MUHAREM BAZDULJ: Jedini razlog zbog kojeg postoji Republika Slovenija

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Bio sam prošle nedjelje u Sloveniji. U kontekstu one poslovične graničarske dihotomije, išao sam zbog posla, ne zbog zadovoljstva, ali je Slovenija jedno od onih mjesta gdje je teško izbjeći zadovoljstvo. Vladala je veličanstvena zlatna jesen, na pješačkim semaforima dok gori crveno svjetlo, pored sekundare koja odbrojava vrijeme da se upali zeleno piše „Čakaj“, pa ne možeš da se ne sjetiš „Lačnog Franza“, u ljubljanskim antikvarnicama nailaziš na stare slovenačke prevode Branka Ćopića i Koče Racina, pa sitna svakodnevna iskustva bivaju muzika i poezija.

Prezime na “ć”

Prezime graničara koji mi je udario pečat u pasoš, a koje mu stoji na znački na uniformi završava na „ć“, mada tog slova u slovenačkom alfabetu nema. Ipak, na plakatima za nova predstavu Slovenskog narodnog gledališča „Moj mož“ baziranoj na prozi Rumene Bužarovske, prezime režiserke Ivane Đilas, napisano je kao Djilas. Ispade policija liberalnija od umjetnika, ali na neki način je kod nas to uvijek bilo tako.

Relativno često sam u Sloveniji i uvijek mi je lijepo, mada negdje duboko u sebi uvijek osjećam neku malu ambivalenciju. Ona je baš emotivna i najčešće je ne mogu nikako artikulisati. Ovaj put, međutim, kao da je bila jača nego inače. Počinje još od sletanja na ljubljanski aerodrom koji zjapi praktično prazan od propasti slovenske nacionalne avio-kompanije, a koji, reklo bi se, koliko-toliko živim održava Air Serbia.

Kombi koji razvozi putnike prema gradu, a koji u teoriji prima osam putnika, vozi samo mene i jednu putnicu, ne radi epidemioloških mjera, nego jer nema više zainteresiranih. Vozač vrti glavom i govori, ne znam da li sebi ili nama: „Loše je, loše.“

Kafanske bašte su pune, ljudi su opušteni, mada konobarica odmah upozorava da se zbog virusa radi samo do jedanaest. Jezički se lako razumijemo; ja kažem „Hvala“, ona kaže „Prosim“. Jezici su slični, ali među prolaznicima ipak lako prepoznajem i bosanske i crnogorske i hrvatske i srpske akcente. Nisu to turisti, prije su novi gastarbajteri ili čak djeca „izbrisanih“.

Spomenik koji nedostaje

Idem u hotel, sutra oko podneva imam neku obavezu, poslije sam libero. Nakon što obavim posao i ručam, idem do Tivolija da prošetam. Za grad veličine Ljubljane, Tivoli je ogroman i prelijep park. Toplo je za oktobar, ali opet ne toliko toplo da me pukne sunčanica. Ne znam šta mi je. Priviđa mi se. Na tri ili četiri mjesta imam viziju spomenika. Uvijek je to isti spomenik, samo mu podsvijet traži najbolju mikro-lokalciju. Spomenik se sastoji od visokog pijedestala na čijem vrhu je figura vojnika. Zamišljam ga kao neku kombinaciju spomenika Crvenoj armiji u Beču i u Sofiji. U paralelnoj istoriji, to je spomenik oslobodilačkog srpskoj vojsci koji je kralj Aleksandar podigao 1922.

Jedini razlog zbog koga danas postoji Republika Slovenija je činjenica da je najveći dio njene današnje teritorije poslije Prvog svjetskog rata pripao Jugoslaviji, a zahvaljujući borbi srpske vojske na strani pobjednika.

Sudbina Slovenaca koji su ostali sa italijanske i austrijske strane granice to plastično potvrđuje.

Nataša Kandić je ovih dana sa stanovitim divljenjem citirala skorašnju poruku austrijskog predsjednika pripadnicima slovenske nacionalne manjine u Koruškoj: “Izvinjavam vam se danas kao predsjednik, dragi pripadnici slovenačke nacionalne zajendnice, za nepravdu i propuste u primjeni Ustavom garantovanih prava”. Lijepo to zvuči, dok se ne pomene činjenica da je Slovenaca u Koruškoj prije stotinu godina bilo pedesetak hiljada, a danas ih je pet puta manje, odnosno da su početkom dvadesetog vijeka činili trećinu stanovništva, a danas ih je između dva i tri posto. Možda se za sedamdesetak godina, neki hrvatski predsjednik na sličan način izvini Srbima. Ništa lakše i lasnije nego izvinjavati se onima kojih više nema kao političkog faktora.

Aleksandrov univerzitet

Nikad se u istoriji nije moglo sticati visoko obrazovanje na slovenačkom jeziku, dok se pod kraljem Aleksandrom nije osnovala Universitas Labacensis. Radije se Slovenci sjećaju Drugog svjetskog rata, nego Prvog, a nije i da nemaju razloga. Zarad mnogo čega imaju se čime ponositi u vlastitoj antifašističkoj borbi.

Međutim, teritorija Socijalističke Republike Slovenije, sa izuzetkom primorja, a uključujući Prekomurje je ona teritorija dobijena poslije srpske pobjede u Prvom svjetskom ratu.

(Slično važi i za Makedoniju; jedini dio nekad velike Makedonije na kojem je zaista opstao makedonski jezik, gdje je priznat i kodifikovan, gdje se razvila makedonska  književnost, makedonsko pozorište, makedonski film i visoko obrazovanje na makedonskom jeziku je Vardarska Makedonija, onaj, dakle, dio koji je od Otomanskog carstva oslobodila srpska vojska.

Dok čitam „Svitanja“ Koče Racina, prevod sa makedonskog na slovenački, izdanje Državne založbe Slovenije iz 1961. mislim kako je malo nedostajalo da i jezik originala i jezik prevoda budu egzotični manjinski dijalekti, a ne zvanični nacionalni jezici. Isto važi i za gore pomenutu pozorišnu predstavu, ovojesenji ljubljanski teatarski hit.)

Evropa zdaj, ali s kojom teritorijom?

Da se razumijemo, ovo nipošto ne znači da su Slovenci „bečki konjušari“, odnosno da bi im u Jugoslaviji bilo bolje nego što im je sada. Ne, kao što Bečlije ne žele da im grad opet bude podijeljen u okupacione zone kao u „Trećem čovjeku“, ali imaju spomenik koji ih podsjeća na to ko je Austriji vratio državnost i ko ih je oslobodio od nacizma, kao što je Bugarima bolje u Evropskoj uniji, nego što im je bilo u Varšavskom paktu, ali imaju spomenik koji ih podsjeća ko ih je oslobodio od režima koji je kolaborirao sa nacizmom, tako ni Slovencima ne treba zamjerati njihove stare „Evropa zdaj“ tendencije, ali bolje bi bilo da u Tivoliju postoji spomenik koji bi ih podsjećao otkud im uopšte ta teritorija s kojom su ušli u Evropu.

To ne znači da Beč nije poželjnije mjesto za život od Moskve, pa ne bi značilo ni da Slovenija nije poželjnije mjesto za život od Srbije, jer ne dolaze Slovenci da žive i rade u Srbiji, nego je obratno, ali bi bar predstavljalo simbol istorijske istine.

Ljubiteljima Laibacha, Prekmurske gibanice, Jana Cvitkoviča i Slavoja Žižeka, ta istina možda nije kul, ali nije posao istine da bude kul: sve ovo je izboreno tamo daleko. Bilo u Austriji, bilo u Italiji, Ljubljana bi bila kičasta provincija u kojoj bi Slovenci imali izbor između asimilacije i nestanka. Znali su to oni Slovenci iz vremena Kraljevine Jugoslavije što su dizali spomenike kralju Aleksandru. Greška je, međutim, što sam Aleksandar nije u Ljubljani digao spomenik oslobodiocima. Da jeste, možda bi i njegovi spomenici naposljetku bolje prošli.

Piše: Muharem Bazdulj za Preokret
Foto: Lični arhiv Muharema Bazdulja

Share.

1 Comment

Leave A Reply