Nenad Nešić je odlučio da postane opozicija Miloradu Dodiku. Bio je direktor preduzeća koje se, kao i obično kada se sudbina hoće poigrati sa oholima i nadmenima zove “Putevi Srpske”. Nešićeve puteve koji su, praksom njegovom i njemu nadređenih, postajali putevi Srpske nije potrebno posebno nabrajati.
Another Brick in the Wall
Kolegica Žana Gauk je to u svome vrlo iscrpnom tekstu vrlo taksativno nabrojala: “Dugogodišnji kriminal nastao oranjem drumova, bjesomučno milionsko “rastaljivanje” sa putarskim tajkunima, reketiranja za koja su postojale i krivične prijave, imenovanja drugih kriminalaca na bitne pozicije u javnom preduzeću kojim je rukovodio, cjepkanje javnih nabavki i dijeljenje ugovora po vlastitoj mjeri i nahođenju, ucrtavanje izgrađenih zgrada u Istočnom Sarajevu u svježe izmijenjen Regulacioni plan… “
Ovoga se naprasno sjetio i Milorad Dodik, pa je, očinski, zabrinuto, konstatovao da “ako je neko sinonim za gramzivost, zloupotrebu položaj, zgrtanje para onda je to DNS iz Istočnog Sarajeva.” Što Nešiću ne bi zasmetalo da se u direktorskoj fotelji baškari koliko hoće i, uz to što jeste, bude simbol jedinstvenog srpstva, samo da nije počeo da izmiče svoju ciglu iz piramide ucjenjenih i potkupljenih koalicionih partnera. Nije lijepo da se otima, upropaštava država i narod pa još hoće i nešto povrh toga.
“Tamo su uzimali sav monopol od ‘Puteva’ i mnogi časni ljudi iz te stranke od toga nisu imali nikakve koristi”, poručio je Dodik. A to znači da, ako Nešić više neće, ima časnih ljudi, poput Nešićevog imenjaka Stevandića i njemu sličnih huškača koji bi sav monopol uzimali časno i pošteno. Dakle, situacija je vrlo prosta. DNS će, poput drugih opozicionih stranaka biti pocijepan, a Nešić će svoj kapital beskrupuloznog hohštaplera prenijeti opoziciji koja je, istovjetna vlasti kakva i jeste, već poručila da ga čeka širom otvorenih ruku. Jer to je taj privid političke taktike.
Gomilanje šljama
I Milorad Dodik, za sada, može ponovo zadovoljno trljati ruke, jer u njegovom dvorištu još uvijek nema nikoga sličnog ni Dritanu Abazovića ni Zdravku Krivokapiću, ni Aleksi Bečiću. Već se može, kao i Đukanović prije njega, uvijek pravdati da je na čelu sposobnijeg dijela sistema koji operiše na jedan te isti način: gomilanje potkupljivog i ucjenjivog šljama plus zajebavanje i zastrašivanje izbezumljene sirotinje koja preživljava od cirka 200 eura.
Ključna tajna u ovakvoj tehnologiji vladanja je da opozicije, zapravo nema. To jest da ono što je preostalo od glasačkog tijela, ako se izuzme klijentela, rezignirano slegne ramenima jer joj se nameće izbor između operativnije i one manje operativne bande koja više ni samu sebe, a kamoli birače ne može uvjeriti da nije banda.
Srbija je pravi primjer takvog sociocida. Pragmatičan političar je onaj koji se pomirio sa time da je “šljamizam” modus operandi. Ako je to tako u Americi u kojoj Tramp i dalje, ubjedljivo ponižava neiskrenog i licemjernog Bajdena koji nema kud nego da istrajava na tome da očigledna prevara njegove politike nije očigledna prevara, zbog čega ni svaki balkanski knez (u smislu Makijevelijevog “vladaoca”), da se poslužimo sintagmom Florijana Bibera, ne bi igrao na istu kartu? To jest, zašto ne bi igrao na sve one karte koje Biber spominje kao vlastitu “ironiju” kada je još uvijek, barem još jedan izborni ciklus, uvjeren da mu šljam i ološ koji je brižljivo prikupio neće doći do grla i da će to imati ko da primijeti kao što se to dogodilo u Crnoj Gori?
Kolotečine koje prijaju
Zbog toga jer se ne boji nikoga i ničega. A još pogotovo zbog toga što nema gotovo nikakvu intelektualnu opoziciju. Ništa što bi, iz korijena, destabilizovalo njegovu vlast.
I ne, nije to samo kukavna opozicija koja, najčeće, konzumira izmet koji je izbacila iz vlastitog rektuma. Ili bolje rečeno pase gdje je jučer srala, bez obzira da li se, kao o slučaju Srbije radi o vlasti koja je bila ultranacionalistička, pa preuzela proevropsku retoriku, upropastivši izvorne ideologe evropeizacije iz vremena Miloševića. Ili onoj koja je imala proevropsku, pa preuzela ultranacionalističku kao u Republici Srpskoj, ili onoj koja je bila srpski ultranacionalistička, pa onda priglila bizarne dukljansko-ustaške eksperimente, pretvorivši prvobitne ideologe u klovnove kojih se malo ko sjeća, a srpske šoviniste u opoziciju poput one u Republici Srpskoj. Savršen je to krug užasa i gluposti koji je, za sada, raskinut jedino u Crnoj Gori. Što tobožnja intelektualna opozicija postojećim režimima ne samo da neće da sagleda, već se svojski trudi da održi, kako kolotečine na koje je navikla, tako i sebe u njima.
Pa će tako, ovih dana, mezimče orijentalista i kolonijalnih pametologa sa hrvatske ljevice, Dragan Bursać izreći sukus bizarnosti tobožnje opozicije postojećem stanju, koji je potrebno navesti ne zbog samog Bursaća već zbog toga jer se radi o napabirčenoj zbirci maloumnih poluistina: “Meni je jasno ako je neko pročetnički i otvoreno četnički orijentisan, ako je neko litijašio i ako slavi tu pobjedu, ako neko slavi “smjenu diktatora”. Ne slave, međutim, oni smjenu diktatora zato što je Milo Đukanović diktator nego zato što čovjek nije četnik, to je vrlo jasna stvar. Ja to razumijem. Ljut sam, međutim, na ljude koji su između, koji se nadaju demokratskim promjenama tako što će dovesti srednjovjekovlje i četnike na vlast. Takvi ljudi i njihovi stavovi su mi problematični. Kompletan NVO sektor, pa i pojedini predstavnici zapadnih zemalja koji srednjovjekovlje na vlasti vide kao pobjedu demokratije, to je zaiste sprdnja sa zdravim razumom.”
Drevnost briše sve grijehove
Nejasno je šta nam hoće poručiti orakul proročišta sveopozicione gluposti koja održava poziciju na vlasti. Da ukoliko neko nije četnik (šta god to da značilo) može i smije biti diktator? Da mu se samo zbog toga što nije četnik, već pobornik nakaradne šovinističke ideologije dukljanizma koju potom pakuje u ljevicu čime je gadi svakom razumnom biću sve može oprostiti? I prljava prošlost i antisrpski šovinizam i kriminal?
Da koliko je sutra Milorad Dodik i Aleksandar Vučić odluče proglasiti npr. krajišku i šumadijsku naciju u kojoj bi bili neprikosnoveni dikatori, ili se izjasne kao Bošnjaci pravoslavne vjere, da li to znači da bi im se sve moglo oprostiti – i to što su diktatori i to što uzgajaju poslušnički i klijentilistički šljam i druge vrste najrigidnijeg šovinizma – samo zato što (više) nisu četnici, ili što su prestali biti Srbi?
I šta to znači srednjovjekovlje na vlasti? Jasno je da su Bursać, a pogotovo njegovi pseudointelektualni mentori sa istorijom najčešće na vi, ali tridesetogodišnja vladavina jednog te istog čovjeka, sad u ime ove ili one mračnjačke ideologije, ako se već takva poređenja moraju praviti, daleko više podsjeća na srednji vijek nego činjenica da su ljudi na izborima promijenili vlast i to u vlastitoj zemlji u kojoj, za razliku od Bursaća i sličnih pabirčara nekolicine naslova sa glupavih portala, žive.
Ali hej, tu je utjeha. Nešić više nije s Dodikom. Ako se samo još malo potrudi, poradi na svom imidžu, počne promovisati drevnu sarajevsko-romanijsku narodnost i, naravno, odriješi kesu za razne projekte banalizovanja istorije i sadašnjosti, eto još jednog prvoklasnog šlajma koji će obesmišljavati svaki oblik ideološkog opozicionog djelovanja. Možda je vrijeme za neku peticiju podrške intelektualaca. Mogli bi je nasloviti “Sačuvajmo puteve Srpske”.
Nota bene:
Nemam nikakve sumnje da kada se ovakvi tekstovi pojave na monitorima osoba o kojima govore, njihova reakcija nije nikako drugačija do otprilike: “Tako je sirotinjo, šta mi možeš! Znaš, to je REALNOST!”
Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Ilustracija: Preokret