Veći dio čovječanstva danas živi svoje psihoze, pa i teže poremećaje, koji su posljedica ne toliko rasplamsavanja zaraze korona-virusom, koliko su posljedica stihijskog upravljanja društvom, pa su tako rijetke zemlje koje imaju nekakvu viziju i nekakve planove, pa makar i pogrešne, i drže ih se. Vlasti u najvećem broju ostalih zemalja uglavnom reaguju na neposredne podražaje i napori su im usmjereni na ublažavanje i amortizovanje trenutne krize, dok o strateškom planiranju malo ko vodi računa. Ili su, pak, procjene i očekivanja od najskorije budućnosti toliko užasavajuća i onespokojavajuća da ih je možda i bolje ne saopštavati najširim masama.
Oprezan optimizam
Prethodna je rečenica samo stilsko prenaglašavanje i naravno da procjene o tome kakva nas budućnost čeka nisu toliko tamne i zastrašujuće iz prostog razloga što takvih procjena uglavnom – nema. Odnosno ima ih, ali su uglavnom bezvrijedne i jedina im je svrha da sutra posluže kao pokriće i opravdanje oligarhijama. Tih procjena ne može biti, stoga što je nauka izgubila kompas i što nam nije u stanju ponuditi konsenzusne i usaglašene odgovore čak ni na ona elementarna i bazična pitanja o trenutno najopasnijem neprijatelju čovječanstva, korona virusu. A ako nam nauka ne može dati potrebna znanja i potrebe mjere, kako onda i na osnovu čega da ocjenjujemo ozbiljnost stanja u kom smo se našli i kako da procjenjujemo šta nas to čeka u narednim mjesecima, pa i godinama.
No nisu nam potrebna nova naučna otkrića da bismo shvatili kako iza pandemije slijedi ekonomska kriza, koja će ovaj put biti neuporedivo teža i razornija od one s početka stoljeća. Uz nevidljivog neprijatelja iz nano-svijeta i uz krizu koja već šalje svoje prethodnice, tu su i ratovi, sirijsko vojište ne pokazuje znake smirivanja i nalaženja trajnog rješenja, napetost između Izraela i Palestine nešto je veća od one na koju smo navikli da bude konstantno prisutna, Grčka i Turska kao da su Vizantijsko i Osmansko carstvo, a ne dvije savremene republike koje su uz to i članice iste vojne alijanse, skoro bez najave i upozorenja buknuo je rat između Azerbejdžana i Jermenije, kineski funkcioneri u više su navrata proteklih sedmica svojim vojnicima upućivali poruku da se moraju spremati za rat…
U takvoj situaciji, dok se čitav svijet bori onako kako umije i može ne samo za zdravlje već i za sam život, dok strahuje od siromaštva i bijede koji mu se cere iz skore budućnosti i dok sa zebnjom posmatra prestrojavanja i zauzimanja novih startnih pozicija na globalnom planu, nama je ovdje došla ideja o „Malom Šengenu“, labavoj trgovniskoj i ekonomskoj uniji koja treba da obuhvati republike nekadašnje jugoslavije, bez Hrvatske i Slovenije, te Albaniju. Da je spomenuta ranijih godina, ideja „Malog Šengena“ nesumnjivo bi izazvala mnogo burnije i dinamičnije reakcije ne samo u zemljama koje bi trebale biti obuhvaćene sporazumom, već i u susjedstvu, pa i šire.
Ovako, reakcije su bile nekako anemične i uglavnom su se svodile na tapšanje toj ideji i njeno proglašavanje vratima spasa za zemlje zapadnog Balkana. Ujednačeni i uravnoteženi glasovi koji daju svoju podršku iz glavnih gradova regije, čak i onih koji pripadaju nekim većim unijama, pa i iz glavnih gradova Evrope i svijeta, u najmanju ruku daju osnovu za jedan umjeren i oprezan optimizam i služe kao potvrda da, uprkos dnevnopolitičkoj retorici koja nas sve silovitije zagađuje, ova regija ipak više ne stanuje u devedesetim godinama prošlog stoljeća.
Na sreću, bez pretpostavki za rat
Problema na Balkanu itekako ima, svaka zemlja ima svoje vlastite, a ogroman je broj i onih koji imaju bilateralnu ili multilateralnu prirodu i koji se mogu rješavati isključivo zajedničkim angažmanom zainteresovanih država. No ako bismo načas nekako zamrznuli glasne žice balkanskih političara, novinara, aktivista, pa i intelektualaca, i ako bismo pogledali stvarnost onakvom kakva ona odista jeste, uvjerili bismo se da među stvarnim problemima ove regije nema onih koje čas otvoreno, a čas u nevješto prikrivenim aluzijama kao probleme od vitalnog i sudbinskog značaja predstavljaju spadala u rasponu od Aleksandra Vulina i Ivice Dačića, preko Bakira Izetbegovića i Fikreta Prevljaka, pa do Milorada Dodika i njegove replike za malo agresivniju sirotinju, Nenada Stevandića.
Postoje, istini za volju, brojne tenzije i nezadovoljstva, ljudi se ovdje još uvijek osjećaju ugroženim i uskraćenim, muče se sa osjećanjem gorčine povijesnih nepravdi, ali to su samo osjećanja, indukovana tendencioznim ideološkim interpretacijama prošlosti i sadašnjosti, a ne egzaktne činjenice. Kao što je legitimno osjećati nezadovoljstvo stanjem u balkanskim državama i načinom na koji su riješeni odnosi među odvašnjim narodima, jednako je, ako ne i više, legitimno osjećati zadovoljstvo postignutim napretkom i činjenicom da ovdje političari i njihovi trabanti moraju svakodnevno narod podsjećati da je ugrožen i da je u opasnosti od mračnih i skrivenih namjera komšija, jer da to ne čine iz dana u dan, narod bi veoma brzo zaboravio na svoju obavezu da se osjeća ugroženim. Eto koliko su te ugroženosti stvarne i utemeljene.
Problemi koji preostaju, oni istinski i činjenično postojeći, nisu problemi koji se rješavaju ratom i sukobima. To što gore spomenuti političari i ne samo oni uporno optužuju jedni druge za prikrivene agresivne namjere, to samo govori da ovdje imamo posla sa debilima koji ne razumijevaju stvarnost u kojoj žive, a ujedno i sa etičkim mutantima koji se zarad svog mandata u tijelima vlasti i zarad sisanja budžetske sise ne libe gurati najšire slojeve stanovništva u stanje psihoze, straha i beznađa. Na Balkanu jednostavno nema pretpostavki za izbijanje bilo kakvog rata i jedini način da rat ovdje dođe jeste onaj isti kao i prije osamdesetak godina – kao dio globalnog sukoba u kojem niko ne može ostati pošteđen.
Veliko podvriskivanje, mali Šengen
Ali rat kakav je bio ovaj posljednji, ta loše režirana predstava sa pucanjem i podvriskivanjem, da bi ta buka prikrila jagmu i pljačku društvenog blaga i njegovo pretakanje u vlasništvo šačice izabranih, takvom se ratu, gospodo, ne nadajte uzalud. A čak i ako bi u nekom somnabulnom raspletu događaja ipak došlo do otvorenih neprijateljstava, to ne bi bio rat, već jedan mučan i diletantski krkljanac sa proljevanjem krvi i sa folklornom raspomamljenošću, ali bez ikakvih planova, ciljeva, vizija…
Ostavimo zato razglabanje teme rata spomenutim etičkim mutantima i spodobama i bacimo pogled na preostale probleme naše stvarnosti. To su, prije svega, šepava i inferiorna ekonomija, loše i kilavo zakonodavstvo, uslijed kog ne samo da ovdje buja korupcija, nego su građani ugroženi neradom svojih deputata u zakonodavnoj vlasti, tako što su stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na Evropu i svijet i što im je zbog trome legislative otežano poslovanje sa velikim tržištima. „Mali Šengen“ tu se pojavljuje kao skoro optimalno rješenje za početak rješavanja tih problema. Trgovniska i ekonomska unija ne može izravno uticati na zakonodavstvo zemalja članica, ali posredno bi itekako mogla natjerati zakonodavce da konačno shvate da skupštinske sale nisu pozornice za njihve frustracije, njihove mentalno nezdrave ambicije i za njihovo invalidno znanje o svijetu, već su to mjesta na kojima se definišu precizne i jasne političke agende i izglasavaju potrebni zakoni.
No nije mi namjera ovdje nastupiti kao advokat „Malog Šengena“ i naširoko razglabati o njegovim pozivitnim aspektima, ili čak onim prema kojima valja zadržati mrvu opreza i sumnje. Da je „Mali Šengen“ dobra ideja i zakašnjeli, ali tim nužniji korak naprijed, smatraju i Brisel i Vašington i Moskva i Ankara, pa ni balkanskim prijestolnicama nije preostalo drugo nego da pozdrave tu ideju. To nije učinjeno, niti to treba činiti uz ovacije i zanose, jer tu nije riječ o poklonu koji je balkanskim državicama pao s neba, već je „Mali Šengen“ prije svega izazov upućen našim sposobnostima i našim osjećanjima odgovornosti.
No podrška toj uniji ipak nije bila unisona i jedan je glasić kreštao iz prikrajka. To je bio glasić Izetbegovićeve SDA, koja je „Mali Šengen“ promptno proglasila Trojanskim konjem za vraćanje Velike Srbije ili barem male Jugoslavije na povijesnu i političku scenu, a vidjeli su Izetbegovićevi ziloti i nastavak agresije i genocida drugim sredstvima. Takva je reakcija skoro nužna posljedica djelovanja te stranke i kružoka koji joj gravitiraju u posljednjih četvrt stoljeća, koje je utrošeno na hipnozu vlastitog stanovništva, pa bi bilo čudno kad Izetbegovićevi mudraci nastavak agresije i genocida ne bi vidjeli i u oblacima nad sobom, jer su izdresirani da samo to vide i da samo o tome govore. Valjda stoga što o čemu god drugo da progove, iz njihovih usta izlaze besmislice, gafovi, pa čak i rudimentarni idiotluci, a nerijetko i gnoj šovinizma i ksenofobije.
Posvađani sa stvarnošću i razumom
Ideja „Malog Šengena“ nije plod umnog napora srbijanskog predsjednika i albanskog premijera. Tu su ideju artikulisale mnogo snažnije političke volje i nama je ovdje ponudile, samo iz kurtoazije pitajući da li je želimo. Svijet je očito izgubio i zadnju trun svog strpljenja za balkanske kretenluke i karikaturalne mitomanije, te odlučio da Balkanu počne eksplicitno govoriti šta je dobro za njega, onako kao što djeci još nerazvijenog razuma morate objašnjavati da se prst ne smije gurati u utičnicu. Pobuniti se kraj svega toga protiv „Malog Šengena“, znači biti ozbiljno posvađan i sa stvarnošću i sa razumom.
To što je SDA nekoliko decenija kontinuirano podgrijavala nerealna i maksimalistička, pa čak i utopijska očekivanja kod naroda kog zastupa, to ničim nije obavezivalo stvarnost koju smo odista živjeli. Aktivisti te partije i njihovi sljedbenici ubijedili su sebe, poput kakve sekte, da postoje dvije Bosne i Hercegovine, jedna idealnotipska, koju besprijekorno uravnoteženi nastanjuju građanski politički duh i duh Islamske deklaracije, i jedna nesavršena, ovozemaljska, prepuna manjkavosti i suvišnosti, te raznih ružnih pojava, za koje sljedbenici grandiozne misli Alije Izetbegovića ne snose nikakvu odgovornost, već ta odgovornost leži na plećima nekih čudnih ljudi koji su ko zna otkud došli tu i nastanili se samo da bi činili pakost plemenitim i merhametli dobrim Bošnjanima i da bi nad njima provodili genocide čim im se ukaže prilika. Ima među tim čudnim ljudima i nekakvih Srba i Hrvata, pa i nekakvih odnarođenih i građanštinom zatrovanih, a ima i nekakvih Ostalih, za koje niko ne zna otkud idu i kakve su im namjere.
Povijesno nam iskustvo govori da sami vrhovi ideoloških piramida rijetko kada, ili nikada, vjeruju u konstrukte koje serviraju i nameću svojim podanicima, pa nemamo razloga sumnjati da je i ovdje takav slučaj i da Bakir Izetbegović ipak nije toliko zastranio pa da vjeruje kako će ta idealnotipska Bosna i Hercegovina, koja kao sveti amanet njegovog oca zasad obitava u carstvu ideja, jednom ipak prevladati i ostvariti se na zemlji, gdje će odmijeniti svoju nesavršenu i nepravde prepunu dvojnicu. No zato u takvu viziju nepokolebljivo vjeruje baza Izetbegovićeve ideološke piramide, baš kao što su prije mnogo vijekova nepismeni portugalski seljaci vjerovali u mit o svetom kralju Sebastijanu koji će jednom izroniti iz okeana na čelu svoje vojske, osloboditi Portugal od svih neprijatelja i podariti mu hiljadugodišnju slobodu.
Stvarnost je, međutim, posve drugačija i u njoj postoji samo jedna Bosna i Hercegovina, ali to nije ona utopijska, u kojoj nema nikakvih problema, jer u njoj nema ničeg osim bošnjačkog merhametluka. Stvarna Bosna i Hercegovina složena je i ponekad mučno komplikovana zemlja, ali i zemlja koja ima svoje adute i koja bi mogla biti itekako podnošljivo mjesto za život, samo kada bi ljudi koji je nastanjuju naučili da budu podnošljivi samima sebi.
Kada god Bakir Izetbegović kaže Srbi, govoreći o konkretnim političkim stujama unutar srpskog nacionalnog korpusa i kada god Milorad Dodik označi čitav jedan narod riječima mudžahedin ili balija, oni time smanjuju izglede Bosne i Hercegovine na preživljavanje. Možda izgleda paradoksalno, ali uopšte nije tako, što se time istovremeno smanjuju i šanse Republike Srpske na preživljavanje.
SDA je pravednički zagrmila sprotivu „Malog Šengena“, kao da odista postoji ta njena utopisjka Bosna i Hercegovina i vjerujući da su u hladu mahala skriveni ksenofobija i šovinizam, a zašto ne reći i patološka srbofobija, legitiman temelj za tu pobunu, pri tom se uopšte ne pitajući šta o ideji „Malog Šengena“ misle Bošnjaci izvan Ujedinjenih Sarajevskih Emirata, pa čak i oni iz Srbije i Crne Gore. Sarajevskom minderu je očito bitno šta o tome misli ona šačica bošnjačkih ideologa u Zagrebu, koji čak neće ni živjeti u toj uniji.
Taj krik vodeće bošnjačke partije besmislen je, a ujedno je i potvrda nemoći da se suživi i suobitava sa svijetom. Tužno je i jadno vidjeti da svijest okupljena oko legata Izetbegovića seniora jednostavno nije sposobna uvidjeti da je njen protest ustvari protest samo jednog grada, pa ni njega čitavog. Sarajevo koje je spašavalo Hagadu sigurno nema ništa protiv „Malog Šengena“, ali toj će se ideji opirati Sarajevo Mladih Muslimana, Sarajevo u kojem je obavljana regrutacija za 13. SS brdsku divziju i Sarajevo u kojem su potomci begova konačno mogli uživati zaslužena arijevska prava.
Križarska vojna protiv Šengena
Srećom, ozbiljni i relevantni politički centri više nemaju namjeru održavati na aparatima vlažne snove oca i sina Izetbegovića. Projekt „Malog Šengena“ nije stvoren kao doskočica niti kao privremeno i ad hoc rješenje, već je tu riječ o mnogo ozbiljnijem zahvatu, koji uvažava sve aspekte stvarnosti, među kojima je i onaj koji veli da će vrata Evropske Unije po svoj prilici još zadugo ostati zamandaljena pred balkanskim satrapijama, a možda čak i zauvijek. To je u jednom trenutku uspio shvatiti čak i Bakir Izetbegović, pa je medijima dao nekoliko veoma laskavih i pohvalnih ocjena „Malog Šengena“. Nakon njega, svoje stavove revidirao je i višestruki revidirac Šefik Džaferović, priključivši se stroju zagovornika te male unije.
Zanimjivo je, međutim, i indikativno to što magazin Stav, uprkos zvaničnim stavovima partije čiju ideologiju zastupa, kao i zvaničnom stavu članova državnog predsjedništva, nastavlja sa svojom križarskom vojnom protiv projekta „Malog Šengena“. Takav se raskol ne može pripisati običnom pluralizmu u političkom mišljenju, jer je Stav jedini politički magazin koji se može nazvati bošnjačkim, misleći pri tom na bošnjaštvo koje zastupa Izetbegovićev minder. Količina medijskog prostora utrošena na tu temu, kao i silina i žestina optužbi na račun „Malog Šengena“, prilično je pouzdan dokaz da ti tekstovi nisu čedo novinarske samoinicijative, a vjerovatno ni uredničke odluke, već iza njih po svoj prilici stoji neumorni pančevački spletkar i manipulator Fikret Muslimović, koji više ni sam ne zna zašto radi to što radi, ali zato dobro zna da ne smije stati, jer su ga u službi izdresirali da – nikad ne stane.
Ne može se pronaći razumno i odbranjivo objašnjenje zašto je magazin Stav pokrenuo križarsku vojnu protiv „Malog Šengena“, pa je onda razumno pretpostaviti da je ta kampanja ustvari artikulisanje političkog glasa i volje one najtvrdokornije struje na Izetbegovićevom minderu, one koja se nikako ne može pomiriti sa konačnom smrću frankovačke zablude o jednom narodu sa dvije vjere koji u srcu nosi svoju tisućljetnu Hrvatsku i koja, uprkos javnom narativu, intimno smatra da je NOVJ aprila 1945. godine okupirala a ne oslobodila Sarajevo. Struje čija svijest o povijesnoj i društvenoj ulozi kolektiva jednostavno ne može izaći izvan granica opsesivne misli o osveti. Struje koja nije ni fašistička ni ustaška, jer je suviše neuka i suviše kasablijska čak i za takve mračne uloge.
Tvrdolinijaši uz skute mindera
No sva su ta zastranjenja i ti mrakovi legitimni i na njih tvrdolinijaška struja sa mindera, koja je, nakon raskola sa Čamparom, vjerovatno i jedina struja uz Izetbegovićeve skute, ima svako moguće pravo, sve dok ih ne pokuša operacionalizovati i sprovesti u djelo. Stvarni problem, čiji teret osjeća čitavo društvo, jeste to što ta režeća nazadnost i osvetoljubiva isključivost sticajem okolnosti ima poziciju sa koje može nastupati kao reprezent puno većeg okvira, a u stvarnosti se njen kapacitet iscrpljuje sa granicama kantona Sarajevo, što nije čak ni onih famoznih 23% državne teritorije, te što ni u kom slučaju ne obuhvata većinu bošnjačkog naroda.
Kurčenje iz doline Miljacke sigurno neće imati nikakvog odjeka niti efekta u kabinetima u kojima je osmišljen „Mali Šengen“, ali hoće staviti simboličku hipoteku na dobar dio društva, koje je toliko dezorijentisano i raspamećeno, te obeznađeno, da iz njega ne dopiru nikakvi artikulisani glasovi čovječnosti i razuma, pa izgleda kao da u njegovo ime ovlašteno govori šačica križara iz magazina Stav i sličnih čvorišta i punktova sive ideološke, a možda čak i obavještajne zone. Izetbegovićeve i Džaferovićeve pohvale „Malom Šengenu“ imaju vrijednost i težinu jednaku vrijednosti i težini psećih kakica po atmejdanskom parku, jer oni ne samo da ne čine ništa što bi olakšalo sređivanje unutrašnjih odnosa unutar buduće unije, nego još nastavljaju sa svojim subverzivnim djelovanjem i sa svojim opstrukcijama političkog života zemlje, ujedno ne pokazujući ni najmanju spremnost da se odreknu usluga nostalgičara za zlatnim vremenima bez komunizma, bez Srba i bez Jevreja, nostalgičara kojih je oko Izetbegovića i Džaferovića više nego što pristojan čovjek može podnijeti.
To što je porodični biznis Izetbegovića, registrovan kao politička partija, prokockao sav kapital i propustio šansu da uspostavi minimum prihvatljivosti i podnošljivosti društvenog prostora kroz beskompromisno instaliranje legalizma kao ultimativnog principa, to je zločin zbog kog će im suditi povijest i buduće generacije. Generacije kojima se lako može desiti da u doglednoj budućnosti, zbog maksimalizma i isključivosti Izetbegovićeve politike, bošnjački narod bude vraćen na poziciju koju je imao u kraljevini.
Eto vas tu, radite i živite, niko vas neće dirati, ali shvatite da jednostavno nemate izgrađen politički subjektivitet, a sad možete zasukati rukave pa krenuti da gradite ono što su Izetbegovići propustili da izgrade i ono što je već bilo izgrađeno pa su oni to porušili ili možete nastaviti kukati, kao što su Izetbegovići i radnici u njihovoj firmi radili pune tri decenije, dok je vrijeme teklo i dok je svijet odmicao dalje.
Sarajevo, kao glavni grad države, i njegovi stanovnici, moraju se konačno prenuti iz stanja hipnoze i shvatiti da ono što smatraju za probleme ustvari i nisu nikakvi problemi već nužne posljedice s jedne, ili isprazne hipnotičke interpretacije bez ikakve spone sa stvarnošću, s druge strane. Najveći problem glavnog grada je ta otupljenost njegovih stanovnika, ta spremnost da se na svaki duhovni mrak i na svako idejno zlo u javnom prostoru odmahne rukom i da se izgovori mantra – ma jebo to, nije to bitno, nikog to ne zanima. A to što nije bitno i što nikog ne zanima narastalo je malo-pomalo dok na kraju nije postalo i veće i gušće i neprovidnije od sjenke koju Trebević baca na taj grad.
Hladnokrvna sociopatija i realnost
Ta sjenka, koja se nadvila nad mišljenje i nad ljudsku i društvenu svijest u glavnom gradu, veća je i od Kavkaza i uvijek je tu, čak i u najsunčanije dane. A postoji samo jedan način da se ona odagna i da mišljenje u Sarajevu prestane biti mišljenje drugog reda, diskriminisano i poniženo. Moraju se otvoriti sva vrata i prozori na mitovima koje su servirali ideolozi sa Izetbegovićevog mindera i pustiti da propuh rastjera ustajali i kužni zrak i da poobara sve ono što je labavo zbog svoje neautentičnosti i izvještačenosti. A potom je potreban još jedan propuh da se ta tamna sjenka potpuno rastjera, propuh koji će nastati kada ljudi u Sarajevu nauče slobodno otvarati svoja usta i kada bez ustručavanja i bez straha da će biti označeni strašnim žigom izdajstva i otpadništva, počnu svjedočiti svoju odanost temeljnim principima logike i etike.
Do tad, ja im mogu ponuditi samo svoje sažaljenje što moraju trpjeti rafale besmisla, ali i svoj prijekor, jer ništa ne čine da to trpljenje prestane. Valjda iz straha da će manje postojati i manje biti ako odbace balast onoga što im je nametnuto kao ideološki konstrukt. A bez tog odbacivanja, koje se mora obaviti beskompromisno i sa vojničkom spremnošću na žrtvu, nažalost, nema ni sazrijevanja. Vrijeme je da Sarajevo, kao kolektivno biće, sazrije i konačno shvati ono što sada samo sluti i što se ne usuđuje izgovoriti – nije Sarajevo sačuvalo Hagadu, već je Hagadu sačuvala šačica ljudi koja nije pristajala na kompromise i koja je čak i vlastite živote bila spremna položiti u ime odanosti uzvišenim principima etike. A većinsko Sarajevo je i tada živjelo svoje svakodnevne živote i odmahivalo rukom, govoreći – ma nije to ništa bitno, kada Mustafa Busuladžić hroničarski precizno i sociopatski hladnokrvno konstatuje činjenicu da u gradu više nema Jevreja, ne pitajući se pri tom kako, zaboga, nestadoše.
I za kraj, jedan savjet križarima okupljenim na Izetbegovićevom minderu – ne trebate se plašiti da će „Mali Šengen“ postati Velika Srbija. Iz male Srbije vam je došao veliki Alija Izetbegović, možda će vam iz Velike Srbije doći još veći i još mlađi musliman. A Allah najbolje zna.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: Preokret
Nemas ti pojma sta blebeces.