ogromnom baštom, bazenom i otmjenim qa’ahom (primalištem). Među stotinama gostiju iz gotovo svih afričkih zemalja, a kao jedini bijelac na zabavi, našao sam se u centru pažnje od samog početka.
Topli i nasmijani domaćini, u želji da me upoznaju sa svim izrazima svoje koloritne kulture, donosili su mi raznorazne kulinarske specijalitete sa najvećeg švedskog stola kojeg sam za života vidio te me dizali na noge kako bi me, uz taktove Chief Stephen Osita Osadebe i ostalih vrsnih interpretatora Igbo highlife muzike, podučili tradicionalnim plesovima neshvatajući da s dvije lijeve noge, nažalost, imam osjećaj za ritam nalik nilskom konju koji nezgrapno gamiže blatom Serengetija.
Mojoj sreći kraja nije bilo kada sam nešto kasnije saznao da na zabavi ima i alkohola, odnosno vrućeg (hot), kako anglofonsko afričko iseljeništvo u arapskom svijetu žargonski i šifrovano naziva taj vražji elikser. Naime, Kuvajt je jedna od onih zalivskih zemalja u kojoj vlada potpuna prohibicija i u kojoj se odlazi na dugogodišnju robiju u slučaju da vas organi reda uhvate s pola litra brlje ili ne daj bože u pijanom stanju. Čim sam doznao da se nekoliko buradi đus-votke čuva u jednoj od kuhinja iz navodnog straha od policijske racije, iako je svima bilo posve jasno da je takav epilog nemoguć jer je jedino ambasada svojim kanalima mogla dobaviti toliku količinu pića čime je dernek prećutno zavrijedio svojevrsni diplomatski imunitet, ispalio sam se u tajno skrovište s mojim prijateljem Sambom i još nekim društvom.
Moram reći da se te noći dodatno učvrstio moj lični stav da nema čovjeka do Afrikanca, no to je tema za neki budući tekst. Među našom cugatorskom ćelijom koja se konspiratorski, poput partizanskih ilegalaca, krila u kuhinji s buradima đus-votke bila je i jedna nestvarno lijepa stjuardesa iz Ruande koja se zvala Patience a koju sam odmah s vrata zapazio i s kojom sam proveo ostatak večeri. „Tvoj zemljak spasio mi je život“, tiho je šapnula kada je moja postojbina nakratko postala predmet kuhinjskog razgovora, no na tome je ostalo.
Niti sam bio voljan postavljati pitanja niti je ona bila spremna objašnjavati svoju maglovitu opasku. Tek ću mnogo godina kasnije razumijeti šta mi je Patience te uzavrele kuvajtske noći htjela reći.
Afrički Schindler
Ona je naime danas živa zahvaljujući afričkom Schindleru, fra Vjekoslavu Ćuriću, bosanskom franjevcu i misionaru koji je za vrijeme ruandanskog genocida, tokom kojeg su Hutu ekstremisti izmasakrirali između osamsto hiljada i milion Tutsija za svega nekoliko mjeseci, lično spasio od sigurne smrti sto pedeset hiljada žena, djece i muškaraca. Rođen u selu Lupoglave kraj Žepča 26. aprila 1957. godine, fra Vjeko je završio Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Školovao se za svećenika do 1982. godine, kada je, diplomiravši na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu zaređen.
Godinu dana kasnije, nakon uspješno okončanih duhovnih vježbi u Parizu, otputovao je u Ruandu gdje je, prema tadašnjem franjevačkom programu „Afrika nas zove“, nastojao naučiti lokalne običaje i plemenske jezike te pomagati lokalnom stanovništvu u duhovnom i materijalnom razvoju, pišući u svoj dnevnik da ga Ruanda najviše podsjeća na Bosnu svojim brijegovima i klimom, ali i vjekovnom mržnjom između dvaju plemena Tutsija i Hutua. Fra Vjeko se dolaskom u Ruandu smjestio u gradić Kivumu, prvom fratarskom ustoličenju u Ruandi, gdje je osnovan i novicijat. Zatim se priključio aspirantima u Nvina w’lmana, da bi se ponovo vratio u Kivumu gdje je ostao sve do svoje smrti.
Njegov humanitarni rad bio je vidljiv na svakom koraku – omogućio je čistu pitku vodu za župni centar: od brdskog izvora usmjerio ju je u dispanzer, odnosno centar za prehranu gdje su držana djeca u starosti od dvije sedmice do mjesec dana kako bi se uhranila. Gradnju dispanzera sam je izvršio te od njega učinio pravu malu kliniku kakve nije bilo u tim krajevima. U kući Nazaret udomio je 360 djece – dvanaestero po odjelu s jednom gospođom ili udovicom koja se o njima brinula. Započeo je tesarstvo, zidarstvo, pekarstvo te projekt vezan za uzgoj zečeva, a u čije svrhe je uspio obezbijediti sredstva iz Pariza.
Započeo je i razvoj poljoprivrede uz pomoć belgijskih investitora, gradeći terase za uzgoj graha, banana i različitog povrća na brdskim predjelima – aktivnost koju je od njega preuzela i prva poratna vlada Ruande. Bio je uključen i u gradnju i obnovu hiljadu i četiristo kuća za povratnike, a započeo je i masovan program opismenjavanja žena te podučavanja udovica raznim zanatima poput stolarskog kako bi se mogle same izdržavati. Od svog dolaska u Kivumu pomagao je i lokalni zatvor, uspijevši 1986. godine obezbijediti sredstva od jugloslovenskog ministarstva spoljnih poslova za izgradnju najveće zatvorske biblioteke u tom dijelu Afrike.
Posljednji bijeli sveštenik
Kada je 1994. godine počeo genocid, fra Vjeko nije napustio narod, rizikujući život kako bi ga spašavao. Ostao je posljednji bijeli svećenik u Ruandi i jedan od posljednjih Evropljana uopšte, pružajući narodu praktičnu i medicinsku pomoć. Dva do tri puta sedmično putovao je u susjedni Burundi uz pomoć međunarodnog Crvenog krsta i drugih humanitarnih organizacija kako bi tajno prevozio hiljade civila, a u povratku dovozio hranu za gladne. Brinuo se za izbjeglice smještajući ih u crkve i samostane, ujedno obnašajući ulogu svakodnevnog medijatora i pregovarača sa zaraćenim stranama, a sve vrijeme propovijedajući o miru i jedinstvu. Zarad humanitarnog rada njegovo ime našlo se na spiskovima za likvidaciju koje je sastavljala zločinačka paravojna formacija Interahamwe – glavni izvršilac genocida. Claver Ndahayo, župni sekretar koji je upoznao fra Vjeku 1983. godine kada je nadgledao gradnju župne crkve, ovako je opisao ovog bosanskog franjevca:
„Vjeko je uvijek pomagao siromašne i siročad. On je pomagao siromašnima da sa svojim siromaštvom otvore udruženje i na taj način pomognu sami sebi. On je imao siročad koja su živjela s njim u samostanu. Vjeko je izgradio školu i veliki dispanzer za našu župu. On je pomagao oba plemena. Kada je počeo pokolj on nije pobjegao kao drugi stranci. Ostao je sa svojim župljanima. Kada su izbjeglice iz Kigalija stigle u Kivumu, Vjeko je plaćao župljane da spreme hranu za njih. On je bio jedini koji se posvetio naroda do kraja. Svi stranci su pobjegli, samo je ostao Vjeko.“
I najveći zločinci su ga poštovali…
Svećenik Modeste Munguarareba, koji je preživio genocid, svjedoči da je fra Vjeko bio jedini čovjek koji je mogao služiti kao pregovarač između dvije strane:
„I najveći zločinci su ga poštovali, a on je organizovao sastanak između posebnog papinskog izaslanika i dviju strana u ratu. Moćne svjetske humanitarne organizacije tražile su Vjekine usluge jer je on ostao jedini bijeli fratar na terenu. Svi ostali stranci su odmah pobjegli u Burundi. Vjeko je ostao s nama.“
„Hranu za Kabgayi dovozio je vozač iz župe Kivumu Francois u kamionu Daihatsu a Vjeko ga je pratio u drugom autu. On je bio jedini svećenik koji nas je posjetio prije pada Gitarame. Nismo imali pojma gdje su bili drugi svećenici. Molio je redovnice iz Kivumua da dođu da nam pomognu jer smo obolijevali. Sestre iz Kabgaya nam nikada nisu prišle osim kada nas je Vjeko odveo u bolnicu“, svjedočila je Luise Kayibanda, preživjela žrtva masakra, u razgovoru s Radio Muhaburo.
Ovako Eugenie Mafure, stanovnik Kivumua, opisuje fra Vjekino prevoženje Tutsija u sigurnost Burundija:
„On je prokrijumčario hiljade osoba za Burundi u vrećama. U te spada i njegov radnik Aimable Gatete, Gateteova sestra i mnogi drugi. Ponekada, kada je putovao s praznim kamionima, nalazili smo Tutsije iz raznih dijelova Ruande u vrećama. On je to činio da bi lakše prolazio kroz barikade. Nekima bi zakačio bocu s infuzijom da izgledaju bolesni. Ako bi ga ko zaustavio, on bi im rekao da vozi ozbiljno bolesne ljude u bolnicu. Tutsima se savjetovalo da idu njemu u Kivumu i on ih odmah vozio u Kabgayi jer ni u Kivumu nije bilo sigurno. Razlog što ih je vozio u Kabgayi je što nije želio da budu ubijeni ili sasječeni u Kivumuu“.
Za vrijeme najvećih pokolja fra Vjeko redovno je održavao mise i stalno molio svoje župljane da ne učestvuju u nasilju. Eulade u nastavku svoga svjedočenja kazuje da je fra Vjeko odmah osudio Interahamwe, služeći se promućurnom i nadasve hrabrom taktikom kako bi udaljavao zločince od nenaoružanog naroda:
„Od vremena do vremena Interahamwe su dolazile i napadale Vjeku. Ali oni su htjeli novac. Kad god bi oni došli, fra Vjeko bi pucao u vazduh i oni bi se razbježali. Jednoga dana on je pozvao pomoć. Kada je vidio da niko ne dolazi, popeo se na sprat s automatskom puškom i pucao vojnicima iznad glava te su se oni razbježali na sve strane. Na taj način je toga dana spasio oko dvije hiljada života.“
Naša sramota da ostane zabilježena…
Vjeko je, naime, uvijek nosio skraćenu sačmaricu ispod haljine te pistolj za čarapom. Ispod svoga kreveta čuvao je automatsku pušku marke kalašnjikov, a nakon dva pokušaja atentata na njegov život dobio je pištolj od poratnih vlasti kako bi se zaštitio. Na sljedeći način je sami fra Vjeko, u razgovoru s prijateljem don Sebastijanom 1996. godine, opisao posljednji neuspjeli atentat:
„Rekli su mi da su me došli ubiti i da se okrenem leđima. Kleknuo sam pred kućni zid te su mi zapovijedili da se okrenem prema zidu. Imao sam ruke iza potiljka i tražili su da kleknem. Nisam im htio okrenuti leđa i rekao sam im, ako hoće, neka pucaju, ali ću ih gledati u oči. Na kraju su me ipak natjerali da okrenem leđa. Kada sam kleknuo, vidio sam otvorena vrata blagovanoice i odlučio pobjeći. Skinuo sam bijelu košulju da me ne vide. Kroz visoku travu puzao sam oko pedeset metara dok nisam došao do nekog drveta, popeo se na njega i na njemu dočekao jutro.“
Kada je rat okončan fra Vjeko se posvetio obnovi i pomirenju. Nakon obnove svoje župe krenuo je i u obnovu drugih župa na području svoje biskupije. Pokušao je ponajprije pomoći narodu da se psihički i moralno oporavi od strašnih zločina, pripremajući duhovne obnove, molitvene dane i pokornička bogoslužja. Tek nakon duhovne obnove dao se na materijalnu obnovu, na izgradnju porušenih kuća, jer je bio uvjeren da, sve dokle postoji i jedna srušena porodična kuća, neće biti moguće iskorijeniti mržnju i želju za osvetom.
31. januara 1998. godine u glavnom gradu Ruande, Kibaliju, osam atentatorovih metaka usmrtili su fra Vjeku. Njegovo mučeničko tijelo položeno je u crkvi koju je sagradio sa svojom pastvom, u zemlji koju je volio i među narodom kojeg je zdušno služio.
Danas ni jedna ulica u njegovoj postojbini ne nosi ime fra Vjekoslava Ćurića. Neka ta naša sramota ovdje ostane zabilježena.
Piše: Denis Švrakić za Preokret
Ilustracija: Preokrat