VUK BAČANOVIĆ: Globalno poniženi

Sjeća li se iko, kada je ono Tramp bio izabran prije 4 godine, pa organizovao inauguraciju u Vašingtonu, one priče oko toga da li su pozivnice Željke Cvijanović na to globalno upriličenje kupljene na internetu ili nisu. Pa tamo neko iz mizerne opozicije maše papirima da jesu, a ovi opet odgovaraju da nisu i da je ona tamo bila vrlo uvažen gost, štoviše partner? Ne? Onda se zasigurno morate sjećati naslovnica Vučićevih tabloida kako Tramp samo što nije prelomio i vratio Kosovo Srbiji.

Tramp na braniku pravoslavlja

Ta je priča tako maestralno prodata pobožnoj sirotinji zabrinutoj za budućnost i opstanak pravoslavlja, da je oca socijalnog darvinizma i rijalitija sa kojima im se ispira mozak i moralno degradiraju i upropaštavaju naraštaji – Trampa, doživjela, ni manje ni više nego kao zaštitnika hrišćanske civilizacije od masonskih, lezbijskih, postmodernističkih, marksističkih, antifa i drugih lobija koji samo što nisu proslavili rođenje antihrista.

Ah, još se sjećam tih slavnih dana kada se na autobuskoj liniji Vukov spomenik-Zemun mogla vidjeti ushićena lica koja su upijala priče Informera i Kurira o babi Milki koja je čuvala Trampovu djecu i u njih usađivala ljubav prema Srbiji i srpskom narodu.

Nema sumnje, Tramp, po nagovoru babe Milke, samo što nije raspustio NATO, a kako veli onaj ludi sinjski vlaj penzionisani admiral Davor Domazet Lošo, koji kao da je pohađao isti kurs za provokatore sa Vojislavom Šešeljom, samo je, u međuvremenu gradivo uzeo zaozbiljno, na djelu je spašavanje hrišćanske civilizacije i suverene nacionalne države na čelu sa duom Tramp-Putin.

I evo, Tramp samo što nije došao u Beograd nakon tako brižnog sjećanja na spašavanje američkih pilota u Drugom svjetskom ratu. A Vučić je već dobio i penkalo i kompliment da lični na NBA igrača.

Bajden, čuvar bošnjačkog islama

Manje sveopšteg ushićenja i pozitivne energije ne zrače ovih dana ni mediji iz onoga što se zove bošnjački dio Federacije BiH. Samo što u centru mesijanske pomame nije Tramp, nego njegov suparnik Džo Bajden, koji će Ameriku vratiti na pravi put prosperiteta uzvišene zapadne civilizacije, dakle ne onaj na koji su je skrenuli ti prokleti fanatici koji se udvaraju krezuboj white trash američkoj sirotinji kao Tramp. Tako se po portalima mota nekakav dokument u kojem se obznanjuje da će Bajden učiniti sve od sebe da BiH ostane cjelovita, multietnička zajednica sa jasno zacrtanom autostradom ka EU i NATO-u.

Dakle, da bude ono što je i sada i čemu se de-facto niko i ne protivi, ako izuzmemo lokalna dnevna politikanstva potpuno irelevantna za konkretne odnose moći velikih sila i njihove zone uticaja.

To jest da bude isto što je bila i dok je Bajden bio potpredsjednik SAD  u vrijeme Obamine administracije, kada su jedne te iste katastrofične predikcije o opasnom ruskom uticaju, ratovima koji samo što nisu počeli i preustroju granica zabavljale sve sektore bh. izbezumljene sirotinje i kada Bajden nije učinio ništa da ne bude tako. Jer, ko bi se bavio nekim tamo kneževinama na obodu ničega mimo jedne minimalne sekvence predizborne kampanje.

A malo čehoslovačkog modela?

Ali hej, neko je još malo prokopao po Bajdenovoj istoriji, pa je, osim podataka o tome da je bio huškač u ukrajinskom ratu, te da mu je sin bio involviran u malverzacije oko trgovine oružjem ravne Votergejtu, pronašao da je ondašnji senator Bajden između 1992-1995 bio veliki prijatelj Bošnjaka, da se zalagao za NATO intervenciju, ukidanje embarga za uvoz oružja, ukratko sve u skladu sa politikom Klintonove administracije.

Koja je, podsjetimo, uoči početka kampanje za izbore na kojima se Klinton borio za drugi mandat, tražio je od vlade u Sarajevu 1995. godine da načini ustupke Republici Srpskoj, a koji bi podrazumijevali poratni raspad Bosne i Hercegovine po čehoslovačkom modelu.

“Ukoliko Bošnjaci ne mogu da ubijede bosanske Srbe da njihova budućnost leži u reintegraciji u BiH, nema smisla blokirati mirno razdvajanje zajedničke države, po čehoslovačkom modelu”,  predviđao je Klintonov plan kreiran na osnovu još ranije deklaracije Alije Izetbegovića i Momčila Krajišnika potpisane u Ženevi 1993. Kako samo bizarno i jadno, u kontestu tih događaja, izgledaju bilbordi namjenjeni Amerikancima bošnjačkog porijekla, a sa prigodnim fotosima sastanaka Bajdena i Izetbegovića. Na kojima je Izetbegović imao uticaja na poratno uređenje Bosne i Hercegovine možda samo malo više od Trampove dadilje baba Milke na status Kosova i Metohije.

Doba karabinjera

Ovih dana mi je za oko zapao jedan baš stari, stogodišnji novinski naslov. Radi se o izvještaju o posjeti regenta Aleksandra Karađorđevića Sarajevu, kada je primio deputaciju “naše potištene braće u italijanskom ropstvu”: “Prilikom posete Nj. V. Prestolonaslednika Regenta Aleksandra u Sarajevu, deputacija izbeglica zarobljene Dalmacije i Istre predaje Kraljeviću umetničku sliku “Izbeglice bez kuće i domovine”, predstavljajući samim činom predaje veličanstvenu alegoriju narodne tuge.”

To me podsjetilo na malo poznatu činjenicu da je narodna socijalistička Jugoslavija nakon Drugog svjetskog rata bila spremna na vojnu intervenciju u Italiji ukoliko to zatraže tamošnji komunisti. Što znači da samo oni koji na stvarnost gledaju sitnim, provincijalnim očicama Izetbegovića i Krajišnika, ne vide rezultat politike koju i dalje poštuju i nasljeduju.

A taj rezultat uviđa svako ko sabere dva i dva. Umjesto da njihova država utiče na prilike u drugim državama, konkretno u Italiji, njihova i generacija njihove djece je dočekala da ih, u varvarski podijeljenim gradovima, selima i ulicama, razdvajaju italijanski i ostali NATO karabinjeri.

Obećanje, Srbinu/Bošnjaku radovanje

I očigledno je to prihvaćeno kao u tolikoj mjeri prirodno stanje da je najbijednije udvorništvo ovom ili onom kandidatu na američkim izborima postalo nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Jugoslavija, to je, eto, bilo “neprirodno stanje”, ali ovo je sasvim prirodno. “Prirodno” je i da mi nemamo svojih vlastitih država.

Nego poligone kompradora koji nas žele uvjeriti da nas gospodar iz Vašingtona vrlo ozbiljno doživljava, a pogotovo onog koji se s njim tu i tamo uslikao, prošao pored njega na nekom prijemu, očešao ga o rame, uvalio mu u ruke neki papir koji će se u očima izbezumljenog glasačkog tijela doimati kao nešto veoma važno i presudno za zemlju koju su zajedničkim bijedničkim svjetonazorima upropastili.

Da se razumijemo, mali narodi, po sili prinude i hijerarhijskih odnosa moći moraju imati nekog “svog” na velikim dvorovima. Ali mali narodi kao što su balkanski muslimani i pravoslavni hrišćani i čije su sudbine nerazdruživo isprepletene najčešće na tragičan način, sebi ne mogu priuštiti da imaju više od jednog glasnogovornika.

Onog koji će, na ma kojem dvoru, govoriti o zajedničkim interesima i jednih i drugih i beskompromisno ih i dostojanstveno zastupati. 

I da se sada ne bismo zamajavali oko toga šta je naivnije i naopakije, vjerovati u to da je moguće da američki predsjednik neće započeti ni jedan rat, ili da su ratovi koje započinje ultimativno pravedni, odnosno dio zapadne civilizatorske misije, zapitajmo se o epilogu ovih naših konkretnih priča. Tramp je Srbiji vratio Kosovo tako što je Vučića javno ponizio, prisilio ga ambasadu Srbije prebaci u Jerusalim i postigao da Izrael prizna Kosovo. Kako će Bošnjaci proći sa Bajdenovim obećanjima? S obzirom na dosadašnje obilje benefita koje su zadobili pokušavajući biti američki proksi, imaće veliku sreću ako prođu samo malo, a ne puno gore nego sa Klintonovim onomad kad su mu ljubili skute.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Ilustracija: Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top