PRVI SRPSKI ‘MAD MAX’: Film ‘Volja sinovljeva’ prikazuje Balkan 2045, nakon ekonomskog kolapsa! (VIDEO)

Inspirisan Holivudom, japanskim Jakuza filmovima i narodnim pesništvom, “Volja sinovljeva” je prvi srpski film postapokaliptičnog podžanra.

Nakon višegodišnje produkcije, film u bioskope stiže krajem decembra, a već je dobio epitet “domaćeg Mad Maxa”.

Anarhija, nema vode ni hrane, vlada pustoš i sukobi ljudi oko osnovnih životnih namirnica neophodnih za preživljavanje u surovim uslovima. Srbija nakon apokalipse dosad nije bila tema u domaćoj kinematografiji, a zbog situacije sa pandemijom koronavirusa, trenutak za priču o ekonomskom kolapsu nikada nije bio aktuelniji.

“Volja sinovljeva” reditelja Nemanje Ćeranića dolazi kao neka vrsta Mad Maxa i donosi distopijsku priču o tome šta se može dogoditi ako se nastavi insistirati na mržnji, vladavini straha i guranjem ljudi u sve veće siromaštvo.

Radnja filma dešava se u relativno bliskoj budućnosti, 2045. godine, gde mala zajednica živi povučenim životom na poljoprivrednom imanju. Obrađivanje zemlje je najteže u trenutku kada pomisle da veliki deo onoga što proizvedu moraju dati vlastodršcima u vidu poreza. Kada grad zatraži još veći deo prinosa, domaćin Aberdar (Svetozar Cvetković) odbija da plati, zbog čega gradska banda odlučuje da likvidira njegovog najboljeg prijatelja Boška (Radoje Čupić). Uskoro Aberdarev sin Jovan (Igor Benčina) biva izabran da se osveti u ime porodice i kreće u lov na glavu jednog od vođa bande, Tuđina (Sergej Trifunović).

Pored Trifunovića i Cvetkovića, u filmu igra i Žarko Laušević, a pored izvrsnih glumaca specifična atmosfera u filmu je postignuta odabirom lokacije za snimanje. Površinski kop rudnika Bor poslužio je kao scenografija Srbije nakon apokalipse, u čijoj prašini se događa propast jedne porodice, a na istoj lokaciji je snimljen i film “Otac” Srdana Golubovića.

Nažalost, kad se maknemo iz nekog relativno većeg grada na Balkanu, u pravilu se zadesimo u distopijskom ambijentu u kojem ljudi ne žive naučnu fantastike već brutalnu dokumentaristiku.

Posebno je zanimljivo što se u mješavini novoholivudskog filma sedamdesetih i Jakuza filma provlači tarantinovska svirepost u sakaćenju, poput otkidanja ušiju i prosipanja mozga. Naracija se odvija u dekoru srpskog narodnog pesništva, pri čemu se ono tradicionalno prepliće s nadrealnim scenama distopijske budućnosti. Guslar pripoveda o propasti jedne porodice i o nedoumici glavnog junaka i njegove potrebe za osvetom.

Kako je pevala Tina Tarnner u pesmi “We Don’t Need Another Hero” (Ne treba nam još jedan junak”), u soundtracku koji je 1985. godine obeležio treći film iz Mad Max franšize. Jovan nije siguran da li da ubije Tuđina zbog zločina koje je počinio nad njegovom porodicom ili da mirno nastavi život, bez da dovodi porodicu u opasnost, što nije baš u skladu sa tradicionalnim srpskim junacima koji u pravilu ne oklevaju.

Nije sasvim jasno da li vredi dizati revoluciju u opustošenoj Srbiji, gde vlast opstaje na osnovu sve veće eksploatacije stanovništva i njihovog guranja u još veću bedu. Ko uostalom može biti biti novi Max Rokatanski, kojeg je maestralno odigrao Mel Gibson?

Reditelja Nemanju Ćeranića inspirisala je franšiza “Mad Max” Džordža Milera, koji je pre nego što je počeo da se bavi režijom radio kao doktor medicine u hitnoj pomoći. Tamo je video brojne povrede i smrtne slučajeve koji su se dešavali kao posledica saobraćajnih nesreća, pa je ime glavnog junaka Maksa Rokatanskog preuzeo od češkog patologa Karela Rokitanskog koji je uveo sada zastareli postupak uklanjanja organa prilikom autopsije.

S druge strane, Nemanja Ćeranić se bavi patologijom društva i precizno secira ljudsku prirodu, nudeći nam da zaključimo kako se u čoveku koji je gurnut na ivicu preživljavanja bude iskonski nagoni zbog kojih postaje gori od životinje.

Često se u političkim govorima i programima stranaka na vlasti pominje budućnost, svetlo na kraju tunela i bolji život, koji nikako da stigne. Po principu mrkve i štapa, ljudi se, ne samo u Srbiji, nego i na celom Balkanu, drže u strahu, zaraženi najgorom bolešću. Čekanjem.

Film “Volja sinovljeva” po najavama bi trebalo da bude premijerno prikazan u bioskopima krajem ove godine. Obzirom da se celi svet klati na ivici nekog ponovnog lockdowna, datum njegove premijere nije siguran i sigurno će film zadesiti sudbina svih velikih ambicioznih projekata, koji su odgođeni za 2021. godinu. Između ostalog, u 2020. godini trebala se dogoditi premijera filma “Dune” Denisa Vilneva, koji je režirao “Blejd ranera 2049”. Tako da… ne preostaje nam ništa drugo nego da čekamo.

Izvor: Klix.ba
Foto: Printscreen YouTube / Dylan Dog

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top